Marketing
Pismo prijatelju
* Dragi moji i vjerni prijatelji – blogeri - Prije nego počnete čitat današnje „Pismo prijatelju“, molio bi Vas da ga, Vi, shvatite kao, recimo, izmišljenu priču….
A Ti, Prijatelju…… 
Stari,
Ljut sam! Bijesan! Kako si mi to mogao reći?! Prijatelju, koliko se mi znamo? Mislim oko tri godine, zar ne? Zar ti ove tri godine nisu pokazale, dokazale da sam bio uz tebe kao i ti uz mene? Zajedno smo tugovali, plakali….bili nerazdvojni virtualni prijatelji! Nikada nismo imali potrebu upoznati se…zašto? Vjerojatno bi tada oboje zašutili, ne znam… Mislim da smo ovako bili nijema i tiha podrška jedan drugome u našoj tuzi i boli. Koliko puta smo znali reći I muškarci plaču, zar ne? Mnogi koji su navratili na naše stranice mislili su..neka dva luđaka klepaju nekakvu tragediju, nekog Romea i Juliju…Neki su osjetili naše priče, suosjećali, povremeno nam bili podrška!
Stari, zaglibili smo! Znaš kada sam to shvatio? Kada sam slučajno ( da li je to bilo slučajno?) upoznao jednu ekipu na igricama…Smijao si se tada kao lud, nisi mogao vjerovati… Pokušao sam i tebe dovući - odbijao si. Stari, tada, prije godinu dana počeo sam se prvo smješkati a onda i smijati! Čak sam i ja znao poneku ubaciti – poluduhovitu… A bilo mi je grozno…ja se smijem, a . . . . – sve znaš, neću ponavljati. Zamjerio si mi što sam sve manje pisao. Stari, nisam mogao!! Objasnio sam ti da bi bilo licemjerno, lažno pisati onakve crne riječi, onakve bezdane, a jedan prozorčić dalje razgovarati o stvarnim, životnim temama. Bilo bi licemjerno!! I, kada sam povremeno objavio po koji post, ti si bio taj koji me popljuvao! Rekao si da sam te izdao!! Jesam li, prijatelju? Jesam li?
Razmisli dobro, da li te izdaje onaj koji skoro dnevno dijeli tvoje misli, koji se bori ostati s tobom u trenucima kada je ugledao neko svijetlo? Znaš da su me opet stvarni problemi okružili ali bio sam nekako sretan, nekako ispunjen. Da, Malena je taj preokret napravila u mom životu, ona je polako unijela svjetlost i nadu u život…vratila mi vjeru u ljude, u život, pa i u Boga…
Stari, da li sam te izdao što sam ti pružio ruku i pokušao i tebe povući za sobom, prema svijetlu?
Mene je povukla Malena…. Htio sam tu svijetlost nastaviti širiti, htio sam da nestanu one mračne stranice. Prestao sam pisati. Gušilo me svako slovo jer odisalo je nekom novom vjerom, nadom…. Nisam mogao tamo nastaviti..nisam! I to si mi zamjerio! Ali, svaki dan sam pisao….samo tebi! Pokušao sam pružiti ruku sve dalje….nisi je prihvatio. Osjetio sam da te gubim. Osjetio sam da propadaš još više. Slučajno ili ne, i ja sam tada počeo, opet, padati….iskoristio si priliku i opet me odvukao u onaj svijet. Svijet tame. Ne, nisi ti kriv….JA sam kriv!
I odjednom, srušilo se sve…posljednji bastion jedne čudne obitelji – moj otac – uz dosta muke otišao je u vječna lovišta…; sa Malenom dolazim do zvijezda i padam u najdublje ponore; sa onom gadurom imam okršaje, sve jače, sve bolnije; gubim Eu – jednu predivnu prijateljicu i to, opet zbog svog pada – ne želi me više takvoga gledati; gubim još jednu prijateljicu – dragu, osjećajnu..otišla je tiho, jedne noći – sama, sa ko zna kojim mislima; odlazim na operaciju… TI cijelo to vrijeme unosiš dodatni mrak na svoje stranice, kao da me hraniš, kao da me vapajima zoveš natrag…..
U bolnici, svega par dana bez tebe… bez mogućnosti da te „gledam“ – odlučio sam! Čim Mladen donese lap prvo ću izbrisati svoj blog! To sam i učinio! Nisam više htio provjeravati u svojim mislima zašto? Da li? Učinio sam to!
Svašta si mi tada izgovorio – nisam ti zamjerio prijatelju! Naprotiv, i dalje sam ostao uz tebe, i dalje ti pružam ruku…..
Počeo sam ponovno pisati. Gubio sam se i, još uvijek, nisam načisto, ponekad odlutam…ali, ne dam se. ne dam se, prijatelju!
Moj dnevnik izgleda svakako – ima i padova…ooo ima, ali – odiše svjetlijim bojama. I sretan sam da svijetlo koje mi je Malena upalila još gori! Ona to ne vidi, ali nadam se, vjerujem da osjeti. Iz zahvalnosti, ljubavi prema njoj nastojat ću da to svijetlo, ma kojim sjajem sjajilo, nikada ne ugasne. Ona neće vidjeti ali, vjerujem, osjetit će da negdje neka svjetlost obasjava njen put, da je neko sa iskrenom ljubavi i zahvalnošću uz nju i da neko u svojim molitvama, tiho, misli na nju…
Stari, danas si me uvrijedio!!!!!!!
Već nekoliko dana, po tvojim pismima, shvatio sam da me tu čitaš. Potajno sam se radovao tome jer sam mislio da prihvaćaš ruku, uzimaš ju polako, ali da još nećeš i ne želiš sebi priznati. Smješkao sam se nekim rečenicama koje kao da si namjerno napisao, koje su gotovo moj citat sa ovih stranica, htio si mi pokazati – probat ću, idem probati?! To sam mislio, i bio sam sretan. Do danas.
Iako sam ti na pismo odgovorio uobičajenim putem pišem ti i ovdje. A znaš zašto? Želim da jedno shvatiš – uvrijedio me jesi ali me nisi izgubio!! Ja ću opet biti uz tebe! Ali, molim te, imam jedan uvjet! Samo jedan! Zaboravit ću sve uvrede koje si uputio, ne samo meni…
Stari, posljednji put te molim OBRIŠI BLOG!
Misliš da nemam karakter, snagu? Misliš da neću izdržati? Hoću! Posljednje što sam od Malene naučio je imati snagu, karakter, inat – ma kako nazvali. Ne, neću ti se javljati dok ne napraviš taj korak.
Prijatelju, ne jedan put, rekao si da me voliš kao rođenog brata! I ja tebe… i ja tebe istom snagom, iako ne znam kako se rođeni brat voli, ali osjećam da je to tako nekako… Spojila nas je tuga, bol, gubitak…Spojile su nas crne, tamno crne misli… Ja sam prvi, ne svojom zaslugom, krenuo prema svijetlu….Prijatelju, dozvoli sebi, kreni i ti. Ako ne želiš…kreni, za početak, jer te ja, tvoj „brat“ molim! Kreni zbog te ljubavi prema meni. Vjeruj, stari, i ja tebe volim na isti način, ne želim ti zlo…Zar ne osjetiš promjene u meni? Ne boj se! Nije strašno! Stari, uspomene i sjećanja nam niko ne može uzeti ( lijepo je to moj frend Zoki primijetio..) jer su one toliko jake….ali, da se stari, i s njima, polako živjeti jedan drugi, normalniji život! Vjeruj mi! Znaš da sam stalno govorio NIKAD – a evo – dogodilo se – život piše romane. Tragediju smo ispisali…stari, mi možemo, imamo snage, želje i volje za doživjeti još koji sunčan dan! Prijatelju, ako nećeš zbog sebe, učini to radi mene!! Ako me doista voliš, kako si rekao…ako?! Učini to radi mene,,,, boli me, jako me boli kad ono gledam….a, i ti, stari moj ne možeš dalje dok je ono tamo. Stari…znam! Prošao sam to! Imao sam sreću da je Malena bila uz mene, da me svojim toplim riječima, iskrenim i punim predivnih osjećaja vodila polako…dan po dan…
Ne, neću ti sada opet odgovoriti na one uvrede…to sam već učinio u pismu. Prijatelju …ne želim te izgubiti!!! Molim te, znam da ovo čitaš!! Molim te, ako ne radi sebe, obriši radi mene….boli ono gledati prijatelju…
I ne, neću ti se više javljati sve dok je „ono“ tamo! NEĆU! Iznenadit ćeš se zadnjoj lekciji – dosljednosti – koju učim! Ti znaš da ja sa malenom nisam bio dosljedan, nisam mogao, previše mi znači….nisam niti sada… ispisano je bezbroj mailova, bezbroj pjesama – ali ona ih ne vidi. Eto vidiš, i ja još uvijek učim..pratim njezinu dosljednost.. i opet me vodi, uči..iako nije tu, pored mene, ali vidjet ćeš..naučila me i to!!
Čekam prijatelju dan da ti se, sa radošću, mogu opet javiti…..
Tvoj prijatelj, brat…
S.
I da ne zaboravimo:
Zdravstveni bilten: Konzilij liječnika je Smotanome preporučio dan odmora (a kao da je nešto ovih dana i radio ?) Virozu i dalje maziti andolima, c vitaminima, čajevima…. Po potrebi uzet kuhano vino (crno) ili prokuhanu šljivu! Tu potrebu, molim tako i shvatiti!!!! Nadalje, valja nešto i pojest…i to, ne samo rogače što ti susjeda donijela, nego i nešto konkrevetno! Ovaj, konkretno… Nadalje, preznojavanje nekoliko puta …. I redovito presvlačenje…ne ostati mokar, makar se preznojavanje nastavilo u nizu! Konzilij preporuča još jedan dan ostanka, ali kako čuje, neće moči . . . Smotani je primoran, sutra, svoju novu ljubav izvesti, otići u firmu, upoznati je s kolegama…… lijepa gesta nema što!!!! Odgovorni su naredili dolazak s njom…jer moraju vidjeti s kim se Smotani druži. Time bi konzilij završio svoje sudjelovanje u ovoj priči..i Smotani ne žali se više….. crno ti se piše 
Bilten by Smotani nisam išao na posao... nije mi gđa Viroza dala...a sad Vi meni recite kako bi vi odolili da Vam zapjeva zagrli me kao dijete, ostani kad sva si ljubav moja samo ti.. naravno da sam joj, opijen tim njezinim riječima odgovorio, otpjevao.....
Nikoga nisam volio tako
dušom i tijelom beskrajno lako
kao tebe, nikog kao tebe 
Post je objavljen 17.11.2008. u 16:02 sati.