Marketing
Petak
Dan kao i svaki drugi….nekima radni, a nekima, kao meni, i dalje…..neradni. Još malo. Još malo „uživanja“, oporavka i krećem u nove „radne pobjede“.
Ustao sam nešto ranije nego ovih dana, odradio svoje vježbice koje, polako ali sigurno, ulaze u svakodnevne radne navike. I, kažu, tako treba biti..ajde…neka i toga, kud sve, tu i to….Uobičajeno vrijeme za netom, razmišljanje o ručku – iako, stvarno ne znam za koga kuham? Pa uopće ne jedem! Nisam li malo pretjerao sa tom svojom linijom? Odlučio sam, neću ništa kuhati, nešto je ostalo od jučer, ako i to pojedem, bit će super!
Kišni je dan. Kapi kiše slijevaju se niz prozore. Gledam ljude kako se, noseći kišobran u jednoj ruci, neke vrećice ili torbe u drugoj, sudaraju po ulici…..svi nekuda jure i žure, a vrijeme, vrijeme kao da na njima ostavljala traga. Kada ih tako gledam, nekako, kao da se tješim, ha, pa ne događa se to samo meni, ima još takvih. Gledao sam tako, zamišljeno, sjetno…. Bliži se jedan dan, jedan datum koji mi je obilježio život…. Sjetio sam se, sjetio sam se kako je lani na taj dan vrijeme bilo užasno….padala je kiša, hladni vjetar prodirao je do kostiju, nikako, baš nikako se nisi mogao zaštiti…kišobran, on je služio za dekoraciju i pokazivanje..“imam ja kišobran!“. Sjetio sam se i svađe sa Irenom, Sanjinom najboljom prijateljicom, koju sam ostavio na Mirogoju, da po onom vremenu ide pješke doma – pa nije sa mnom niti došla….prisjetio sam se izraza lica nesuđene punice, koja me, nakon toga izljubila kao da sam nekoga spasio od utapljanja iz nabujale rijeke. Zašto, zašto onda ja osjećam grižnju savjesti? Zašto sam se sada toga sjetio? Ne znam, dovoljna je sitnica, jedan detalj, jedna sličnost, a ja opet i iznova vraćam se unazad. Odmaknuo sam se od prozora, idem, idem nešto raditi. Ali što? Tumaram po stanu, bezvoljan, neraspoložen, baš kao i ovo vrijeme. Dobro, idemo se nečim zabaviti!
Kako se vrijeme počelo mijenjati, odlučio sam, idem, idem srediti ormar, zamijeniti mjesta ljetnoj i zimskoj odjeći. Počeo sam, polagano jer drugačije ni ne mogu, vaditi stvari, slagati po krevetu…… i sve, sve je bilo dobro dok nisam naišao na jednu košulju…jednu narančastu košulju..Koliko se sjećam, to je zadnja košulja koju mi je Sanja kupila – i nosim je, nosim je samo u specijalnim prilikama. Opet, opet sam mislima odlutao na jedan dan, prije više od šest godina, kada smo, šetajući gradom naišli na tu košulju u izlogu. Sanja je odmah poludila na boju, bila je oduševljena, a ja, ja sam cijelo vrijeme vikao da nisam papagaj, da to neću nositi, da kaj je njoj…..Naravno, pogađate, ušli smo u dućan, morao sam probati košulju, Sanja se raspametila, prodavačice također, kao „kako vam super stoji“, „kak je boja pogođena“…joooj, poludio sam….i tada, tada je Sanja, sa onim prekrasnim pogledom, samo za mene, izvukla pogled broj 33, osmjehnula se, prišla, i šapnula na uho „mili, ova boja košulje ista je kao i moja haljina koju mislim imati na Mladenovoj svadbi!“. E da, sad sam sve pohvatao, moram imati košulju boje njezine haljine na svadbi najboljeg prijatelja, kojemu sam ujedno i kum! Naravno da sam znao da je suvišno bilo što reći, da će me, kao i uvijek, razoružati svojim pogledom, svojim osmjehom – što mi je preostalo nego da ipak, ipak moja bude zadnja! Da draga. I tako, uzeli smo tu košulju, naravno sada su krenule druge kombinacije, odijelo, cipele…..I sve, sve je to Sanja složila da Mladenovi kumovi izgledaju kao jedan – baš onako kakvi smo i bili, baš onako kako smo osjećali….bili smo, kao jedno. Misli su tonule sve dublje i dublje …..žao mi je, žao mi je što samo u glavi vidim sliku iz ogledala kada smo isprobali svoju obleku, što samo u svojim mislima prisjećam se tog trenutka kada sam i sam ostao bez teksta kako je to dobro izgledalo, žao mi je, jer to je bila samo generalna proba a premjera…..premjera nije nikad održana. Zavjesa se spustila par dana prije Mladenovog vjenčanja. Zavjesa se spustila i nikada, nikada je niko nije uspio podići. Ostala je, prikovana za pod, čekajući neka vremena, neke dane….. Da li će ti dani doći? Da li će dizanje zavjese pomoći? Ne znam, doista, ne znam. Ali jedno znam, provirio sam kroz tu zavjesu prije par mjeseci, ugledao sam neko svijetlo koje mi je zaslijepilo oči, kojeg sam se malo uplašio i brzo, nespretnim rukama, ponovno spustio istu. Sada, sada polako prilazim toj zavjesi, odmičem je polako, polako….želim se priviknuti na to svijetlo, želim ga vidjeti svom puninom kojom sjaji…..želim krenuti….u susret tom svijetlu…svijetlu na kraju jednog dugog, dugog i mračnog tunela!
Post je objavljen 17.10.2008. u 20:39 sati.