smotani
petak, 12.12.2008.
Spasovo...
Huraaa..... stigla je plaća... konačno...pardon – listić – a račun će to osjetiti malo kasnije.. pas kosti...soma kuna manja, mali fond sati...  opseg posla isti.... koja mjerila..ali...idemo dalje, nova rupica na remenu hihihiU glavi sam brzo razbucao dio za režije, za karticu... nešto za autić – moram mu malo dati pogonskog goriva – prezbrojio koliko je ostalo....saldirao jesam li ili nisam smanjio minus...  i ono najčarobnije – razmišljanje o malim sitnicama kojima bi razveselio drage mi prijatelje za Božić. Nemam baš neke ideje . . . ma, zaboravio sam malim sitnicama razveseljavati u ove dane... a nekako, mislim da je vrijeme da se ponovno pokrenem...  Mislim da ne moram naglašavati atmosferu na poslu – ne uopće nije idilična, predblagdanska... naprotiv. Svi nešto iščekujemo, naravno, uglavnom, ne dobre vijesti... a nekako kao da je ovo vrijeme darivanja predodređeno za to. Ne želim se time opterećivati, iako, teško da mogu i ignorirati – ali.. odlučio sam...makar i uz malu prisilu veselo u ove dane... po malo sjetno ali veselo. Cure pripremaju neko druženje ovaj vikend . . već dugo se nismo našli, malo popričali, opustili... Nekada je to bila kao naša Uredska zapovijed. Naravno da su mene optužili, nametnuli mi krivnju...jer, nisam im naredio... Ma, pa nisam vam više šef.. .sad smo ravnopravni – svi naređujemo, naročito druženja. Ma, vidi ti mudrice – ja sam kriv kaj sam ih zivkal na ranč, pripremao veselice, još ih ponekad i zabavljao... a sada, kad sam malo zaštekan, ograničen (hihihi) sad nema druženja, niko im ne «naređuje» TO! OK... povod druženja... nemam pojma, vjerojatno, kao i uvijek Majmunovo... nikad nam nije trebao povod...samo dobra volja i vrijeme. Uobičajeno smo u ovo doba znali napraviti oproštaj od sezone rančevanja, kratki oproštaj s prirodom do proljeća... Nekad nas je vrijeme iznenadilo do te mjere da smo jedne godine imali peku a vani je padao snijeg. Ajme koje idile... Ipak, ova kiša nam ne da uobičajeno oprostiti se od sezone, pa ćemo sve preseliti kod naše «bogatašice» koja ima, uz lijepu kuću, i predivan natkriveni dio.... dakako da roštiljada, pekijada neće izostati... Podijelile su zaduženja.. pogledao sam uz svoje ime...prazna crta..... hm, ovo nekaj smrdi.  Više volim kad znam što me sljeduje nego neke nepredviđene okolnosti, iznenađenja... Pokušao sam tražiti pojašnjenje nevidljivih slova... Ma daj, Smotani.... ne trtljaj, samo dođi! Naredbodavni glas moje «mame» (pričao sam vam o njoj ) nije ostavljao prostora za «dodatne konzultacije». Shvatio sam, mislim da će me zapasti najteži dio posla...stajanje uz roštilj, peka..ali, nema frke – i to neko mora.... Oslobođen nekih nabavka (imaju još malo milosti prema meni, hvala im) samo sam dobio direktivu kad se moram nacrtati. Kako već imam nekih obveza, mislim da će druženje ovaj puta trajati kraće... sutra sam obećao kumici vodit je malo na Trg.... nadam se da će nas vrijeme poslužiti...Atmosfera u sobi je klasika.... ništa nova, sve po starom..pokušavam se isključiti, no ponekad je teško odoljeti pokličima, urlicima... Mislim da ću vam jednom priuštiti zvučni zapis iz svoje sobe.....to treba čuti – ponekad ostanem zatečen inspiracijom hihihi...  Malo sam pojačao mjuzu u svom uhu.... isključio sam se od rasprave o plaći – jer, iskreno, ne vidim svrhu... a čemu se živcirati... ništa ne mogu promijeniti, ni na što utjecati.... Na tapeti su, opet, pretpostavljeni, neke ružne priče zvane ogovaranja, ne...ne volim na taj način komunicirati, a još manje slušati.... odlazim na balkonić, zapalit, smirit živčeke – no, kišica koja sitno pada, kao da pojačava neku južinu u glavi – iako, mislim da puše sjeverac .... Depra kao da negdje kuca na vrata..no, ne dam joj priči! Nabacujem osmjeh br. 6 i s veseljem nastavljam sa curama raditi planove sutrašnjeg druženja.... Saznajem... prazna linija uz moje ime znači...oslobođen svih obveza, nazočnost obvezatna! Hm, ne vjerujem..nešto mi spremaju.... jedva čekam sutrašnji ručak – večera.... što li ispadne..... vidim ih – pune su nekih priča, bit će zanimljivo.... bit će veselo....  Ah, da ne zaboravim hihi – jučer, uzimam poštu a ono..hop! Pismo drage nasljednice očeva stana... izdvojit ću dio «...i da znaš, očitali su struju! Razliku po obračunu plaćamo pola - pola! Ipak je tvoj otac do kraja 6 mjeseca bio živ...!»  Ah... počeo sam se, po malo histerično, smijati... svaka daljnja je suvišna i ne, ne želim uopće o njoj ali morao sam vam ispričati taj vic.... – moralnu crticu ili kako bi već to nazvao? I opet, jedan mail.... sa malim slatkišima, koji i meni, kao i svima, izmame osmijeh na lice.... a još kad uz njih vidim poruke velikih, ozbiljnih ljudi... pomislim.. ma, život je lijep! Budi ljubazniji nego obično, svaka osoba, koju sretneš, bije svoju bitku  Ako želim, da mi se snovi ostvare, ne smijem ih prespavati  Od svih stvari, koje sam obukao, najbitniji je izraz na mojem licu  Najbolji vitamin za upoznati prijatelje… budi jedan  Zadovoljstvo u mom životu je ovisno o kvaliteti mojih misli  Jedna stvar, koju mogu podariti i svejedno zadržati je… moja riječ!  Najbolje lažem, kad lažem samom sebi!  Ako mi nedostaje hrabrosti za početi nešto, onda sam već završio. Jedna od stvari, koje se ne mogu reciklirati je vrijeme!  Ideje neće djelovati, ako ja ne budem “ja”!  Moja glava je kao klatno, neće djelovati, ako nije otvorena!  Život je prekratak, da bi se budili sa žaljenjem. Zato voli ljude, koji se prema tebi odnose s poštovanjem. Zaboravi na one, koji to ne rade. Vjeruj, da se sve dogodi s razlogom. Ako dobiješ drugu priliku, zgrabi je objema rukama. Ako promijeni tvoj život, pa neka bude! Niko nije rekao, da je život lagan, rekli su samo, da će biti vrijedno toga! Prijatelji su kao baloni, kad im jednom pustiš, da odu, riskiraš, da se nikada više ne vrate. Na trenutke smo tako zaposleni našim životima, poslom, problemima, da ne primijetimo, kako smo ih pustili, da odlete. Ponekad smo tako razapeti između toga, što je dobro i što loše, da zaboravimo, što je dobro i što loše. Ponekad ne prepoznamo pravo prijateljstvo, dok ne bude prekasno. Ne želim, da se to dogodi, zato ću te privezati na moje srce, da te nikada ne izgubim  |
- 12:47 - Komentari (46) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||