Sunce… svojim zrakama škaklja me i kao da govori ustaj, vrijeme je! Ustajem polako, ni sam ne znam kako. Osjećam se loše, jako loše… nije mi dobro, slab sam. Pomisao na nju daje mi malo snage, toliko da uspijem doći do prozora i opet zamišljeno i sjetno gledati ljude kako jure, žure, nervozu vozača, gužvu..Ponedjeljak je i grad je živnuo. Onaj vikendaški mir, ona manja prometnost po ulicama.. sada su iza nas. Započinje još jedan tjedan – za neke radni, za neke jadni…. Ostao sam još tjedan dana doma, uzeo sam godišnji. Pokušao sam, kao šaljivo, objasniti da mi treba godišnji od bolovanja. Zapravo, osjećam se jadno i ne znam koja bi korist bila od mene. Bolje da me nema, bolje da me ne vide. Ne mogu svakome, a i ne želim, objašnjavati zašto sam bezvoljan, zašto svako jutro kad otvorim oči pomislim…evo ga opet, novi dan, nova borba, novi dan opstanka…ne mogu, ne želim…
Slušam muziku… pokušavam naći smirenje u njoj.. klasika..CD-i se izmjenjuju a ja, polako ali sigurno, kao da gubim tlo pod nogama, kao da letim…kuda? U nebeska prostranstva? U misli iz kojih i tako ne izlazim ovih dana? U morske dubine gdje bih i poželio ostati… u onom predivnom plavetnilu, u onom predivnom svijetu razno raznih lijepih i dragih životinja i bića… ili…ili u svijetu onih pohlepnih, proždrljivih nemani u kojem kao da sam i sada? Da li zaista letim? Ili padam? Možda propadam u dubine u kojima sam ne tako davno bio i iz kojih sam polako ali, izgledalo je barem tako, sigurno izranjao na površinu? Možda se samo vraćam gdje sam i bio? Gdje mi je, očito i mjesto? U dubinama bespuća iz kojih nema povratka? Jer nisam niti zaslužio da izronim, nisam zaslužio da uhvatim malo onih sunčevih zraka koje me jutrom tako neumoljivo bude? Možda sam i ovime kažnjen za prošlost? Možda je i ovo dio kazne koju trebam nositi? Možda…. Ali, zašto to toliko traje? Zašto mi ne skrati muke? Zar ne bi bilo bolje kazniti me jednom za sve i za uvijek? Jednom… i ne vračati se više na moj slučaj..jer..bit će riješen… neće me više imati za što kazniti jer..neće me biti? Riješiti se mene i priječi na druge grješnike..a ima nas…i tako stvoriti jedan predivan svijet u kojem će biti samo ljubav i sreća, u kojem će na svakom koraku čuti se smijeh, veseli žamor razigrane djece, u kojem neće biti suza osim onih radosnica…. Zašto na mene toliko vremena gubiti? Davati mi nadu, vjeru, paliti svijetlo i onda..onda naglo oduzeti mi sve to, zašto? Nije li to kao kad djetetu oduzmete najdražu mu igračku? Igračku… da život je jedna velika igračka. Ona se lomi, lijepi, rastavlja, sastavlja, puca, spaja…ali on je jedna velika igračka.. i neko, neko mi je oduzeo tu igračku.. tu, veliku igračku. Ostao sam i bez nje – bez igračke života. Kako sada igrati se dalje? Što da lijepim? Što da spajam? Nema je, nema moje životne igračke… ostala je stvarnost koja boli, koja se ne može sastavljati…. Ostala je pustoš kao da je prošao najveći uragan..sve je razbacano..daleko… dalje od dohvata mojih ruku.. ne mogu, ne mogu približiti, sastaviti, zalijepiti… tu…tu veliku igračku… Sve se raspada…rastavlja na molekule i atome, na te najsitnije čestice… tako je sve i nastalo – spajanjem njih, a evo, tako i nestaje – raspada se sve na te čestice, odlazi u svemir..ali ne, ne u onaj moj mali dio svemira. Odlazi izvan mog svemira..dalje..još dalje…. Ta životna igračka kojoj sam se od najranije mladosti radovao, kojoj sam obećao svaki dan iznova, ja, ja ću biti dobar vlasnik te igračke, pazit ću je, njegovati, i nikada neću dozvoliti da je bilo ko lupi, povrijedi, slomi.. Ja sam ju slomio… Zločin i kazna…. Kazna je bolna… i traje… naravno, ovisno o zločinu – a neko, neko je presudio..zločin je bio prevelik i ovo je kazna… i ovo je kazna…. Trpim, idem dalje… sa kaznom koju sve teže nosim… posustajem….
Post je objavljen 27.10.2008. u 13:09 sati.