smotani
subota, 08.11.2008.
Ples sa . . .
|
Jutarnje buđenje, kavica, kratko upoznavanje sa vijestima prethodne noći. Ništa pompozno. Sve je, na žalost, isto… vijesti sve više sliče jedino i samo crnoj kronici u svim njenim izdanjima. Odustajem! Subota je, konačno je sunce pomazilo moj grad. Ne želim navući oblake nad svoje misli… Odlazim malo u svijet pisane riječi dragih mi prijatelja. Čitajući neke, stvarno se zamislim… toliko dubokoumno, toliko fascinantno, toliko… Uz neke tekstove doista odem u svijet beskonačnosti, u svijet neistraženih putova, u svijet nemogućih misija… Popio sam kavu. Malo prošetao netom. Plan za danas je jednostavan a toliko kompliciran. Kumče mi je organiziralo popodne – idemo u kupnju tenisica, cipela…što li već. Otišao sam po svoju ljubimicu, koja se dobro naspavala i napapala, kako je ne bi odmah morao voditi na picu, kolače… krenuli smo u pohode, obišli nekoliko dućana, trgovačkih centara i naravno, bili u neizostavnom turbo limaču gdje se, pod obavezno, moramo upoznati sa svim novim igračkama, bebama i ostalim zanimljivostima. Gotovo uvijek me te situacije vrate u djetinjstvo kada sam od Božića preko Uskrsa do rođendana uvijek s nestrpljenjem očekivao novi autić koji će pokazati koliko sam bio dobar… Tek, malo stariji shvatio sam da je autić samo simbol, znak pažnje i ljubavi moje majke i shvatio sam da, što je on manji ta ljubav je bila sve veća! i tako, opet me iz tih misli vrati jedan razgovor roditelja koji su djetetu kupovali cipele. Ne, nećemo te, pa to je prošlogodišnji model! Nisam mogao ne skrenuti pogled – dijete može imati oko tri godine… ma o čemu oni pričaju? Pa malenoj će noga možda prerasti cipelicu još ove godine. Da prošlogodišnji model? Znam, reći ćete…nisi roditelj, ne razumiješ… ma, ali, što se tu ima razumjeti? Da dijete neće u tim cipelicama biti niti do proljeća, jer nogica će narasti? Da sam zaostao jer ne pratim modu? Da ne bi bio dobar roditelj, jer eto… uzeo bih možda i prošlogodišnji model… i to, ne samo zato što je jeftiniji, nego, nekako mi je ljepši? Iz ovih me misli prekinula moja ljubimica, koja je, onako sa strane, gledala cipelice – čizmice… povukla me za sako i onim slatkim glasom prozborila Kume a jesu li i ove čizmice prošlogodišnji model? Pogledao sam nju i čizmice koje su joj zapele za oko – Geoksice…na prvi su me pogled oduševile! Hm, rekao sam ja – žensko oko – to je sigurno u genima naslijedila – majka joj ima savršen ukus. Na ćizmicama sam vidio cijenu.. snižena je ,sad je skoro 400 kuna, prošlogodišnji model.. Pitao sam je da li joj se sviđaju? Onaj osmijeh na licu dao je odgovor na pitanje i shvatio sam da je isto bilo suvišno. Iako prošlogodišnji model, čizmice su prekrasne. Pogled roditelja koje sam spomenuo bio je zapanjujući..čak, štoviše, gospođa je imala nešto za reći Gospodine, vidim sami ste . . s djetetom. . pa, dozvolite da vam samo skrenem pažnju da je to prošlogodišnji model…na ovoj strani imate nove modele… slušao sam i gledao s nevjericom. Nisam znao reći nešto ili ne…ali, svako ima pravo na svoje mišljenje i OK. Zahvalio sam gospođi na upozorenju i zaključio da su i ove lijepe, kvalitetne a i da se malenoj sviđaju – što mi je jako važno – jer, djeca ko djeca a ipak već formirane osobe koje ne žele nositi nametnuto im, pa makar to bio model i za 2010 g.! Rekao bi još svašta ali me prekinula ljubimica koja je došetala sa obučenim čizmicama i pogledavši me onim prekrasnim okecama rekla Kume, kak su guba! Provjerio sam da li joj veličina odgovara i sva sretna smjestila je čizmice u već punu košaricu . . jer, već smo natrpali bilježnice za školu (to smo od majke dobili zadatak), bojice – jer toliko voli crtati da je neke boje već potrošila, majicu ja Jagodicom Bobicom ( poludit ću od nje ) i krenuli put blagajne. Bilo je oko 16 sati i svratili smo kod mene na kolačić i sokić. Dok je ona uživala i odmarala umorne noge gledajuć TV ja sam malo prošetao po netu… Oko 18 sati bili smo prozvani… Pa gdje ste vi.? Ručak je postao večera! Pa dobro, nisi rekla kad se moramo nacrtati… evo, stižemo… kuma je spremila klopu ali sam, naravno, kao i uvijek kriv jer sam s kolačima sve pokvario… brrr koja špotancija… Al dobro, pa kum i služi da malo razmazi…malo! Jer, doista, ne bi htio pokvariti to predivno malo stvorenje koje mi i u najtežim trenucima izmami osmijeh na licu. Trebali ste samo čuti sa kojim je žarom prepričavala kupnju čizmica. Mislio sam da nije obraćala pažnju na moj razgovor sa gospođom lanjski model… stalno je majku ispitivala pa kaj fali mama ovima? Pa kaj ak su od prošle godine? Ne, nismo previše objašnjavali... Zadovoljstvo, izraženo kroz njezin osmijeh, trajat će godinama…za razliku od čizmica, ma koji model bile… Kada sam krenuo kući, potekle su suze…kume, ja bi išla tebi spavati! Pogledao sam kumove, njihove oči….čekao sam znak kakvi su im planovi… dobio sam potvrdni mig… Pa, zlato, a čemu suze? Ajde, spremaj se! Krenuli smo. Cijelim je putem radila planove što ćemo raditi, čega ćemo se igrati.. . kad smo došli k meni, negdje oko 19,30 sati, uvalila se u fotelju i odmah misaono rekla…kume, hoćemo li raditi picu? Znao sam! Znao sam! Uspješno sam je odgovorio i predložio nešto drugo, brže… dok sam ja prtljao oko večere ona je studiozno pratila TV…i zapela na jednoj reklami…kumeeee…što je ovo? O Bože…ma gdje tu zapneš? Jedna obična reklama, a ja se zacrvenio pred prvašićem…ne znam objasniti..mislim, znam..ali, kako ću? Reklama je bila za Always uloške…ona kad loptica ide po rubovima…ma znate na koju mislim! Skratio sam objašnjenje – rekao sam joj da je to reklama za fliper i nek me sad pusti jer imam posla… ma kako ću joj ja to objašnjavati? Ma nemojte se smijati… valjda sam još uvijek crven…. Počeo je Ples sa zvijezdama... moja zvijezda me zamolila za ples..nisam je mogao odbiti.... Nakon večere, umorna od napornog šopinga, plesa, tiho je prošaptala kume, spava mi se, idemo se oprati i u krevet…..Ups…nastao je mali problem – moja kada – OK, objasnio sam joj da ćemo, samo brzinski se istuširati, bez zalijevanja… upijala je svaku riječ dok sam objašnjavao, njenim jezikom, problem sa vodom. Nakon večernje higijene, uvalila se u krevet, ušuškao sam ju, dao pusu, poželio laku noć….. Mišek spava kao Anđeo, i evo me, malo u mom svijetu… i ne, neću dugo..moram se odgovorno ponašati, ipak se ujutro treba ranije dići, čim se ona probudi..a to, to je rano, jako rano za nedjelju…ali, i odgovara mi…Sutra je ručak kod Tihane.. ručak i druženje u čast njezina povratka… treba biti spreman, a još mi je ostalo malo za dovršiti moju repijadu… ili ću skratiti..ne znam… i ja sam po malo umoran ali i zadovoljan, sretan…. Lijep dan…. I znate....nakon dugo vremena...i zaplesao sam ... sa mojom ljubimicom...i zvijezdama  |
- 22:30 - Komentari (25) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||