smotani
utorak, 18.11.2008.
Nijema straža
|
Dan u kojem su sunčeve zrake unijele malo svježine. Konačno nema one magle koja mi ujutro zatvara pogled… Ne znam, nisam Vam rekao da sam na tajnom, specijalnom zadatku? Po izravnoj zapovjedi zapovjednika naše tenkovske bojne Zapovjednika Creative …na straži sam do 25. novembra, ima povjerenje u mene…ne smijem ga iznevjeriti. Iako iscrpljen od viroze navukao sam rezervnu odjeću koju mi je on nabavio i krenuo u mrklu noć. Zapovijed je stigla točno u ponoć. Po PS-u.. ozbiljno sam je shvatio. Mislim da je zadovoljan sa prethodno izvršenim zadacima po izdatim zapovjedima. Kao kapetanu, starešini, prigovorio mi je da sam mek, da vojska traži odabrane…dao sam sve od sebe….. Na straži, u mrkloj noći ,sjetio sam 1991 godine. Sjetio sam se noći u kojoj ni vlastite misli nisu nalazile put od tutnjave, grmljavine tona i tona granata, mina, projektila…ko zna čega sve ne.. Sjećam se molitve u skloništima, straha za ljude koji su tu, blizu…a tako daleko…Vukovar… tako blizu, a tako daleko… Jauk, plač, sirene..slike se izmjenjuju..one koje tek dolaze – te su strašne, prestrašne. Stojim nemoćno. Pružam ruku starici i pomažem joj pri ulasku u autobus. Njena „prtljaga“, tek jedna vrećica, prozirna… nazire se suknja, marama, majica i neka mala kutijica. Starica me pogledala, vidjela moj znatiželjni pogled… „bakina škrinjica“ tiho je rekla… Sine, nekada je tu bila povijest moje obitelji, obiteljski nakit. Sada je ona prazna. Neki ljudi su uzeli njenu povijest, ali…ostala je mala škrinjica… Mala škrinjica koja odiše poviješću, koja, iako prazna, nijemo svjedoči i govori…priče…priče koje će ova starica prenijeti svojim unucima..ako ih nađe..ne zna gdje su…kolona je duga, nepregledna..ne vidi dobro… izmućena lica, nepregledne kolone, nijemi koraci, jauk, suze…Ugleda znanca, pita za svoje – nijemo odmahuje glavom – ne zna. Autobus, jedan u nizu, treba krenuti. Pun je odavno ali čeka…nešto, nekoga…dok stojimo, baka mi pokazuje sliku obitelji – Sine, ako ih vidiš, reci da je baka dobro! Suza mi je krenula, zagrlio sam staricu, imao sam potrebu reć joj….tu sam, nisam tvoj sin, ali tu sam..Pogledao sam sliku…nasmiješena lica predivnih ljudi..kako ću ih prepoznati? Kako da nađem taj predivan osmjeh na tim ljudima? Baka me gledala…. Čekala je odgovor… hoću bako, ne brinite – odgovorio sam joj ne htijuć joj otkriti svoje misli. Autobusi su krenuli… u koloni… Rijeka ljudi još uvijek je pristizala. Gledao sam ih…da li ću u nekom licu prepoznati bakinu obitelj? U noćnoj straži sjećanja stara 17 godina. Suze tiho, nijemo klizeći niz obraze nose novu rijeku sjećanja. I danas tražim taj osmjeh…U onoj strci nisam zapisao bakino ime….a čuo sam ih puno…Ivan, ako ga vidiš reci mu da sam dobro…ja, ja sam Marija … Kata, ako ju vidiš, reci da Josip ide u Zagreb, kod sestre..prepoznat ćeš je plava je, lijepa, visoka…. Ana, ja sam Ana…majka i otac trebaju naić…reci im da sam dobro…. I danas, na mrtvoj straži odzvanjaju ta imena, te poruke…. Suze same nalaze svoj put….. Samo sam jedno lice zapamtio…. Lice jedne male djevojčice Ane… kada sam došao u Zagreb potražio sam je… Našao sam je sa roditeljima u Građevinskom školskom centru…Otac joj je bio ranjen ali nije mogao do bolnice…sva sreća…Bio sam presretan…Barem jedna obitelj…. Odselili su u Njemačku..Sada je to već djevojka na fakultetu… Svake godine za Božić, htio ja ili ne, ona me podsjeti na svoje postojanje… Čestitka ispisana tom malom ručicom, kakvu pamtim, uvijek iznjedri jedan poseban osmijeh, posebne suze….radosnice… Prošlo je 17 godina… rađaju se nove generacije… Ne znam koliko znaju što se tada događalo? Zašto se događalo? Iskreno… bojim se da su mnogima nejasni odgovori na neka pitanja. Jedno je sigurno… izgubljeni su mnogi životi, mnoge obitelji…ali, život ide dalje…. Vraćam se u sadašnjost…. Obavljam mirnodopske zadatke..čuvam stražu, izvršavam naredbu zapovjednika. Straža u tihoj i mirnoj noći… Zapovjedniče, ponosno sam noćas sa mislima i sjećanjima držao stražu…..mom voljenom gradu Vukovar gradu. Srastao sam s njim onih godina patnje i boli, doživio ga, kao i Osijek u kojem sam često boravio, kao svoj drugi dom….. Vukovare… neka tisuće svijeća upaljenih u čast tvojih najmilijih osvijetle ti put u budućnost.  |
- 11:32 - Komentari (21) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||