Marketing
Kad misli mi vrludaju...
Nakon što su me opet malo obuzele svakakve misli, nakon jedne, konačno kuhane, kavice krenuo sam polako u boj sa hrpom stvari iz ormara, sa kojima iskreno ne znam što ću…Ima tu svega, od majica, trenirki, hlača, vesti…koje već godinama nisam nosio iz ovih ili onih razloga, puno krilo crne odjeće koja zauzima mjesto a ne, ne volim je više na sebe stavljati…jedva sam je i skinuo….i razmišljam…kuda s njom? Nazvao sam punicu i lijepo ju zamolio neka vidi ima li koga kome je to potrebno i neka dođu po to..jer, ja ipak, ipak još ne bi smio to tegliti… Bila je presretna da sam konačno našao volju uči u ormar i riješiti se stvari koje ne nosim, a zbog kojih imam takvu gužvu po ormarima kao da nas je ovdje barem troje… Oprezno, izdaleka, pitala je da li sam krenuo u kompletnu čistku? Znam, znam na što se to pitanje odnosilo…znam. Da, da draga punice, i Sanjine, i njezine su stvari složene, složene i spremne…ostala je samo ona narančasta haljina koju sam sa svojom košuljom stavio pod najlon, i koja u kutu ormara samo tiho svjedoči o nekim danima. Nje, te haljine se ne mogu i ne želim odreći…barem ne za sada….Ali, nakon današnjeg potonuća u mislima shvatio sam, da svaki put kad je takva zbrka u mojoj glavi, napravim jedan neočekivani korak….korak kojim zatvaram sve više vrata – vrata prošlosti. I koliko sam sretan toliko sam i zbunjen…stvarno se nešto događa u meni..puštam i prepuštam se tome, i ne, ne znam kuda će me odvesti…vjerojatno opet do jednog zida kojeg već nazirem i vidim…. Ali, idem dalje…dan po dan… Zadržao sam se s tim slaganjem… prošlo je malo vremena…. Danas, ne znam zašto, svaki čas gledam u mobitel da li je zvala pa ja nisam čuo? Ima li kakva poruka….danas sam nestašan… Već nekoliko puta uzeo sam mob sa namjerom nazvati je…ali znam, …zapravo više ne znam, ne znam da li uopće smijem nazvati? Ne, ne…ona je sigurno dobro…bolje da se ne javljam, bolje da je ne zbunjujem…, jer, sada sam sve više siguran, želi me zaboraviti – možda, možda je i tako bolje…za nju vjerojatno je, jer sama je odabrala to… pokušavam zaboraviti obećanje koje sam joj dao, koje je molila da joj dam jer, shvatila je da sam osoba koja poštuje datu riječ…ali ne mogu…ispunjavam ga, a svaki puta boli, boli sve više….Iako, i ona je tada, usput, rekla isto..ali shvatio sam…ona ide dalje, odlučila je ići naprijed, a ja, ja sam se tu negdje izgubio…..Neka, neka je ona dobro..zaslužila je to… a ja, ja ću i dalje ići dan po dan, ma kuda me to odvelo. I stalno mi se mota po glavi ona općepoznata „daleko od oka….daleko od srca…“ i pitam se, odnosi li se to i na „daleko od uha, daleko od srca“..jer…nekako, nekako imam osjećaj da me je zaboravila, da više nema niti volje, niti želje a niti snage voditi me dalje…i sad, stojim na jednom raskršću i ne znam kuda..kojim putem krenuti? Da li me uopće želi na tom putu? Kako ću znati? Uf, opet puno pitanja na koje nemam odgovor….danas sam stvarno odlutao…..
Nakon kratke pauze primio sam se saugera. I sam sam se iznenadio koji mi je gušt bio, nakon toliko vremena, družiti se sa svojim fifijem. Malo po malo, sa više pauza, usisao sam skoro cijeli stan. Obzirom na opći dojam moga stanja – zadovoljan sam. Spremio sam si nešto za klopu i zavaljen na trosjedu slušao glazbu….a nee….Hladno pivo, ne..idem okrenuti program, maknuti se sa CMC, ne, ne mogu još i njih sada…odmah će mi misli vrludati…. Zapravo, ugasio sam TV, pokrio se dekom i prepustio misli laganom snu…. Malo sam ubio oko i odmah sam svježiji…toliko svježiji da sam odmah, sa puno žara krenuo plaćati račune – kako sam stalno doma, zaboravim koji je datum, zaboravim platiti režije…e stvarno sam smotan…a iskreno…e kako sam tek račun smotao ..:) 
Post je objavljen 20.10.2008. u 20:05 sati.