smotani

ponedjeljak, 13.10.2008.

Bolnički dani.....

Još svježih uspomena na dane provedene u bolnici pribojavam se novih susreta, pa i same kontrole. Operativni zahvat učinio me na neko vrijeme slabije pokretnim, tromijim i malo bezvoljnim…ali, kako vrijeme odmiče, noge sve bolje služe a i ja, kao da sam malo živnuo. Dobro, nisam još poletio ..ali nikad se ne zna kad će Ikarov duh proraditi u meni…. Imam u blizini visoke nebodere, možda i ja poželim postati ptica…Ali…vratimo se na temu ( ja stvarno brzo odlutam..). Približava se kontrola i susret sa mojom, ne baš omiljenom medicinskom sestrom….to je jedna od rijetkih koje sam se bojao, koja je na mene ostavila dojam prave, stroge sestre….Ma, cijenim ja njihov poziv, i doista..ne bi im bio u koži…što sve jadne moraju prolaziti. Ali, kad neko ne legne…ne legne…ma, tada bi rado da i ja toj osobi ne „legnem“ – iskreno, bilo bi mi lakše…bilo bi kako kažu „na obostrano zadovoljstvo“. Prvi opaki susret imao sam s njom prilikom jednog pikanja. Ma, ne toga pikanja, kako brzo mašta radi – mislio sam na injekciju protiv bolova. Druge sestre su mi to sa puno nježnosti i razumijevanja ubole, i makar su mi oči znale iskočiti i pitati „Jel' gotovooo?¨bio sam nekako smireniji…jer njihove riječi su me nekako umirile. Naravno da boli, peče ona konjska doza koktela, analgetika i antibiotika..i čega sve ne…ali kad vam je zapiče sa puno razumijevanja, suosjećanja uz pokoju šalu, nekako..lakše je, ali kad vam dođe gospođa onako malo jače konstrukcije, kada sa vratiju zagrmi „Okreni se“ (kao da sam pred streljačkim vodom), kada potegne hlače i onako, kako bi sportski rekli, iz voleja kresne..jooojjjj…e to malo, malo jače boli….ne stignem ni zagalamiti, a suze već nalaze svoj put… Ali, ja sam muško! Muškarci ne plaču! Ha, ha, ha..a di si to pročitao smotani? Tko ti je to rekao? E, sada, ako do sada nisam znao, uvjerio sam se muškarci i te kako plaču….ali ajde, nastojao sam da moja najdraža sestra to ne primijeti…ne dam joj gušta! I kada sam se drugi dan malo „raspitivao“ o njoj, svi su mi rekli da je to jedna od najboljih..pa što sam joj se ja zamjerio? Pri prvom susretu odmah je pokazala sve svoje sposobnosti igranja pikada po mojoj stražnjici, pitao sam se imam li negdje nacrtano ono polje sa jednim malenim kružićem – centrom koji nosi najviše bodova, ali i bolova? I tako, razmišljajući kaj sam tak hudoga teti napravil? kaj sam joj se tak zameril? polako utonem u san..san koji je, kažu prijeko potreban za normalno funkcioniranje ljudskog organizma, a koji meni kronično nedostaje. I taman, taman sam počeo spavati, kad..već je jutro…buđenje, doručak, neka slikanja i kontrole izvršenog zahvata, pa opet malo dremanja, opet buđenje, posjeta, osobna higijena ( za održavanje koje je zadužena frendova žena..ima zlatne i nježne ruke ), popodnevna kavica, i opet…opet noćna i moja najdraža sestra… Odlučio sam ovu noć provjeriti da li ona mene stvarno ne voli? Voljeti – a i ja trabunjam, pa ja sam samo jedan u nizu na odjelu…, jedan pacijent na jednom krevetu, koji ponekad treba dobiti šuz u guz..ili pikado strelicu…i ništa više….ja sam, ja sam samo dio njezinog, vjerujem već pomalo dosadnog posla, sa kojeg, siguran sam, svakoga dana odlazi sve umornija…Kada se smirila večernja bitka po hodnicima, bitka za kupaonu, bitka za odlazak na zadnju cigaretu prije spavanja, bitka za gledanje dnevnika, CSI ili čega sve već ne…, kada se sve smirilo.., prošetao sam do njezine sobe, kao i uvijek, pristojno pokucao, pozdravio, i pitao smijem li malo sjesti – ne spava mi se, a deda pored mene hrče do te mjere da pola odjela ne može spavati (a kako bi ja na metar od njega? Pa nije mi draga da ga moram slušati..) Sa osmjehom na licu rekla je…izvolite, sjednite, kako ste danas? Jel bolje? Boli li jako?... Bio sam zbunjen tolikim pitanjima, ali i sretan zbog onog osmjeha…ipak , ipak nije tako huda…možda je, kao i svi, imala loš dan.. I tako, razgovarali smo dugo, do iza ponoći…, bilo mi je jako ugodno i lijepo u njezinom društvu, nakon dugo vremena sam se i nasmijao (kako dobro priča viceve;) , i bilo mi je teško ostaviti je da, u dosadi hrhanja i ostalih zvukova iz soba, dočeka sama zoru…ALI…oštra teta Helga (samo za ovu priliku), potjerala me, bez pogovora, u horizontalu…jer i to je dio mog oporavka. Shvatio sam, ma znao sam ja to i prije, da ljude doista ne treba cijeniti na „prvu“.. svi smo mi od krvi i mesa…, svi imamo nekakve živote, i svi smo nekada bolje nekada lošije volje… A posao, to nužno zlo koje moramo odraditi, nekad sa više, nekad sa manje zadovoljstva i žara, treba upravo tako i shvatiti…ja sam eto, na nesreću, sestru Helgu upoznao možda u jednom od onih dana u mjesecu…ali..upoznao sam je i u pravom izdanju. Doista, bile su u pravu njene kolegice kada su rekle…“Ma daj smotani, ona je jedna od najboljih!“.. svaki put kad bi dolazila u smjenu, znao sam, bit će lijepog razgovora, puno viceva….i bilo je…ali je kratko trajalo. Taman kad sam upoznao sve smjene, sve Helge….otišao sam kući….Pušten sam na kućnu njegu…. I sad se pitate… Koje se to sestre Helge bojim? Zašto sam rekao da nije omiljena? E, pa zato….zato što sam opet htio i ovime dokazati da prvi dojam može prevariti. I o meni mnogi misle da sam cool….na prvu, a kad me upoznaju, zapravo tek tada shvate koja sam ja smotana osoba…..

- 19:23 - Komentari (2) - Isprintaj - #