smotani
ponedjeljak, 24.11.2008.
Molim 15 dBA buke.......
Danas sam bio malo vredniji nego inače, rano sam ustao, spremio se, napravio kapučino, sjeo i slušajući TV Kalendar pomislio kako sam dobro napunio baterije za vikend. Zrak, malo fizičkog rada, malo opuštene atmosfere bitno je utjecalo na moje opće stanje. Počelo je Dobro jutro Hrvatska – koje sam krajičkom uha slušao.... Zainteresirala me tema o buci... Decibel – dBA je mjerna jedinica za buku iako, ja bi ju prozvao po jednoj mojoj kolegici a 1 ONA bila bi ekvivalent 10 dBA.  Samo sam kratko čuo da je za posao koji iziskuje visoki stupanj koncentracije, npr. Znanstvena istraživanja, buka od već 35 dBA opasna za kvalitetno obavljanje poslova. Za ostale poslove, u kojima je potrebna koncentracija, istraživanja govore o buci, podnošljivoj, do 45 dBA... a, kao nikako ista ne bi smjela biti veća od 65 dBA. I sad se Smotani zamislio.... koji posao ne iziskuje koncentraciju? Svako obavljanje poslova traži određeni stupanj koncentracije, angažiranosti, određene uvjete..i sl. Osobno, ponekad mislim da od jednostavnih poslova pojedinci žele napraviti nauku kako bi to bolje izgledalo, zvučalo.... i prikazalo njihovu maksimalnu i pojačanu aktivnost. Nemam ništa protiv toga, jer, na neki način mislim da su samim tim pristupom osmislili i razmislili kako svome poslu dati na težini...dakle, razmišljali su o njemu – i to je dobro... Međutim, kada u tom razmišljanju stvaraju buku veću od podnošljivih 65 dBA pitam se koji je cilj cijele priče. Sjedim u sobi sa tri žene koje su, osim što su malo glasnije, i malo tanje....u svakom pogledu...osim s kilama..s njima su si dobre..  Pa, to je i u redu, za takve glaščine treba imati snage. Sad... možete si zamisliti situaciju...svako obavlja, po sebi, zahtjevan posao.... nismo nešto povezani, djelujemo kao samostalci u toj sobi (što iskreno, jedina mi je prednost), sve nešto žustro raspravljaju, na glas, same sa svojim mislima... telefoniraju, urlaju na telefon na sugovornika jer, time pokazuju svoju nadmoć, svoje «znanje», svoju superiornost... Nekada u toj galami pokušavam razumjeti ko se kome obraća, što žele reći, na koga se ljute... ali bezuspješno... Vraćam se na buku.... kažu da buku od 45 dBA stvara razgovor sugovornika na udaljenosti jednog metra!! I to, kao normalnim glasom...E sad, što je normalni glas? Ovo, što je tu, u našoj sobi, sigurno nije! Rekao bih da sam izložen prevelikoj buci... i ja, ali i osobe koje istu stvaraju.... Kolika je buka možda vam govori činjenica da, ne jedan put, moram izaći iz sobe, otići u čajnu kuhinju i u nekim, normalnijim uvjetima, objasniti stranci zašto neće dobiti robu...jer, neugodno mi je kad kažu...Dajte malo glasnije, ne čujem Vas! Pa di ste vi to..na placu? Ipak, stalo mi je do imiđa firme...iako, ponekad se pitam..treba li mi biti? Malo sam pročačkao o toj buci... pokušat ću naučno djelovati na moje kolegice...... sa kratkog izleta po netu izvukao sam neke «strelice» , ispisao na papir i napiknuo na svoju «čarobnu» ploču gdje se nalaze mnoge «važne» stvari za mene, ali koje moje cimerice obožavaju čitati, na sve imaju neke komentare, sugestije i prijedloge....Evo što sam im za početak pripremio, kao i uvijek, osim naučnih teza i činjenice kako se to odražava na nas, mene... i baš me zanima što će na ovo reći..: • Prema definiciji BUKA je neželjeni zvuk, koji na više načina ugrožava ljudsko zdravlje i sam sluh valjda iz tog razloga sve manje pjevam  • Buka izaziva proširenje zjenica, lupanje srca, reakcije mišića, lučenje adrenalina, hormona štitnjače i nadbubrežne žlijezde, porast krvnog tlaka Ako sam ponekad kao zombi i mislite da sam nenaspavan, ako ponekad srce lovim po hodniku – nije od ljubavi za vama, ako sam često na «pudranju nosa», ako sam crven kao paprika... drage moje.... to vaš glas izaziva u meni.... podsvjesne reakcije a kažu..dobar se glas daleko čuje!  • Buka smanjuje efektivnost rada, poremećaj ponašanja, nesanicu, strah.... znao sam ja da je sa mnom sve u redu.... okolina utječe na mene... • Nakon izloženosti buci od 85 dBA za vrijeme od 8 sati, potrebno je 16 sati oporavka... Sva sreća da dan ima 24 sata! Ali... bojim se da je 85 dBA.............??  Kada sam naišao na ovaj zadnji podatak...zamislio sam se..ma, ima li itko na ovome svijetu ko nije izložen buci? Pomislio sam ima! Ljudi, tamo negdje, u manje urbanim sredinama, gdje je priroda preuzela stresne situacije, gdje ona diktira tempo i nosi neko smirenje... No, i tu sam se prevario.... i priroda stvara buku.... more i vjetar, grmljavina, životinje (slon, kit).... ali, moram priznati da se tom oštećenju sluha ne bunim.... uz šum valova, udaranje mora o stijene, pa i grmljavinu i glasanje slona, i kita..... osjećao bi se puno bolje, puno zdravije, opuštenije... nego uz glasanje mojih kolegica koje ponekad uspoređujem sa krikovima Indijanaca, koje sam zapamtio iz filmova..... sjećate se onih pokliča kada su išli u osvajanje nekih utvrda? Eto, otprilike to tako zvuči...i moram priznati, shvatio sam zašto su sve tri stavljene u istu sobu... one se uopće ne doživljavaju... svaka svoju priču priča, ne slušaju se, ne razumiju se..., samo, iskreno... .zamislio sam se... koliko sam ja zgriješio kad je mene stavio u tu sobu? Očito jesam.... ali, iskreno... koliko ih pokušavam «ignorirati», ne čuti...toliko mi je sve teže...osjetim pomalo nervozu, jer podsvjesno...očito ipak djeluju. Ipak, reći ću vam..sad mi je lakše..jer, mislim da sam otkrio barem mali uzrok tome...BUKA...sad bar znam protiv čega se borim...  Na nedavno održanom savjetovanju u Opatiji na temu zaštite na radu, konstatirano je «Buka na radnom mjestu jedan je od čestih izvora profesionalnih oboljenja, a statistike pokazuju da je u novije vrijeme uz industrijske grane koje su posebno izložene buka prisutna i u uslužnim djelatnostima poput ''call centara''. Eto, i ko kaže da nisam sretan...ne radim u call centru, ali kao da sam na nekom ringišpilu.... a i on stvara buku, zar ne?  |
- 14:50 - Komentari (31) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||