Jučerašnji Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama je prošao. Da li je taj dan donio kakvoga eha? Kakvog učinka? Ne znam.... nadam se da je..... Ja sam, navečer, malo šetajući po blogovima naišao na puno tekstova na tu temu i malo sam razmislio kako sam sam jučer sudjelovao i koliko sam sam pomogao u «vraćanju osmjeha»?
Komentar Lipe Mare odveo me na blog «Vratimo hrvatskoj osmijeh». Razmislio sam o proteklom danu .... pojavio se smiješak na licu.... Nakon dugo vremena, već drugi dan, ostajem popodne na poslu ispunjavajući izvanredne (čitaj – tuđe) zadatke. Koliko sam bio ljut toliko sam bio i sretan jer sam konačno, opet, malo popričao sa spremačicama. Kako one dolaze poslije našeg odlaska u posljednje vrijeme ih slabo viđam. Nekada sam, često, s njima popio kavicu, sok, malo popričao..... a jučer sam to i morao...naime, napravio sam kaos u sobi.... pri mijenjanju tonera u printeru , od dobre, reciklirane kvalitete, ostao mi je dio u ruci, ona crna prašina raspršila se po printeru, stolu, meni, podu.... bio sam pravi mali dimnjačar. Kada su se spremačice pojavile samo što se nisam sakrio pod stol... koji prasac... i tako, kroz šalu, sredile su one taj nered, popili smo sokić, popričali, ispričali po koji vic.. i svako je krenuo svojim poslom. Bio sam sretan i zadovoljan jer, nekako mi se čini, rijetko s njima ko popriča, kao da su osobe «drugog» reda... i to me boli...jako... Navečer kada sam o tome razmišljao osjetio sam neko zadovoljstvo da sam baš jučer, na dan koji je bio, s njima malo proćakulao – jer nije zlostavljanje samo fizičke naravi........
Odlučio sam danas krenuti, od jutra, sa osmijehom, sa vedrinom. Jutro baš nije dobro počelo... nikako se izvući iz kreveta... ko crknuti miš.... bi...ne bi.... idem...ne idem... Sjetim se jučerašnje odluke.. ustajem, spremam se i krećem. U liftu već zvoni mobitel... pogledam, teren... hitno pojašnjenje jučerašnjih Odluka... ok...obećajem javiti se kad uđem u sobu....NE, zaori s druge strane....ODMAH!.. .halo??? pa ne mogu o poslovnim potezima Uprave raspravljati u punom liftu.... spuštam slušalicu.... ne želim komentirati, ali ne želim niti da mi pokvare dan. Konačno..radno vrijeme još nije počelo.
Dolazim u sobu....pozdravljam...praznu sobu..ups? kaj je sad? Di je ekipa? Di su moje najglasnije kolegice? Sjetim se – srijeda je...imaju Engleski...Super, uzimam kavu... i odlazim na balkon. U prolazu svratim do Engleza, važno ih pozdravim... a tičerici se razvukao osmijeh od uha do uha...super..jedan osmijeh je tu, pomislio sam.... no, odmah me zahaklala da li sam se možda odlučio nastaviti učiti strani jezik...a ne, draga moja... zbog posla sam morao prekinuti..a sada, nema šanse....ma ne treba mi više nego što znam... i tako, započnem ja spiku..ali, ona...na Engleskom, ja na Hrvatskom... .koja je to parodija jezika bila...sada se smijeh navukao i na «učenike».... odlično, svoj naum provodim u dijelo. Zadovoljan odlazim na balkon.. a tamo gužva... kasnim, mojih pola kvadrata je zauzeto... Bože, koliko pušača... kako sam to na glas izrekao, cure ko cure, imale su nešto za dodati... nastao je sveopći metež, smijeh, doskočice....i ostalo...
Vrativši se u sobu telefoni su počeli zvrndati ko ludi. Svi traže pojašnjenje jučerašnjih Odluka i Naputaka a ja pojma nemam što su naši pjesnici njima htjeli reći. Kao i uvijek, kod čitanja «drugim očima» svako vidi svoju istinu...a ona, ne samo da nije ni približna...nego je totalno suprotna onome što je autor htio reći. Ali, ko sam ja? Da li je moj posao to tumačenje? E pa nije! Upućujem ih na kreatora sa napomenom da se i ja samo iste moram pridržavati i vršiti nadzor nad njom.... a nadzor..vršit ću, baš tako kako piše.... e sad, povuci potegni, ko je u pravu..... zovi Smotani Upravu, pitaj, provjeri...nalažu oni meni dodatne zadatke... e neću, meni je sve jasno... nisi u pravu, jesam.... uf...ma ko zna ko je u pravu.... Znate one Odluke u stilu...Ne smijete....OSIM, ...ne smijete....ALI, ne smijete...MEĐUTIM... e pa ti vidi.... ko je dobro razumio... Nakon prvotne euforije strasti se po malo smiruju.... Odjednom, ja zadubljen u svoje brojkice i tablicu, bivam glasno prozvan...SMOTANI ČUJEŠ TI OVO??? Gledam, onako zbunjen, pojma nemam o čemu se radi.... shvatim da se događa jedna situacija gdje bi ja trebao nešto pametno reći, ali ne znam što...jer sam se isključio i pojma nemam kaj se događa... Moje dvije sobne kolegice... gledaju me, crvene od bijesa.... između njih rukovoditeljica (ona koja me naslijedila) – i ona me gleda... čekaju moj odgovor, nešto čekaju... Ja, onog zbunjenog pogleda, tiho pitam...Što je? Uf, ne znam da li bi bilo bolje da sam ostao šuteći i kao naučno razmišljao o tome «nečemu» jer ono što je uslijedilo...... Super, sad i ti se praviš blesav! Neka! Tako mi treba! Ulizico! Nisi takav bio! ..... kanonada svakakvih, kratkih, prostih izjava sasuta rafalnom paljbom, bila je znak Ne bu dobro, ne bu dobro! Situacija je ostala nerazjašnjena, vrata su skoro izletila iz ležišta nakon šusa koji su dobila, pogledi i iskre su frcali na sve strane ..... ja sam samo mirno nastavio raditi di sam stao...Ne bi se štel mešati – nemam pojma o čemu se radi!
Nastavio sam svojim naumom....vratimo osmijeh! Otišao sam na balkon malo smiriti živce... Na hodniku sam sreo gospođu koju rijetko viđam, a koja je doživjela sličnu radnu sudbinu mojoj.... ipak malo različito...Naime, kao rukovoditelj imala je par «bisera» prema ljudima, a ljudi pamte, Uprava je na nju stavila znak «nepoželjna», i žena je ....samo na broju... Žena pred mirovinom! Sramota! Ma, ni ja baš nisam omiljen Upravi ali..imam svoje cure, na koje nisam dao, za koje sam uvijek podmetnuo leđa (za to služe rukovoditelji) i koje su uvijek bile uz mene...pri svakoj mojoj Odluci – bili smo tim. No, nisam se htio hvaliti već naglasiti kako je lopta okrugla! Kako ne treba dići nos...jer svi smo mi samo u prolazu.....danas jesmo, sutra ko zna gdje smo... No, ipak sam zastao, popričao s njom...bez obzira na sve, ta žena je ipak ovoj firmi dala puno godina svog života...na sred hodnika, ispod nadzorne kamere... neka svi vide... odmah su pale priče, šuškanja...kako se usudiš, pa znaš..diša... Osjetio sam da mi je bila zahvalna, bilo me sram..... zbog koje obične, najobičnije riječi koju sam joj uputio...no, i opet sam bio zadovoljan.....
Vratio sam se u sobu, telefoni gore...javim se..trebalo je odmah izvršiti korekcije u dijelu posla koje obavlja kolegica.(ona koja mi je ujutro rafalnom paljbom izbacila one jednostavne rečenice), objasnim joj što treba, ona me gleda..i ne vidi, ne sluša...ja završim...a ona... valjda najsnažnije što je mogla NEĆU! DOSTA MI TE JE!... i.t.d.. dalje ne bi, bilo je svega.. ali od visokog tonaliteta nešto nisam niti razumio... Hm... malo sam se zamislio...da li su njoj danas ONI dani u mjesecu? Hm...kako njoj navući osmjeh na lice? Mirno sam rekao...OK...kako hoćeš... nema frke.... napisao sam joj mail... u kojem sam upotrijebio raznorazne smješkiće.. od onih bomba, eksplozivnih naprava, beljenja, plakanja....sve prilagođeno šaljivijem tekstu koji sam sročio.... čak sam joj i pjesmicu složio
Draga moja djevojčice mala
Ovaj posao nije šala
Tvoje znanje svima puno znači
Od tvog raspoloženja soba zrači
Pokreni se draga moja mala
Imamo samo pola sata
Ako stvari ne posložimo
Dupe slobodno obložimo....
Jer ako nas glavonja kroz šake primi
Svi će nam, mala moja, biti krivi
Nadrapat ćemo ti i ja kao uzor svima
neće nas spasiti nikakva rima
zato draga ruke na tastaturu brzo stavi
i ove nebuloze popravi
nemoj da me stari opet davi
nemoj da mi ušne mašne pravi!
Htio bih ti složiti još koju
Ali mala moja nemam volju
Puknuo me PMS sindrom pravi
A ti znaš što to znači
Odjednom, primijetio sam njen mudri pogled...čitala je mail... osmjeh koji je povremeno zatitrao vješto je prikrivala... Ne znam točno na koji je dio «puknula» ali...čulo se.....kako je malo prije vikala na mene..e tom se snagom sada smijala.... Brzo je nešto počela kuckati, za par minuta ponosno izjavila...GOTOVO!... Pogledao sam je, nasmijao se...onako...kao Meri..u prolazu..., zahvalio, popravio onaj kupus materijala. Sad se printa... zadovoljan sam jer eto, i ona se nasmijala... samo ja, samo ja opet kipim...jer «stari» je smislio nešto novo... želi dnevnu analizu od 01.09. ali takvu da ja, osim svojih dnevnih izvještaja obuhvatim i druge... kao, to meni ide...kaže on «lijepo crtaš grafove!» kada je to rekao...evo, i ja sam se nasmijao...da crtam grafove? Ja? Na kompu?.... Ajde.... idem crtati........ lijepo, najljepše što znam.......
Post je objavljen 26.11.2008. u 14:53 sati.