smotani
srijeda, 22.10.2008.
Susret prijatelja....
 Dan se polako bliži kraju. Još jedan u nizu težih dana… U svemu, u svemu je bilo nešto i lijepo….okupili su se stari prijatelji, svi na jednome mjestu, kao nekada… Bilo je naravno i onih koje nisam rado vidio ali nisu došli meni… Punica je, kao i uvijek, nastojala da bez suza sa sjećanjem, lijepim sjećanjem provedemo te trenutke i, kao i svake godine, uspijevala je u tome. Ponosan sam na nju iako znam, njoj je najteže…Zadržali smo se kod Sanje dugo…bio je lijep dan (za razliku od prošle godine…), prisjetili razno raznih dogodovština…ove smo godine čuli i za neke nove..Kako je Tihana prvi put na ovaj dan s nama osvježila nam je sjećanje sa nekim trenucima koje smo gotovo i zaboravili. Moram priznati, obzirom što je i ona sve prošla, divim joj se… to je Tihana koju znam, koju pamtim… Bila je i Ea….nju nisam već dugo vidio..jako, jako dugo…. Jedno predivno stvorenje u mom životu bez koje, pitanje da li bi danas hodao, disao, živio…. Ali toliko tvrdoglavo (bik je po horoskopu)…. I iz nekih principa, iz nekih naših tvrdoglavih stavova, iz nekih, svima nepoznatih razloga, malo smo se udaljili…da malo? Ona i ja znamo razloge…. I oni još postoje…. Kada me ugledala nasmiješila se i onim prodornim očima, podignutih obrva konstatirala…ni na sms mi ne možeš odgovoriti? Sada sam zastao…da, jučer mi je poslala sms i znam, znam da sam odgovorio…. O, ne..opet sam krivo poslao? Da….očito je, misli mi vrludaju….. iako… prije sam znao biti upozoren kad sam to napravio…ovaj puta nisam… sve više se pitam želi li uopće čuti za mene? Naravno, poruku sam poslao svom Suncokretu….. nije to prvi puta, događalo se to meni, ali je znala poruku vratiti i tako sam shvatio da sam fulao….ovoga puta ne… Dobro, Ea i tako ne bi marila za odgovor, napravila bi po svome… Otišli smo svi na piče… osoba čiji me glas i prisustvo toliko bacaju u očaj bila je najglasnija, nastojala je biti u centru pažnje..iako, iako svi znaju kako je završila ostavinska nakon moga oca, što su mi njih dvoje napravili – ma ne, nisu mi ništa napravili….oni su mislili napraviti mi, ali, iako boli, jako boli ta njihova gesta (da gesta?), mislim da sam, barem pred njom, ispao kuler…- a ne, neću priznati kako mi je..ne….I kada je mlada dama bivala sve glasnija i glasnija, sve iritantnija, prišao joj je Mladen, tiho nešto šapnuo na uho, ona je promijenila cijeli spektar boja i mirno, tiho, sa određenim grčem u licu, prišla punici i puncu – pozdraviti ih, jer odlazi…. Kada je krenula prema meni, sa nekim izazovnim osmjehom, punim neke ironije, okrenuo sam joj leđa i mirno, tiho gledao kroz prozor kako lišće pada sa obližnjeg drveta i uživao u jesenskom prizoru… Prišla mi je Ivana…. U redu je, otišla je….. Tek tada, tek tada sam se malo opustio….ona napetost koja je cijelo vrijeme vladala, ona neopisiva želja da poludim i napravim kraval, sada…kao da je jednim pokretom odneseno, kao da sam 5 kila lakši…. Osjetio sam poglede na sebi, svi su me proučavali…hej pa nisam izložbeni primjerak, zlo je otišlo i dobro se osjećam… Ne, ne mogu o toj ženi ništa lijepo reći, ne nakon Sanje…. A prije, prije sam je podnosio samo zato što je to bila njezina prijateljica, iako, vjerujte nikada mi nije bilo jasno zašto… no, nije bilo moje da sudim…. Ali, siguran sam da sada vidi, vidi kakva je to prijateljica bila…no, nećemo o njoj, nećemo kvariti ovaj dan koji je sam po sebi dovoljno težak… Punica je konačno došla do izražaja. Bože, koliko snage u toj ženi ima, koliko ljubavi….. počela je svoj, već svima poznati monolog, koji redovito završava prisjećanjem samo na komične situacije Sanjinog života. Sjedio sam sa strane, uživao u tim sjećanjima, smješkao se i kao, kao da sam opet to proživljavao. No, kada je na red došla priča o mojoj ribičiji..strogo sam zabranio svako daljnje javno iznošenje podataka…a ne, neće mi se opet svi smijati kako sam se životom kleo da ću paziti na Sanju a jednu malu, relativno malu ribicu nisam mogao skinuti sa udice…a ne, dosta su se na taj račun nasmijali prethodnih godina…. I tako, kroz suze i smijeh došlo je vrijeme rastanka…. Nadam se da nećemo opet čekati iduću godišnjicu da se svi skupimo…nadam se – ma to, to svake godine kažemo..ali ovaj put je Tihana preuzela obvezu skupiti nas i proslaviti njen povratak. Naravno da su svi oduševljeno prihvatili..samo ja, imao sam nešto za reći…. Može, ali molim te, samo jednu, jednu osobu mi ne dovodi… nastao je tajac a onda i smijeh – pa kaj ti je, ja zovem na slavlje a ne na boks meč… naravno, Tihana ko Tihana, uvijek se mora slikovito izražavati…Odvezao sam Sanjine roditelje kući, malo se još zadržao kod njih i krenuo sa svojim mislima u dom gdje sam nekada sa radošću hitao, a sada…teškog koraka, suznih očiju idem u zagrljaj samoće, tišine, misli…. |
- 19:26 - Komentari (1) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||