smotani

utorak, 02.12.2008.

Osiječe......sretan ti Dan grada!

Na današnji dan 1786 g. stvorena je jedinstvena gradska općina od, do tada, tri zasebne gradske cjeline – Donji grad, Tvrđava i Gornji grad. Godine 1809., u kolovozu, 28.... Osijek je proglašen slobodnim i kraljevskim gradom.... Svako me jutro Dobro jutro Hrvatska podsjeti na neke važnije dane...danas su to Međunarodni dan invalida i Dan grada Osijeka... Uz svo poštovanje prema invalidima i suosjećanje sa problemima odlučio sam se ipak za Osijek.... grad koji, na žalost, nakon Domovinskog rata ima i sve veći broj invalida. Invalidima, čije udruge sam i sam član, posvetit ću jednom svoje misli....danas.....danas smo u slavljeničkom duhu... Zašto sam toliko vezan za Osijek? Domovinski rat nas je mnoge odveo na razne strane.... jer, da li sam u Zagrebu mogao braniti svoju Domovinu? Kako sam zaposlen u jednoj specifičnoj firmi dobio sam radnu obvezu i otišao na teren.... Osijek, Vinkovci – dugo su ta dva grada bila moj drugi dom. Do tada sam imao prijatelje, kolege, a tih sam godina stekao mnogobrojne prijatelje, znance, upoznao mnoge sudbine.... Naučio sam ponešto o tom gradu kroz dojmljive priče njegovih stanovnika. Bilo je predivno utišavati buku granata riječima ljubavi prema gradu...gradu koji su Osječani branili srcem. Sjećam se kada je osvanuo plakat Osijek nikada neće biti Ocek! Bio sam presretan, osmjesi na licima njegovih građana odavali su tu snagu, iščitavala se ta ljubav na svakom koraku... i kako, kako onda ne biti tamo, sa jednakim srcem i dušom braniti, ma na koji način (kako mi je dano) taj grad, tu ljubav, te ljude? Kako ne dijeliti s njima svu patnju, bol, kako ne pokušati pomoći, ako ikako mogu? Tisuću kako me tada razdiralo.... I kada sam se slučajno zatekao u skloništu, kada su granate padale na sve strane, kada sam gledao ta lica ljudi, djece..... kada sam vidio tu njihovu odlučnost, ustrajnost... znao sam.... moje mjesto je uz njih! Ne jednom, u takvim, slučajnim prilikama boravka u skloništu, znao sam se igrati sa klincima... strah njihovih roditelja za živote njihovih najmilijih, za muževe i očeve koji nisu imali sreću baš tog trena biti s njima, moja sreća što sam se baš toga trena našao tamo... sve mi je to nekako bila obveza i tih trenutaka pomoći...ma na koji način. Izmišljali smo igre, šalili se, pričali su mi tek naučene pjesmice, učili smo i nove... nisam mogao gledati zabrinute poglede djece, kako onim svojim malim, a tako velikim očima, pokušavaju pročitati na licima odraslih što se događa... Prišla mi je jedna mlada žena.... u crnini.... bio sam sav prljav, u odori, neopran.... pitala me otkuda sam...odgovorio sam – sjaj u njezinim očima pokazao je da je, kao i većina mislila, da mi, metropolisti, većinom, samo po kafićima pjevamo domoljubne pjesme, opijamo se, busamo u prsa i tako branimo Domovinu.... i priznala mi je to. Bilo mi je drago da je barem nekog upoznala ko nije takav, ko je tu, sa njima, dijeli njihovu sudbinu i vjeruje...vjeruje u Osijek – nepokoreni grad! Ponudila mi je, ako zatreba, da se dođem oprati, malo uljuditi... zahvalio sam... kako svi, tako i ja... ali, bila je to lijepa gesta. U razgovoru sam saznao da je muž poginuo par dana ranije.... još je njegovo tijelo na livadi..pod vedrim nebom...zvat će je kad ga izvuku.... Ni muža, oca ovog predivnog djeteta, ne može dostojno pokopati...... Puno je takvih, ali i težih priča bilo. Nisam znao što bi joj rekao, samo sam slušao.... Malena djevojčica primila me za nogu i rekla tata... zanijemio sam.... pogledao sam je, podigao.... gledao sam te predivne oči, to malo dijete kojoj su svi u uniformi bili očevi.... rekao sam joj tiho... zlato, nisam ja tvoj tata...ali slični smo.... pitala me « a kada će tata doći da mi ispriča priču? Rekao je kad se vrati..a, nema ga još.» Jedva sam se savladao da ne zaplačem. Kako tom malom Anđelu objasniti? Nikako, ne još... neka ona čeka oca i priču. Pitao sam je, smijem li joj ja ispričati neku priču, dok tata ne dođe? Rekla je da hoće priču o Crvenkapici... tu tata najbolje priča. Malo me zatekla, odavno sam ja sa dječjim pričama bio na Vi, a kako se nisam, u to vrijeme družio sa klincima, jer nije ih bilo u mojoj okolini, bojao sam se kako će to ispasti.... Počeo sam priču, pogledom povremeno tražio pomoć njene majke, nisam znao nastavak.... Izmišljao sam neke dijelove, kao da sam pisao novu Crvenkapicu.. nekako sam se snalazio. Dok sam pričao priču, prišla su još neka djeca, malo veća. Jedan mali mi je rekao «Nije to Crvenkapica koju mi znamo ali, lijepa je.» To me malo ohrabrilo – ipak nisam pretjerao u izmišljanjima. Tražili su još priča... granate su još odjekivale gradom.... nastavio sam priče... izmišljao, nebitno.. skrenuo sam misli, a to..to sam želio, da pokušam onaj strah koji sam vidio u njihovim očima, zamijeniti, barem na tren, nekim drugim mislima. Uspio sam.. mala djevojčica, zaspala je u mom naručju... majka ju je htjela uzeti, da meni da prostora da se malo protegnem, zapalim cigaratu, malena se trgla, privila uz mene, zagrlila me.... nikada onaj stisak neću zaboraviti.... ostala je tako još nekih pola sata...dok jedna granata nije pogodila zgradu u kojoj smo se nalazili... i ja sam se stresao... prekinut je još jedan mali san.... i opet smo pričali priče.. Ovaj mi je ostanak u skloništu ostao u sjećanju kao poseban – nikada toliko dugo nisam bio u njemu, nikada tako lijepo društvo imao, a nikada toliko nesretniji nisam bio, a opet sretan – umislio sam si, da sam ipak malo uljepšao im to vrijeme.... Puno me tužnih, lijepih ali i ponosom okupanih sjećanja veže za Osijek.... i ovo sam izdvojio danas uz njegov Dan. Kao da mi je ta priča pokazatelj svijetlosti koju želim tome gradu u njegovoj budućnosti....Zašto? Pa, ta mala djevojčica, sada djevojka, nakon preko godinu dana boravka po skloništima, otišla je sa majkom u Ameriku – kod rođaka... Na tom smo se putu sreli u Zagrebu..slučajno sam bio doma, ispratio ih... Još pamtim onaj poljubac male djevojčice i stisak malog mede kojeg sam joj donio na oproštaju, stisak ruke njezine majke, onaj pogled koji je govorio više od riječi.... Javi mi se ponekad mailom, pismom... ima lijep rukopis... Jednom, jednom kad dođe u Zagreb, obećala je, posjetit će me... jedva čekam taj susret.... Predlani, za njen 18 rođendan, poslao sam joj misli koje sam, nakon tog boravka u skloništu napisao...... Ona mi je bila inspiracija, a Vama....vama poklanjam dio tih misli... Granate su opet obasjale noć U sklonište treba poć Ušao sam u zgradu jednu Već izgledom po malo sjetnu Nije to sklonište pravo Malo je ljudi u njega stalo No, bolje i ovdje, malo skriven biti Nego na ulici geler uloviti Djeca, majke, i stariji ljudi Tek po koji vojnik iz misli ih budi Sjeo sam tako, na pod u kutu I gledao svoju krvavu ruku Prišla mi žena, pomoć mi nudi Ma zapeo sam za vrata, pravo mi budi Staklo razbijeno našlo se na putu I zahvatilo moju nespretnu ruku Ništa strašno, kažem ja ženi Al vidim zabrinut pogled njezin Uzeo sam gazu što mi je dala Da krv ne gledaju djeca-još su mala Sjedio sam tako sa mislima svojim Kojih se, još uvijek, jednako bojim Opet mi draga u misli dolazi Ta bol nikako ne prolazi Iz crnih me misli prekine žena Tiho upitavši koja sam smjena Crnina mi njena odala tajnu Ta žena nema sudbinu sjajnu Mom pogledu tiho je odgovorila Bolno je o gubitku prozborila Dok sam ju gledao onako nijemo Prišla mi curica po malo sneno Tad njene riječi trgle su me iz sna To dijete mi se obratilo sa «tata» Pogledao sam ljepoticu malu Podigao je i odveo na stranu U zagrljaju mi je ostala dugo Pričao sam priče, a što bi drugo Dok se buka granata nije stišala Malena je u mome naručju mirno disala Spavala je misleći na tatu A ja sam joj pričom utišao granatu Još uvijek osjećam to malo tijelo Bože, zašto je tako ne veselo? Ta djeca ni parka vidjeti neće Jer neće u njemu skoro niknuti cvijeće Al nada je ta koja u meni tinja Jer Osijek je za svih njih svetinja! I narast će cvijeće u svakome parku Uz građane njegove ja ne gubim nadu Ponosan sam što dio sam te slike Ponosan što za to imam prilike Mali Anđeo kao da mi zbori Mali i tebe ovaj grad voli.... Na te misli sa smiješkom krećem dalje Čekaju me moje rovovske odaje Ostavljam papir, zaboravljam sve Idem pomoći ostvariti dječje mirne sne...... Sretan Ti Dan grada!

- 12:42 - Komentari (36) - Isprintaj - #