|
smotani007@gmail.com
Uranova pikula
oprostit ćeš mi
sam sebi neću
ne plaši se
molim te
nemoj me se plašiti
Pahuljica
U visine k tebi, do zvijezda ću ići
k ostavljenima dolje anđeo će sići
Zajedno ćemo dragi vinut se do zvijezda
za voljene svijat neka nova gnijezda
|
smotani
srijeda, 19.11.2008.
Prava djeteta
Nakon nekoliko dana strahovite borbe sa gđom Virozom, danas sam se uputio na posao. Nije baš da sam oran, nije baš da sam u fit formi…. Ali, mora se.. Ujutro sam imao ozbiljan razgovor sa mojom novom dragom. Nikada nisam tako oštar razgovor vodio sa ženom, ali..bilo je nužno. Pokušao sam lijepim riječima, objasnio sam joj da moram na posao, da moram zaraditi za režije, da moram koju kunu donijeti za hranu, odjeću… Gledala me kao da govorim zidu. Napala me… počeo sam kihati, šmrcati… izgubio sam živce… Ne volim sa ženama grubo, ali ova je grubost bila opravdana i nužna. Uzeo sam maramicu, zafrknuo si nos, svom snagom sam je ispuhnuo iz sebe, pri kihanju sam tako viknuo – da shvati da mislim ozbiljno! Ostao sam sa suzama u očima… bilo mi je žao.. kakav sam ja to muškarac?
Krenuo sam na posao… iznenađenje.. struganje stakla… Super, baš mi treba malo jutarnje gimnastike… obavio sam i to… već pomalo smrznut krenuo sam u borbu Zagrebačkim ulicama…
Pojavivši se na poslu svi su me iznenađeno gledali….Smotani, pa kad si zadnji put bio bolestan? Naravno, ne računajući operaciju…. Fakat, i sam sam se zamislio..od operacije žuči sam se nekako provlačio..a bilo je to ..ooooo skoro prije dva desetljeća. Ma, nisam baš fosil…samo sam tu vrećicu rano izbacio iz sebe…da ne smeta i šuška.
Dočekao me pun stol nekih fascikla, koverta, pitanja, papirića. Od kuda krenuti? Zbog ove muke od nekoliko dana nejdem na jutarnju kavu kod "Jožeka"..popio sam je prije posla. Evo kako zakon mijenja navike – odavno nisam prije posla popio kavu kod kuće.
Krenuo sam rješavati kupčeke sa stola…polako….telefoni su zvrndali kao ludi…. Glava mi puca….. popodne još imam neki sastanak…kako ću izdržati… osjećam se slabo ...
Iz ove me ludnice malo prekinuo jedan podatak kojeg sam pročitao na netu da se danas i sutra u Zagrebu obilježava Dan prava djeteta sa osvrtom na Povelju UN, na postojanje hrabrog telefona....i inih telefona. Malo sam se zamislio.... kako se vremena mijenjaju...U moje vrijeme nije bilo takvih telefona a...trebao je mnogima. Prisjetio sam se, na tu temu, jutarnje ankete koja je prikazana u Dobro jutro Hrvatska. Pitanje je bilo ko se treba više angažirati oko mladih za suzbijanje lošeg ponašanja? Zanimljive su izjave ljudi koji na prvo mjesto stavljaju društvo?! Ne, naravno da nisam protiv...ali... prisjećam se su nas odgajali roditelji..... barem, u moje vrijeme, a društvo, taj stup države, bio je korektiv ponašanja. Društvo je bilo to koje je roditeljima dijelilo packe, a ne odgajalo djecu. Vremena se mijenjaju.... Istina je, da su nekada, roditelji imali normalno radno vrijeme, znalo se kad dolaze kući , znalo se, točno kao po rasporedu, koje je vrijeme posvećeno nama, redovito su išli na informacije u školu... Danas, na žalost, roditelji su stalno u nekoj strci.... za poslom, za jeftinijom hranom, jure na rasprodaje odjeće i obuće...., česti prekovremeni i iznenadni zadaci, koji, kao da po rasporedu dolaze baš kad ne treba... Kako sam, do nedugo, imao rukovodeće radno mjesto i sam sam bio svjedok kako se neke stvari stihijski, neorganizirano totalno panično događaju! Koliko puta sam znao eksplodirati zbog takvog načina poigravanja ljudima.... pa nisu to vreće krumpira, imaju svoje obitelji, nekakav život.... Uvijek sam, kad god je to bilo moguće, zamijenio svoje cure... jer, nemam obitelj, nemam obveza i nekako, normalno mi je da podmetnem malo svoja leđa na korist i dobrobit ovog društva.. Ali danas sam se malo zamislio.... koliko sam u mislima prvo reagirao na mišljenja da je društvo na prvom mjestu kao institucija koja treba pomoći u vraćanju djece na pravi put, toliko sam se, nakon samo malo vremena, na neki način, složio s njima. Naime, ako to društvo od nas traži nebulozno radno vrijeme, stalne izvanredne izostanke iz obiteljskog okrilja, onda neka to društvo vodi i brigu o našoj djeci. Uf, kako sam to napisao, tako sam se i posramio... Ma, tko može bolje odgajati djecu od roditelja? Tko im može bolje i više pružiti, ko će im iskrenije savjetovati u životu,. Kome je najviše stalo da ih izvede na pravi put? Ma naravno...roditeljima! Ali, pojavio se problem što roditelji u ovom podivljalom tempu nemaju vremena, što su rastrgani, opterećeni, nervozni od svakodnevnih vježbi preživljavanja i davanja svog «obola» društvu...... i naravno da od tog istog društva očekuju nešto za uzvrat. Kad već nemaju primjerene plaće i ne mogu zaposliti nekoga da pripazi na njihovo dijete dok oni jure i stvaraju bolje društvo, onda, sasvim normalno, očekuju da to društvo organizira dnevni boravak u školi, produženi rad ili dežurstvo u vrtićima, neke organizirane grupe gdje će mladi, umjesto na ulici, nalaziti se, družiti, razgovarati.... Znam, sve ovo iziskuje da, opet, neki drugi ljudi ostaju prekovremeno, da su odvojeni od obitelji....Ali, zašto prekovremeno? Zašto se ne otvori, npr. druga smjena za vrtiće? Čuo sam nedugo jednu priču..... istinitu priču.... iz Like. Djecu u školu vozi školski autobus.... od prvašića do osmih razreda... U vrijeme dok prvašići čekaju, kao i ostala djeca koja su završila s nastavom, polazak autobusa oko 14 sati ( a krenuli su ujutro oko 7) djeca su «izbačena» na ulicu??? Ne smiju ostati u školi? Pa ja ne vjerujem! Na ovu zimu, one male pišuljince izbaciti van? I, koliko čujem roditelji su digli frku, jer...ne mogu svaki dan prelaziti po 20,30 kilometara da bi djecu vraćali iz škole....a opet, ostaviti ih na ulici.......... I da, naravno da je tu prvo društvo za odgoj! S druge strane, danas čujem, u Varaždinu je organizirano druženje roditelja s djecom u nekom parku, mislim, svaki petak?! Pa ja ne vjerujem! Gradski oci će mi organizirati druženje s djecom? I tu se sigurno provode nekakve makakade i opet radi podjela među djecom...? I sad sam se spetljao...ko koga treba odgajati? Društvo djecu? Roditelji društvo? Djeca roditelje?
Nisam roditelj i možda nisam niti realan po tom pitanju.....ali, ma svakom, iole normalnom, mora biti jasno da roditeljsku ljubav nikakvo društvo ne može nadoknaditi. Naravno, ne mislim na izuzetke, o njima ne govorim...
I onda, kad sve uzmemo u obzir pitam se tko je kriv da djeca ne znaju što bi sa sobom? Da se ne znaju sami zainteresirati za nešto? Da su totalno bezvoljni, da im je dosadno, da su divlji...... I opet podvojeno, moje, mišljenje.... roditelji, ne svi alii..., da bi nadoknadili tu neku jurnjavu za poslom, neki da bi zaradili što više, neki da bi preživjeli, često naprave grešku. Iskupljuju se, kupuju nekakve skupocjene igračke, djeca traže sve više..jer, daje im se.... i jednom, kad su roditelji iscrpljeni i tjelesno i emotivno, i duhovno, ali i materijalno...nastaje krah...I tko je kriv? Društvo? Roditelji? Samo, nekako mi se čini da najgore pate djeca...i to sva...... Ona koja u materijalnom pogledu imaju sve pa i više od potrebnog – nemaju ljubav... ljubav se ne kupuje, ona se ne može materijalnim nadoknaditi...a takvi roditelji koji stalno jurcaju za poslom dolaze kući umorni, iscrpljeni... i malo se mogu posvetiti djeci jer, jednostavno, nemaju vremena.. Ona pak, djeca koja imaju ljubavi, materijalno ne previše, ali dovoljno, ona pak pate zbog društva... jer, nisu prihvaćena, nisu inn, nemaju najnoviji tip mobitela, nemaju marku odjeće..... i sada bi još svašta mogao reći i za te mobitele, i te marke odjeće, i štošta drugo...ali neću..... .bojim se da nema smisla... . Mislite, lako meni pričati, nemam djece? Ne, siguran sam, i da imam djecu tako bi mislio..iako, znam da bi tada jako puno trebao snage, vremena i riječi dokazati mu da materijalno nije sve... da to što nema mobitel ili nije najnovija tipa ne znači ne samo da ga mi, kao roditelji, manje volimo, nego da to uopće nema veze s ljubavi, da majice sa potpisom ne znače ništa osim plaćanja velike naknade kreatoru, jer, kad padne, kad zahvati za neki čavao...jednako će se zaprljati i poderati i ova s potpisom i ona bez; da mobitel, ako ima, ima zato da se može javiti ako negdje zapne, ako nešto zatreba, ako ga mi zatrebamo...... a ne za igrice, surfanje po netu, i sl. I znam, sad su neki sigurno pomislili kakav bi ja roditelj bio.... pa, iskreno, ne znam..ali nadam se, barem...podnošljiv ......
I vratimo se na prava djece.... ja bih to kratko i jasno rekao.....djeca imaju pravo na ljubav svojih roditelja! Društvo roditeljima mora osigurati uvjete da to pravo ostvare! Djeca.... djeca imaju pravo rasti u ljubavi, biti voljena, ali...imaju i obvezu poštivati, cijeniti tu ljubav i uzvratiti, barem ljubavlju!
|
|
|
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati
Koraci su postali laki...
Nisam prestao misliti...
Niti želim zaboraviti....
Samo.... želim živjeti....
Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....
kavu/e molim:)
Vas je bilo...
Od drage Mirjam...
Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa.....
Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan.
/Phil Bosmans/
/hvala Mirjam/
Khevenhiller
(mojoj majci)
Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo.
pak ni vezda ne bu
da nam nekak ne bu.
Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak ne bude,
kakti biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo,
pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu.
kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu,
kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gde drugog spomenka na grebu mu ne bu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.
( Miroslav Krleža )
..... i... meni.....
|
|