Moja tuga kao da je veća…
A rekao sam nek je prati sreća…
Ne, misli moje nikako da se smire
Ne daju mi niti snove tihe
Jesenja magla koju kroz prozor gledam
Kao da mi govori da se predam
Da zaboravim sve što novu ranu stvara
Da krenem dalje – za to nemam dara.
Na prozoru stojim i gledam vrijeme
Gledam ljude i njihovo breme
Na svima se neki teret vidi
Eto, ni ja se svoga ne stidim
Opet sam jutros pomislio na nju
Opet sam je vidio u onom polju
Sada…sada više nije sama ta cvjetna dama
U tom je polju i ona našla svog para
I tamo negdje na kraju tog polja
Neki trn stoji – je li to sjena moja?
I opet ostao sam negdje po strani
I opet se srce uspomenama hrani
Dal ikad imat ću snage
Napraviti jedan korak dalje
Dal ikad ću životu svome moći reći
Uživaj i ti malo u sreći?
Kroz prozor gledam ljude kako žure
I svi nose neke misli, mudre
A ja, skriven od njihova pogleda
Ne razumijem što se u meni događa….
Post je objavljen 26.10.2008. u 09:39 sati.