smotani
subota, 22.11.2008.
Mila, teški su ovi dani
|
Osmijeh na licu prikriva bol u duši Ne želim da iko vidi kako se gušim Gutam suze koje same put traže Mila moja, nemam više snage Pokušavam dva dana dobra spojiti Pokušavam se protiv misli boriti Ne mogu, ne mogu više mila Javi se, ma gdje bila Samo da ti kratko čujem glas Samo kratko mome srcu podaj spas Gušim se, gušim mila Javi se, ma gdje bila Ne, ne brojim više dane samoće Znam da jutro ništa nova – donijet će Da, bit će kao i danas i jučer… Da, bit gore nego preko jučer…. Iz dana u dan, mila ja slabim Za tvojim glasom već pomalo vapim Za osmijehom tvojim kojeg još čujem Mila, lice tvoje još uvijek snujem Znam da ovo vidjeti nećeš Znam da svojom sudbinom se krećeš Znam da u tvojim mislima mjesta nemam Znam, na još gora se vremena spremam….. Teški će biti dani koji slijede Jer moje slike još ne blijede Još uvijek tebe za ruku vodim Nasipom Savskim srce nas vodi Al srce kao da slabi iz dana u dan Kao da hvata najduži san To ludo srce mira mi ne da Misliti na tebe, prestati ne da Pokušavam na tebe ne misliti Pokušavam nešto smisliti Ali mila, misli me tebi vrate One, sa mnom, još uvijek pate Sanjam budan, vidim te pred sobom Mojih misli postala si robom Ne mogu te mila njih osloboditi Ne mogu se mila drugima navoditi Samo ti u njima mjesto imaš Dal' moje misli primaš? Nekad kao da tvoje misli osjećam jako Ili je to samo što te želim žarko? Mila, mislim da sam opet pred jednim zidom Mislim da nastavljam sa svojim nizom Ne znam kako dalje krenuti? Ne znam mila, kako se pokrenuti? Kako smoći snage mila Jel postoji neka dobra vila? Da štapićem svojim skine moj strah ? Da osjetim mila u blizini tvoj dah? Al' kažu mila, vile ne postoje Davno su napustile postolje Sad samo nadu i vjeru imam Da tvoje misli podrške primam No, dal' oni zaista idu k meni? Ili su to opet samo snovi sneni Dal' ikad pomisliš na mene? Ili su to samo puste želje Ne znam, ali jedno siguran jesam Na sebe sam pomalo bijesan No, vidim da sve se po malo gasi Vidim da nam mila, prolaze dani I dobro stare poslovice kažu Nekad sam mislio da lažu Al, uvjerio sam se mila sada Otkad nisam čuo tvoga glasa Daleko od oka daleko od srca kažu Za sebe bih rekao da lažu Jer ne znam dal na tebe mislio sam više Sada ili u prošlosti naše priče? Za tebe, izgleda ona vrijedi Ili samo želiš da me povrijediš? Ne, u to povjerovati ne mogu Ne, nakon što si me otela podu… Ne vjerujem da ne pomisliš na mene Ne vjerujem da zaboravila si naše vrijeme Da nikada ne pomisliš na mene Da ne poželiš vratiti vrijeme? Ili, samo ja to tako želim Samo se ja nekim snovima veselim Kako saznati misli tvoje Kad riječi smrznuto stoje? Ne znam mila, jako mi je teško Do sada sam skrivao vješto Al vidim da stvari polako izranjaju Da mi suze pogled zaklanjaju… Ne znam koliko ću još plutati ovako Ne znam dal krenut će naopako Al svakog trenutka kad tebe se sjetim Kao da malo oblacima poletim A onda se oni zajedno udruže Tamno mi misli okruže I ja opet u samoći svojoj Sanjam o jednoj poruci tvojoj….. Snovi još uvijek drže me na vodi Još uvijek tvoj Oblak nekuda plovi Cilju on sporije se kreće Bez motiva mila, nema tu sreće… Dal cilju ću ikada stići Dal uspjet ću se pridići? Ne znam mila odgovor ti dati Ali teški su ovi usamljeni dani........ |
- 14:00 - Komentari (21) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||