Marketing
Nijema straža
Dan u kojem su sunčeve zrake unijele malo svježine. Konačno nema one magle koja mi ujutro zatvara pogled…
Ne znam, nisam Vam rekao da sam na tajnom, specijalnom zadatku? Po izravnoj zapovjedi zapovjednika naše tenkovske bojne Zapovjednika Creative …na straži sam do 25. novembra, ima povjerenje u mene…ne smijem ga iznevjeriti. Iako iscrpljen od viroze navukao sam rezervnu odjeću koju mi je on nabavio i krenuo u mrklu noć. Zapovijed je stigla točno u ponoć. Po PS-u.. ozbiljno sam je shvatio. Mislim da je zadovoljan sa prethodno izvršenim zadacima po izdatim zapovjedima. Kao kapetanu, starešini, prigovorio mi je da sam mek, da vojska traži odabrane…dao sam sve od sebe…..
Na straži, u mrkloj noći ,sjetio sam 1991 godine. Sjetio sam se noći u kojoj ni vlastite misli nisu nalazile put od tutnjave, grmljavine tona i tona granata, mina, projektila…ko zna čega sve ne.. Sjećam se molitve u skloništima, straha za ljude koji su tu, blizu…a tako daleko…Vukovar… tako blizu, a tako daleko… Jauk, plač, sirene..slike se izmjenjuju..one koje tek dolaze – te su strašne, prestrašne. Stojim nemoćno. Pružam ruku starici i pomažem joj pri ulasku u autobus. Njena „prtljaga“, tek jedna vrećica, prozirna… nazire se suknja, marama, majica i neka mala kutijica. Starica me pogledala, vidjela moj znatiželjni pogled… „bakina škrinjica“ tiho je rekla… Sine, nekada je tu bila povijest moje obitelji, obiteljski nakit. Sada je ona prazna. Neki ljudi su uzeli njenu povijest, ali…ostala je mala škrinjica… Mala škrinjica koja odiše poviješću, koja, iako prazna, nijemo svjedoči i govori…priče…priče koje će ova starica prenijeti svojim unucima..ako ih nađe..ne zna gdje su…kolona je duga, nepregledna..ne vidi dobro… izmućena lica, nepregledne kolone, nijemi koraci, jauk, suze…Ugleda znanca, pita za svoje – nijemo odmahuje glavom – ne zna. Autobus, jedan u nizu, treba krenuti. Pun je odavno ali čeka…nešto, nekoga…dok stojimo, baka mi pokazuje sliku obitelji – Sine, ako ih vidiš, reci da je baka dobro! Suza mi je krenula, zagrlio sam staricu, imao sam potrebu reć joj….tu sam, nisam tvoj sin, ali tu sam..Pogledao sam sliku…nasmiješena lica predivnih ljudi..kako ću ih prepoznati? Kako da nađem taj predivan osmjeh na tim ljudima? Baka me gledala…. Čekala je odgovor… hoću bako, ne brinite – odgovorio sam joj ne htijuć joj otkriti svoje misli. Autobusi su krenuli… u koloni… Rijeka ljudi još uvijek je pristizala. Gledao sam ih…da li ću u nekom licu prepoznati bakinu obitelj?
U noćnoj straži sjećanja stara 17 godina. Suze tiho, nijemo klizeći niz obraze nose novu rijeku sjećanja. I danas tražim taj osmjeh…U onoj strci nisam zapisao bakino ime….a čuo sam ih puno…Ivan, ako ga vidiš reci mu da sam dobro…ja, ja sam Marija … Kata, ako ju vidiš, reci da Josip ide u Zagreb, kod sestre..prepoznat ćeš je plava je, lijepa, visoka…. Ana, ja sam Ana…majka i otac trebaju naić…reci im da sam dobro….
I danas, na mrtvoj straži odzvanjaju ta imena, te poruke…. Suze same nalaze svoj put….. Samo sam jedno lice zapamtio…. Lice jedne male djevojčice Ane… kada sam došao u Zagreb potražio sam je… Našao sam je sa roditeljima u Građevinskom školskom centru…Otac joj je bio ranjen ali nije mogao do bolnice…sva sreća…Bio sam presretan…Barem jedna obitelj…. Odselili su u Njemačku..Sada je to već djevojka na fakultetu… Svake godine za Božić, htio ja ili ne, ona me podsjeti na svoje postojanje… Čestitka ispisana tom malom ručicom, kakvu pamtim, uvijek iznjedri jedan poseban osmijeh, posebne suze….radosnice…
Prošlo je 17 godina… rađaju se nove generacije… Ne znam koliko znaju što se tada događalo? Zašto se događalo? Iskreno… bojim se da su mnogima nejasni odgovori na neka pitanja. Jedno je sigurno… izgubljeni su mnogi životi, mnoge obitelji…ali, život ide dalje….
Vraćam se u sadašnjost…. Obavljam mirnodopske zadatke..čuvam stražu, izvršavam naredbu zapovjednika. Straža u tihoj i mirnoj noći…
Zapovjedniče, ponosno sam noćas sa mislima i sjećanjima držao stražu…..mom voljenom gradu Vukovar gradu. Srastao sam s njim onih godina patnje i boli, doživio ga, kao i Osijek u kojem sam često boravio, kao svoj drugi dom…..
Vukovare… neka tisuće svijeća upaljenih u čast tvojih najmilijih osvijetle ti put u budućnost.
Post je objavljen 18.11.2008. u 11:32 sati.