smotani
petak, 17.10.2008.
Petak
 Dan kao i svaki drugi….nekima radni, a nekima, kao meni, i dalje…..neradni. Još malo. Još malo „uživanja“, oporavka i krećem u nove „radne pobjede“. Ustao sam nešto ranije nego ovih dana, odradio svoje vježbice koje, polako ali sigurno, ulaze u svakodnevne radne navike. I, kažu, tako treba biti..ajde…neka i toga, kud sve, tu i to….Uobičajeno vrijeme za netom, razmišljanje o ručku – iako, stvarno ne znam za koga kuham? Pa uopće ne jedem! Nisam li malo pretjerao sa tom svojom linijom? Odlučio sam, neću ništa kuhati, nešto je ostalo od jučer, ako i to pojedem, bit će super! Kišni je dan. Kapi kiše slijevaju se niz prozore. Gledam ljude kako se, noseći kišobran u jednoj ruci, neke vrećice ili torbe u drugoj, sudaraju po ulici…..svi nekuda jure i žure, a vrijeme, vrijeme kao da na njima ostavljala traga. Kada ih tako gledam, nekako, kao da se tješim, ha, pa ne događa se to samo meni, ima još takvih. Gledao sam tako, zamišljeno, sjetno…. Bliži se jedan dan, jedan datum koji mi je obilježio život…. Sjetio sam se, sjetio sam se kako je lani na taj dan vrijeme bilo užasno….padala je kiša, hladni vjetar prodirao je do kostiju, nikako, baš nikako se nisi mogao zaštiti…kišobran, on je služio za dekoraciju i pokazivanje..“imam ja kišobran!“. Sjetio sam se i svađe sa Irenom, Sanjinom najboljom prijateljicom, koju sam ostavio na Mirogoju, da po onom vremenu ide pješke doma – pa nije sa mnom niti došla….prisjetio sam se izraza lica nesuđene punice, koja me, nakon toga izljubila kao da sam nekoga spasio od utapljanja iz nabujale rijeke. Zašto, zašto onda ja osjećam grižnju savjesti? Zašto sam se sada toga sjetio? Ne znam, dovoljna je sitnica, jedan detalj, jedna sličnost, a ja opet i iznova vraćam se unazad. Odmaknuo sam se od prozora, idem, idem nešto raditi. Ali što? Tumaram po stanu, bezvoljan, neraspoložen, baš kao i ovo vrijeme. Dobro, idemo se nečim zabaviti! Kako se vrijeme počelo mijenjati, odlučio sam, idem, idem srediti ormar, zamijeniti mjesta ljetnoj i zimskoj odjeći. Počeo sam, polagano jer drugačije ni ne mogu, vaditi stvari, slagati po krevetu…… i sve, sve je bilo dobro dok nisam naišao na jednu košulju…jednu narančastu košulju..Koliko se sjećam, to je zadnja košulja koju mi je Sanja kupila – i nosim je, nosim je samo u specijalnim prilikama. Opet, opet sam mislima odlutao na jedan dan, prije više od šest godina, kada smo, šetajući gradom naišli na tu košulju u izlogu. Sanja je odmah poludila na boju, bila je oduševljena, a ja, ja sam cijelo vrijeme vikao da nisam papagaj, da to neću nositi, da kaj je njoj…..Naravno, pogađate, ušli smo u dućan, morao sam probati košulju, Sanja se raspametila, prodavačice također, kao „kako vam super stoji“, „kak je boja pogođena“…joooj, poludio sam….i tada, tada je Sanja, sa onim prekrasnim pogledom, samo za mene, izvukla pogled broj 33, osmjehnula se, prišla, i šapnula na uho „mili, ova boja košulje ista je kao i moja haljina koju mislim imati na Mladenovoj svadbi!“. E da, sad sam sve pohvatao, moram imati košulju boje njezine haljine na svadbi najboljeg prijatelja, kojemu sam ujedno i kum! Naravno da sam znao da je suvišno bilo što reći, da će me, kao i uvijek, razoružati svojim pogledom, svojim osmjehom – što mi je preostalo nego da ipak, ipak moja bude zadnja! Da draga. I tako, uzeli smo tu košulju, naravno sada su krenule druge kombinacije, odijelo, cipele…..I sve, sve je to Sanja složila da Mladenovi kumovi izgledaju kao jedan – baš onako kakvi smo i bili, baš onako kako smo osjećali….bili smo, kao jedno. Misli su tonule sve dublje i dublje …..žao mi je, žao mi je što samo u glavi vidim sliku iz ogledala kada smo isprobali svoju obleku, što samo u svojim mislima prisjećam se tog trenutka kada sam i sam ostao bez teksta kako je to dobro izgledalo, žao mi je, jer to je bila samo generalna proba a premjera…..premjera nije nikad održana. Zavjesa se spustila par dana prije Mladenovog vjenčanja. Zavjesa se spustila i nikada, nikada je niko nije uspio podići. Ostala je, prikovana za pod, čekajući neka vremena, neke dane….. Da li će ti dani doći? Da li će dizanje zavjese pomoći? Ne znam, doista, ne znam. Ali jedno znam, provirio sam kroz tu zavjesu prije par mjeseci, ugledao sam neko svijetlo koje mi je zaslijepilo oči, kojeg sam se malo uplašio i brzo, nespretnim rukama, ponovno spustio istu. Sada, sada polako prilazim toj zavjesi, odmičem je polako, polako….želim se priviknuti na to svijetlo, želim ga vidjeti svom puninom kojom sjaji…..želim krenuti….u susret tom svijetlu…svijetlu na kraju jednog dugog, dugog i mračnog tunela! |
- 20:39 - Komentari (4) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||