smotani

petak, 28.11.2008.

Pioniri maleni....

Sutra je Dan Stare Republike… kako su na taj dan prvašići primani u Pionire, a sutra je subota, sjećanje na taj događaj objavit ću danas….. i..post posvetiti mom kumčetu, mojoj maloj prvašici…. I nastojati, kao kum, voditi je poštenju, iskrenosti, odanosti, upornosti, istinitosti i radišnosti …. Dan stare Republike… Sjećam se u nekim blic slikama primanja u pionire. Bio je to veliki događaj, znak odrastanja, ponos u obitelji… Nikada nisam shvatio zašto? Kaj, dobit ću Titovku, maramu, morat ću imati bijelu košulju, cipele...pa kaj je tu fora? Ah, zaboravio sam na nove tamnoplave hlače – uf, koja gnjavaža. Ne mogu reći da se baš svega sjećam iz tog razdoblja društvene priprave za zdrav život. Jedan dio je iz priča moje majke, kojim je mnogima htjela pojasniti što u praksi znači poslovica „ispeci pa reci“ ili „prvo skoči pa reci hop“. Bio sam živahan klinac . kao da sam, tek u školi, bio na svojem…. Krenuo sam u školu sa 6 godina i 2 mjeseca…Doma je bilo sve u redu dok nije bilo oca. Iako je rijetko boravio u stanu – došao je prespavati u, kako je majka znala reći, „Hotel k mulcu“. Mulac, odnosno mula bila je ona, moja majka – tek kasnije sam shvatio te njezine riječi. Dakle, u školi sam se osjećao nekako opušteno, nije bilo straha da će, odnekuda, pojaviti se figura koja navlači mrak na moje lice – moj otac. I tako, u toj zaigranosti, opuštenosti, znao sam i napraviti koje nestašluke – a tko nije? Iskreno, danas ti nestašluci djeluju kao dobro vladanje u školi . . . kako se kriteriji mijenjaju. U jeku priprema za primanje u pionire kao da je vrag ušao u mene. Nestašluk za nestašlukom. Prvo sam spužvom pogodio učiteljicu – drugaricu, ali, nisam ja kriv što je ušla u razred prije zvona. Onda sam, slučajno, slomio stolicu – pa bila je već sva klimava. Koji dan poslije, potukao sam se sa prijateljem zato što je prepolovio moju gumicu za brisanje …a bio sam tako ponosan na nju.. Točka na i bila je nerazumijevanje značenja nekih pojmova….. Do tada mi nije bilo jasno zašto, kad idemo doma, moramo svi ustati, staviti „pesnicu“ o sljepoočicu, predsjednik razreda je stao pred ploču i, onako vojnički, zagrmio „za domovinu s Titom“ a mi smo, kao jedan, kao prava Titova vojska, trebali odgovoriti pokličem „napred!“ . Eh, kako nam niko nije objasnio, a kako ćeš i klincima objasniti značenje tih urlika, pomislio sam i rekao „natrag“ – i možda bi se to stopilo s grmljavinom ostale mlade vojske, ali, uranio sam… uvijek se guram gdje ne treba… Naravno da sam izazvao čuđenje, razred se razišao bez pozdrava, a ja sam morao izvaditi onu malu bilježnicu, narančastu, zvanu informativka, gdje je učiteljica pisala pisma roditeljima. Nešto je drljala, nisam znao što i napomenula da, svakako, to danas dam mami. Ma, moš mislit! Ak majka sama ne pogleda baš bum o tome razmišljao…Navečer, kad je majka, nakon povratka s posla obavila većinu kućanskih poslova, uzela je na pregled zadaću. Provjeriti bilježnice i sve po ustaljenom protokolu… Ne znam što joj bi da uzme onu najmanju bilježnicu, informativku. Nije ju svaki dan uzimala, ali majka, kao da osjeti…Otvorila je, pogledala me, otišla u kuhinju i psst…tišina… čak sam pomislio „ super, nije ništa strašno…“ Tada me tiho pozvala „sine dođi“ . Uf.. sad počinje njeno predavanje. Obožavao sam svoju majku, ali i stariji sam joj znao reći.. daj, ošamari me, lupi, viči, urlaj!! – majko ove tvoje riječi me ubijaju! Znala je to majka…iako kažu da je batina iz raja izašla na mene su djelovale riječi..i to – ubojito! Sjeli smo za kuhinjski stol. Pogledala me onim svojim smeđim očima i pitala „što je to bilo danas u školi?“ Znao sam da majci ne smijem lagati…polako sam, svojim riječima, ispričao situaciju… pogledala me i počela svoj monolog. Od svega sam zapamtio „nećeš biti primljen u pionire“ Pih, neš ti… i tako mi nisu bili jasni ti mali pioniri…učili smo pjevati neke pjesmice, vježbali neku zakletvu, čitali priče…od kojih mi je Boško Buha ostao u sjećanju ali, samo zbog imena…. Pitao sam majku „jel to znači da ne moram u školu?“ Nasmijala se . sjećam se tog osmjeha „ne, ne sine…i opet je nastavila priču kojom mi je pokušala objasniti što to znači….ali, nisam baš razumio. Majka je drugi dan išla na razgovor učiteljici, pardon – drugarici. Ne znam o čemu su pričali….Sjećam se da je to popodne došla baka…opasno…. Čuo sam da, naravno, pričaju o pionirima…majka je nešto objašnjavala, nešto sam čuo, nešto su šaptale..shvatio sam da, ipak, nešto nije u redu. Baka je imala zadatak uvjeriti me da se moram popraviti, da je čast biti primljen u pionire, da ću osramotiti majku… Kasnije sam tek shvatio koliko joj je to bilo teško pričati jer, imala je totalno drugačije uvjerenje, ali da pomogne majci trudila se..jako…. Ipak, kad smo tako razgovarali rekao sam joj „ a gle, a sad me svi u razredu zezaju nećeš biti pionir ha ha ha , tebe Tito neće u svoju vojsku“ i takve nekakve misli koje nisam razumio..kakvu vojsku? Ne kužim, kaj sam ja sad tako loš? I tako, dok sam to baki pričao, nije mogla odoliti a da ne uzvrati, da me trgne „ reci ti njima da si ti već Božji pionir!“ Snaga je bila u riječi pionir… Pitao sam baku što u stvari ta riječ znači..pokušala mi je objasniti da je to kao jedno mlado dijete koje kroči u jedan život, na jednom putu. Pitao sam je zašto bi morao biti i Titov pionir, ako sam već, kako je rekla Božji? Kako dječja mašta i misli znaju zakomplicirati. Majka mi je kasnije pričala, toga se ne sjećam, da je baka dugo pričala samo da zaboravim „Božji pionir“ Morao sam biti „miran kao bubica“ da popravim sve grijehe i postanem pionir, a vremena nije bilo puno… Bio sam dobar, nisam divljao po razredu, hodniku…baš onako kako je majka rekla. I, sve bi, vjerojatno, prošlo dobro da me prijatelj nije pod jednim odmorom peckao---„ nećeš biti pionir ahaaaa“ na to sam, mirno, odgovorio nema veze, ja već jesam pionir, Božji pionir. Prijatelj je zastao i naravno, pojma nije imao o čemu ja pričam. No, pitao je svoje roditelje. Joj, a otac Sekretar Partijske čelije, majka isto u Partiji. Ne znam što su njemu rekli ali znam da su mu zabranili druženje sa mnom, da su drugi dan došli drugarici u školu sve to ispričati, da je majka ponovo morala u školu…i to, ne jednom…. Taj dan znam da je plakala. Nisam shvatio zašto, nisam pitao… došla je i baka. Dugo su pričale. Ja sam u sobi pisao zadaću i čekao hoće li meni nešto reći…Nakon nekog vremena pozvale su me u kuhinju. Ne znam koliko i što su sve pričale ali sjećam se da sam morao obećati da nigdje, van stana, neću spominjati crkvu, Boga…da ću se smiriti… Nisam ništa shvaćao, ali obećao sam. majka je skoro svaki dan hodočastila u školu, ja sam se „popravio“ i naravno, bio sam primljen u pionire. Svi nose te dane sa nekim uspomenama, evo i ja. Uspomena, koja baš i nje neka, ali je istinita i moja je. znam da sam vježbao zakletvu i toliko je dobro naučio, radi majke, da i danas dio znam. Kad sam malo odrastao htio sam shvatiti značenje riječi pionir…. Definicija PIONIRa P pošten I iskren O odan N nepokolebljiv I istinoljubiv R radišan Iskreno, kada sam to savladao… bio sam ponosan što sam pionir…. Jer, ove kvalitete, odlike s ponosom i časti trebale bi krasiti svakog čovjeka. Pitanje je da li svi uspijemo u životu te kvalitete i održati. Danas, kada postajem pionir, dajem časnu pionirsku riječ - da ću marljivo učiti i raditi, poštovati roditelje i starije, i biti vjeran i iskren drug, koji drži datu riječ. Da ću voljeti našu domovinu, samoupravnu SFRJ, da ću razvijati bratstvo i jedinstvo i ideje za koje se borio drug Tito. Da ću cjeniti sve ljude svijeta koji žele slobodu i mir! Čak i Pionirska zakletva odiše nekom čarolijom…nema u njoj ništa sporno…baš ništa.. Danas će neki spomenuti onaj, zadnji, dio „ Da ću voljeti svoju domovinu SFRJ i sve njene narode i narodnosti“…ali, iskreno….ne vidim ništa sporno u tome. Pa isto je i danas… druga država, svi smo veliki Hrvati…. Ma..nikada me politika nije zanimala, ne na način da bi se njome bavio…i bio sam, kao i mnogi Pioniri u ratu za našu Hrvatsku, kao i mnogi Pioniri zaklinjao sam se Hrvatskoj zastavi…. Zato kažem……nije ništa loše u značenju riječi PIONIR…. Pošten, Iskren, Odan, Nepokolebljiv, Istinoljubiv, Radišan…i da smo barem uspjeli zadržati te kvalitete…………..a prisegnuli smo! I ona kapa i marama, i ona jednaka, gotovo uniformirana, odjeća..odavala je neke čari….sjećam se da sam „za kaznu“ dobio najdužu pjesmicu za naučiti napamet… Nisam razočarao majku, htio sam se iskupiti za sve probleme koje sam joj prethodno napravio….Ne sjećam se da li sam to tečno izveo (majka kao majka…uvijek je tvrdila da jesam) ali, sjećam se….kada je sve prošlo, kada su konačno roditelji čestitali svojim pionirima…prišla mi je majka, čvrsto me zagrlila i šapnula na uho „volim te“…suza u njezinim očima govorila je sve…. Bila je ponosna na mene… tek, mnogo godina kasnije, shvatio sam kakve sam joj neugodnosti priuštio, kako joj je bilo…….ali..shvatio sam na vrijeme….Sve sam to jako dobro naučio do vremena kad sam priman u omladince…. Nisam ponovio grešku, ali bio sam već i veći, pametniji………Jesam li? Eh, i što danas u te dane radimo? Kao i onda..nešto slavimo…. Sada samo, uglavnom kolinje.... svinjokolje su počele, bit će kobasa, čvaraka.... a mali, radišni pioniri, kao moje kumče, trčkarat će (sad bar mogu bolje joj neke stvari objasniti) i stalno zapitkivati.... Kume, zašto si ovo bacio na stranu? Fuj...ovo nije fino, kaj ćemo s tim? Daš mi najljepši komad da mi mama speka?.... Naravno...to su njezina, prošlogodišnja pitanja, kada sam trančirao pajceka.... mala će garant, ove godine, biti moj prvi šegrt pri trančiranju..... Ali, znate kaj...meni se ne dela...tak mi se ova slikica sviđaa.....i ja bi tak.....

- 13:44 - Komentari (38) - Isprintaj - #