smotani
četvrtak, 20.11.2008.
Laku noć svirači...
|
Dragi moji.... nisam li se nedugo hvalio radnim vremenom ? Jesam, jesam...znam..... i nekim smirenjem na poslu, i čudnim i pričljivim tetama, i eksplozivnim napravama u njima... Eh, tamo sam izrazio neku sumnju...sumnju u opstanak tog mira.... Smotani ima nos – ne veliki..ali ima ga Jučer, po slavodobitnom povratku na posao ( nakon iscrpljujućih aktivnosti sa gđom Virozom ) i nakon prve histerije papira koji su vikali Prvo mene!, mene ne danas!, ja nisam kriiiv!... , nakon slavodobitnog buum u podne sa Gričkog topa... do uha mi je doprla jedna vijest... Prvo sam ostao bez teksta, pročistio uho, molio da mi ponove izrečeno... tajac.. Samo me dva dana nema, i opet, iza leđa, kako to kod nas biva, nikad nemaš mira šuška se šuška, Smotanom se sprema puška, metak u leđa, baš mu to sad treba, tek ispravio se od noža, napala ga viroza, opet ga se glavonje sjetile ovaj mir poremetile spremaju mu papir novi raspadoše se moji snovi sjećate se koliko radosti bilo je da konačno radno mi vrijeme milo je a strah je, izgleda, bio opravdan smotani, život ti nije dosadan. Čekam sad da i meni neko kaže Još uvijek se nadam da laže Da neću opet vatrogasac biti Svoje razočarenje ne mogu kriti.... I, novost će biti radno vrijeme Od 7 -15 novo je breme.... Čekajte sa mnom do prvog što slijedi Samo da u glavi ne izbiju neredi...... dakle, iz jadikovke ove male Shvatili ste, kod nas nema šale Eto, iako sam se nekako nadao prividnom miru do kraja godine..e, braco..nema toga! Pa kaj, mjesec dana sim tam....to je baš guba.. podsjeća me na taktičke vježbe iznenađenja iz vojske hihihi... Ljudi... u današnje vrijeme, zapravo, trebao bi biti sretan da imam posao!? Nisam više siguran gdje je tu sreća...Lijepo je meni govorila moja majka... svi su ti putovi otvoreni..kreni, mlad si..a ja, papak, ne slušam.. Sad, sad je kasno sa preko 20 godina staža, iskustva, nemam namjere započinjati neku novu karijeru.....što sam napravio, napravio sam...imam neki status kojeg samo polako treba podgrijavati, povremeno planuti – jer onda si kao ozbiljan i dosljedan, više te cijene, «čuju». (ne znam ja to, ali gledam druge, pokušavam kopirati..ko zna, možda uspijem?), biti u žiži zbivanja i spretno se izmaknuti (ni to ne znam, ali gledam, vježbam).... i tak...karijera zajamčena.. Sada mi spremaju jednu fenomenalnu poziciju.... iz temelja me žele obnoviti..nije da se moj dosadašnji posao nije malo družio sa ovim «novim»..ali.... u zvijezdama čitam, osim promjene radnog mjesta i promjenu lokacije rada.. Super.. sad ćemo malo jahati u predgrađe grada..ali neka, super... dobro da me nije zadesilo drugo predgrađe gdje su veliki «umovi» naše firme – tamo se sigurno ovako smotan ne bi snašao. Idem ja među svoju raju, neka mene tamo, ima ekipica koja je, također, otpisana... već smo dogovorili snimanje novog serijala « Povratak otpisanih « , ne damo se mi samo tako.....Mislim da naši umovi nisu niti svjesni da ne treba sav «šljam» firme kumulirati na jednom mjestu ne, to nikako nije dobro....ne za njih....ali, neka vrijeme pokaže... neko će početi stezati remen, kako kažu naši Vladari, neko oko struka, a neko oko........ Kako ide ona, dječja, ide maca oko tebe, pazi da te ne ogrebe... A ne, ako ste iščitali da nešto prijetim...pogriješili ste, definitivno! Ja samo puno pišem, čak niti ne pričam, jer mislim si ... ma ko vas šljivi... i tako je uvijek po Vašem! Samo, nemojte pomisliti da mi je svejedno..e, nije niti to.... preko 20 godina moga rada je uloženo u tu firmu, a sada, neki novi klinci, puni nekih novih ideja dolaze provesti iz riječi u djela Na rubu smo ponora, napravimo odlučan korak naprijed!I, ma koliko se mi, stariji, trudili, koliko god željeli, koliko god voljeli svoju firmu, bojim se da protiv zakona - Vjetrovi mladih i nadobudnih -, ne možemo ništa. Puni su nekad i dobrih ideja, ali, ne znaju... da za sve treba vremena... No, nećemo o njima, Smotani ih čeka...u pričuvi, uvijek za njih sa specijalnom maskom...znam ja to (ne pitajte kakvo je unutarnje stanje)..... Dosta o poslu.... bit će njega.. Popodne sam morao na neki sastanak...ajme dosade... ja ne vjerujem! Nikad mi nije bilo jasno kako neki, na tim popodnevnim sastancima, uživaju pričati i pričati...kao da im se nigdje ne žuri, kao da doma nemaju svoje obitelji koje nisu cijeli dan vidjeli... ima tu i žena i muškaraca.. iskreno, za muže je nekako uobičajeno da laprdaju, mlate praznu slamu, žele pokazati koliko su rječiti..., dok žene, sa velikom mukom slušaju te njihove velike misli... ali jučer...brate mili, pa nisi znao ko je glasniji.. a nije baš da je bilo nekih razloga za to.. Proučavao sam malo ta lica... Svašta sam, na svoj način iščitao, npr. Kolega Prvi... uživao je što je dobio ulogu Moderatora... osjećao se kao faca (s placa) samo, promaklo mu upoznati se sa značenjem te riječi. Kolega Drugi izgledao mi je kao ubačeni Peti element....svakih dvije minute zazivao je neprijatelje, zazivao je budućnost, ukazivao na vraga koji svojim vilama radi rupe u našim Pravilnicima..... pa zato ide sve naopako, Kolegica Prva... uvijek antiprotivna i nikad ne znam što će reći, na koju stranu će skrenuti . nju doista treba pratiti..... Kolegica druga... na licu joj se iščitava umor, u očima vidim zabrinutost.... misli na bolesnu djecu, jel muž skuhao čaj? Jesu li dobro? Ona gubi vrijeme slušajući ove Zgubidane..Kolegica treća.. uživa čitajući neki časopis, i tek povremeno, samo da znamo da je tu, zakašljuca, naučno nas sve odmjeri, promrmlja...ne bu dobro, ne bu....Pitam ju kaj ne bu dobro....Ništa, Smotani niš ne bu dobro... stvarno, sa tom konstatacijom nimalo ne može pogriješiti... Ja se, kao i uvijek, ne bi štel mešati u nešto što je već odlučeno, u nešto što se već provodi a mene se samo želi uvjeriti da je to najbolje... Samo sam, nakon tri sata ispraznih razgovora zamolio da sastavni dio zapisnika budu primjedbe koje smo mi, kao Radna grupa napravili, kojima smo, crno na bijelo, iskustveno, statistički, tržišno... dokazali...NE VALJA..... i naravno....dobio sam odgovor..nije to nužno..ovo je samo bio dogovor kako taj Pravilnik provesti...ma koji taj?? Taj neću...nikako...ne odgovaram, ne potpisujem, ne želim!!! Na to, naš uvaženi Moderator kaže....Smotani....da li si pomislio zašto si smijenjen???? Aha... pa da...pa ja ne potpisujem to više, ja sam smijenjen...pa da...ostao sam samo u Radnoj grupi...hm.... neke stvari postaju još jasnije, još očitije.... Uzeo sam primjedbe naše Radnje grupe.. koje smo već nekoliko puta dostavili Upravi, bacio u koš za smeće...pozdravio..i zapjevao laku noć svirači pjesmom ste me opili laku noć svirači dušu ste mi dirnuli |
- 12:31 - Komentari (29) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||