smotani

četvrtak, 27.11.2008.

Do cilja bez motiva.....

Eto, nekako u zadnje vrijeme razmišljam o nekim svojim, neizvršenim a zamišljenim, ciljevima. Na jedan me svaki dan podsjeti jedan papirić…..sa jednim imenom….. Vraćam se malo unazad… pokušavam otkriti jesam li barem jedan korak napravio ka tom cilju…Iskreno… u bunilu misli ne znam što bi odgovorio… Znam da sam u početku danima u glavi slagao kako….. i, kada sam konačno razvio neku strategiju u glavi, (znam, reći ćete da mi muškarci uvijek kompliciramo) sve je krenulo, kao po najvišem toboganu…nizbrdo…. Ne znam da li je toranj u Parizu dovoljna usporedba te strmine, te lavine koja me sastavila… Nakon neslavnog, još uvijek se nadam privremenog (ali…vrijeme prolazi) rastanka sa dragom osobom koja mi je upalila svijetlo, udahnula snagu, volju i želju za životom, slijedili su, jedan po jedan – sve jači, sve teži, udarci na poslu…koje sam, iskreno, sve teže podnosio….. bolovanje je bio jedini izlaz…. Nikome nisam govorio o tim udarcima, nosio sam u sebi….drage osobe nisam htio time opterećivati, i tako sam ih već dovoljno „najašio“ svojim „dogodovštinama“ i ne, one to nisu zaslužile, Ea, kojoj bi možda i rekao.. nije tu…ne doživljava me na taj način, pokušava me svojim stavovima „probuditi“…. Veliki dio priče znala je jedna meni draga osoba…jako, jako draga…. Koja me je nasmijavala do besvijesti pričajući pričice kako doskočiti „guzdi“… mislim da me uopće nije ozbiljno doživjela ….. U tom kaosu na poslu, u nebrojenim drškama noževa koje su virile iz mojih leđa, u toj šumi nogu preko kojih sam se svakodnevno se popikavao….. pao sam… dobrano sam pao i tresnuo da se nisam više mogao pridići…. Izgubio sam se….Godišnji mi nisu dali…. Kao..bio si kad ti je otac umro….super….4 dana slobodna i par dana godišnjeg, jer se i priča oko njegova kremiranja, ukopa, otegla, a bio je i praznik… A imam još i prošlogodišnji godišnji koji nisam imao kad potrošiti – nisu mi dali, jer ko će raditi?- Odgovor je bio…zaboravi…brisan je… sve više sam padao… jedini izlaz vidio sam u bolovanju. Ali, kako ići na bolovanje? Što reći? U međuvremenu sam doista pao niz štenge jer sam, zadivljen nebom i oblacima koji su najavljivali ljetno nevrijeme podigao glavu ko puran…i … fulao štengu….Bio je to let iznad kukavičjeg gnijezda… Moji problemi sa leđima samo su se pojačali… kada sam sa doktoricom pričao, došao po neke tablete protiv bolova…. Primijetila je da nešto ne štima… zna kakav sam bio nakon majke, nakon Sanje… ali nije ovo zbog gubitka oca..osjetila je to…. U iskrenom razgovoru rekao sam joj da mi treba malo mira, malo odmaka….. znala je dobro da neću uzeti bolovanje zbog „psihičkog stresa“ pa nisam ga uzeo kad mi je bilo puno teže, za vrijeme rata, kada sam vidio mnoge strahote, za majkom…. Predložila je da je možda vrijeme da, neplanirano, razmislim o svojoj operaciji, koja je, kako su stručnjaci rekli, neminovna…. Nisam dugo razmišljao.. to je za mene bio dovoljno dobar razlog za bolovanje…..sada mi treba taj mir… a i riješit ću to što me već dugo smeta… Kako se već dugo liječim, dugo me nagovaraju na taj korak, relativno sam brzo imao zakazan termin. Nikome nisam govorio….. baš, nikome do dan dva prije same operacije….i tada, nisu znali svi…. Puno dragih ljudi saznalo je to tek iz maila kojeg je poslao moj frend.. .Jednostavno, nisam nikoga htio opterećivati, nikoga zamarati. Pa i on…moj frend, moj tako reći kum, saznao je tek kad ga je sestra nazvala, nakon operacije…. Eh, kad me onda nije šupio….. I sve sam to vrijeme i tu odluku o operaciji, i to stanje na poslu i svoja neka stanja, dileme, strahove nosio u sebi...…. No, nije niti tu bio kraj piče…. Još dok sam čekao odlazak u bolnicu, neki ljudi su se pobrinuli da me obavijeste da je otac napravio oporuku, da je negdje među njegovim dokumentima….Hm, zanimljivo… a kome bi otac mogao što ostaviti? OK..vjerojatno bratiću… i, to mi je bilo drago, jer..obožavam ga, kao rođeni brat mi je. Potražio sam oporuku…i, našao. Kada me tada nije infarkt udario….neće, neće nikada…Čitao sam nekoliko puta….i ne, ni danas ne vjerujem da je to istina……..ali..je! Stan je naslijedila osoba koju sam u nekim postovima nazvao gadura – ružna riječ, zar ne? Slažem se… ali, iskreno, ja ne znam kako bi drugačije tu osobu nazvao? Možda vi imate pametniji naziv? Ne, to nije bila nikakva draga moga oca, ne…. Nije, od majčine smrti nikoga doveo u kuću… a ko bi to zanovijetalo više i trpio, kojoj ženi, starije dobi, to treba? Osoba, iznenadna, bar za mene, nasljednica stana je osoba koju ne mogu vidjeti niti na slikama… do nedugo sam njezinu pojavu pokušavao uvijek opravdati činjenicom…bila je Sanjina najbolja prijateljica, i, tako sam nekako opravdao njezino povremeno sretanje u mom životu.. ali, od petog mjeseca su stvari malo izmakle kontroli… da malo…od njezinog opsjedanja i svakodnevnog presretanja kada sam išao na terapije, preko iznenadnih pojavljivanja na druženjima na koje je niko nije zvao, kada svi smo sa upitnikom gledali njezina pojavljivanja, do trenutka kad sam je ugledao kod mog oca….Tada nisam znao što bi rekao, što napravio…. Njezino opsjedanje moje malenkosti tim je činom prešlo sve granice… Upitno sam pogledao…a otac…nikada neću zaboraviti taj cinični (to sam poslije tek shvatio) osmjeh…. Vidi ko mi je došao….. Inače, ona poznaje mog oca…od davnih dana.. dok je još sa Sanjom znala navratiti mojoj majci na čapalinke, kolače… i od tada nije se pojavljivala….Samo sam je pogledao, tiho rekao ..lijepo… ostavio ocu stvari koje sam donio…i pristojno se ispričao…jer, moram ići…Otac je burno reagirao…kako se to ponašam, neka skuham kavu, neka damu ponudim pićem…. Pogledao sam ga jednim svojim specifičnim pogledom….damu? A gdje ti ovdje vidiš damu? I oče, nije meni došla u posjet…..okrenuo sam se … pozdravio i otišao…..Otac je još nešto vikao za mnom…ali nisam se obazirao. Znao je za njezinu opsjednutost sa mnom, znao je za moje mišljenje o njoj… ali ona mu je punila glavu svojim vizijama „zajedničkog života“…. a on…kao opčinjen sve je podržavao……ma, sve sam to tek poslije shvatio….Opet sam malo „odšetao“…. Ali, kao pojašnjenje… Gubitak drage mi osobe koja je, zaspavši u snu, ne tako mirnom, ne tako lakom, bio je samo još jedan bolni teret s kojim sam se suočio. Otišao sam na operaciju..iskreno, poželio sam nikada se probuditi iz narkoze…. Kada sam ugledao svoga „kuma“ nekako… ne znam…. I je, i nije mi bilo drago…Oporavak je nekako tekao…dan po dan…. Bližila se i ostavinska rasprava…. Postajao sam sve nervozniji…. Ne želim se na njoj pojaviti…NE ŽELIM! Kum je išao umjesto mene……Izjavu koju sam, kao očitovanje na oporuku sastavio, kum je ponio na raspravu.... Oporukom je stan ostavljen «dami» uz jednu napomenu... može postati moj ako «damu» odvedem pred oltar..... E Gospe, što se mene tiče bit će ko Bepina!!!!! Ma, otkud mu uopće takva ideja? Koliko čovjek može biti otrovan da tako nešto sroči? Pa zar je, doista, pomislio da ću na to pristati? Meni je ostavio imovinu u Lici..... Savjetovao sam se sa prijateljem, odvjetnikom.... mogao sam pobijati oporuku....ali... nužni dio na koji imam pravo kompenziran je sa imovinom u Lici, želju oca, u prijevodu, ne mogu pobiti. Ma, i ne želim! Ne želim ništa što će me na njega podsjećati.... Izjavom sam se odrekao naslijeđenog dijela u korist bratića, nisam se pojavio, ne želim produljenje te agonije...samo neka što prije sve završi. Nedugo je stiglo i pravomoćno rješenje...... U međuvremenu, iselio sam stvari iz stana.... jer, u oporuci nije pisalo....»namješten» stan...sve sam podijelio.....i moj je stan zatrpan kutijama sa stvarima koje me svakodnevno podsjećaju ...Dama je pokušala, preko odvjetnika, tužit me...zamislite tužit me!!! zbog iznesenih stvari...ali...nema uporište.. pa, i ja sam studirao pravo, imam i ja neke frendove s faksa.....znam svoja prava.... Tako, polako, ali konačno pokušavam uvesti neki mir u svoj život barem s te strane priče. I dok se s te strane borim s jednim dijelom misli s druge me, neumorno opsjedaju nove dogodovštine, i više stvarno ne znam imam li ja neki magnet ili sve gledam nekim krivim očima? Na poslu stanje dolazi do usijanja.... ja sam još uvijek na bolovanju... U bolnici donosim odluku o starom blogu, o novom početku.... ni tu se baš ne snalazim, ali tabanam.... Počinjem raditi, sav po malo rastrojen, ali jednostavno, želim se pokrenuti.... ako naši vladajući namjeravaju pokrenuti cijelu Hrvatsku, pa valjda ja sam sebe mogu pokrenuti...ili se varam? Ne gubim nadu...polako, dan po dan idem nekuda.... Na poslu još poneki stari nož u leđima pika, doletio je i pokoji novi...ali, kao da su otupili, kao da nemaju više onu snagu... da li ja to jačam? Da li nemaju više artiljerije? Ne znam...ali čini mi se da nekima polako ali sigurno, izmiče tlo. Mirno i staloženo, pod pojačanim pritiskom, odrađujem sve... još nisam pukao, i ne..ne dam im gušta....čak, čak dobivam i iznenadne pohvale, koje me ostavljaju bez teksta. Najavljena je opet promjena radnog mjesta, naravno, kako je i red...po hodnicima... pa, tako je bilo i kad su me smijenili... ne reagiram, čekam...... doći će i taj trenutak...1.12. ili 01.01. ... ima vremena..polako..... I sada, siguran sam, nije vam jasno čemu sve ovo? Ma, malo sam, ponukan nekim događajima, pokušao vidjeti na kakvom sam putu... .prelistao sam malo svoj dnevnik pa ovaj «novi» blog, od početka, pokušao vidjeti «kuda plovi ovaj brod»... u nekim trenucima nazire se svijetlo, u nekima padam ( ma ok, pa neki su i dani za padove dozvoljeni) , ali... nekako, čini mi se da ipak idem u dobrom smjeru... mislim da sam se ipak malo trgnuo.... i to ne samo ovdje, u virtuali, gdje skriven od svih mogu muljati, mogu svašta napisati..., mislim da i u životu uvodim neke male pomake... ne, ne znam da li idem cilju...onom papiriću kojeg sam na početku spomenuo... jer... nekako vrti mi se jedna « bez motiva...nema cilja»...a ja, ja ću pokušati dokazati suprotno... Volje imam, snagu nalazim..... želja – ma ona nije nikada bila upitna..... samo je pitanje koliko cilj može čekati. koliko želi čekati i da li............. e, na to nemam odgovor....ali...idemo dalje...... MySpace Music Playlist at MixPod.com

- 13:30 - Komentari (31) - Isprintaj - #