smotani
četvrtak, 23.10.2008.
Svega po malo...
|
Nastojeći malo razbistriti misli otišao sam naći se sa svojim curama na kavu…. Morao sam čuti najnovije pričice s posla jer u ponedjeljak bi trebao početi raditi – pa, da budem informiran. Kažem, trebao bi, jer nekako, ne znam…nekako kao da mi se ne da, kao da nisam još spreman… ipak, puno se stvari izmijenilo vratolomnom brzinom… Listao sam malo po blogovima…rekli bi surfao… i, naišao sam na jedan blog… na kojem nisam dugo bio a čiji se autor na kratko vratio… iščitao sam nešto u njemu… pratio sam ja taj blog i prije, naravno, pod drugim nikom, i nikada, nikada nisam priznao da ga čitam.. iako, osobu ne poznam osobno, mislim, mislim da sam je dovoljno upoznao i zato one riječi koje sam tamo našao malo su me udarile… povezao sam događaje od tada, posložio kockice, da…mislim da sam shvatio – shvatio sam, ali nisam siguran da li bi se složio sa njihovim, usudio bih se reći, planom… Ne znam, ne želim sada o tome razmišljati, neka dan po dan učine svoje – ali, jedno ću ipak reći…nisam siguran da je to dobar plan, nisam siguran drage moje… nisu svi muškarci isti, nisu..a ja, ja sigurno nisam tip od nož pod grlo – to ste trebale shvatiti… ne, nisam ostavio komentar jer…ostao sam bez teksta, a možda…možda sam sve krivo shvatio? Možda…. Nakon „prešetavanja“ po razno raznim ostvarenjima pojedinih autora došao je Mladen kojeg sam zamolio da mi iz auta donese kupus… E vidim vas! Sada se sigurno smijete.. koji papak nemre si sam dofurati vreću kupusa! Ako niste u trendu..operirao sam kičmu i to baš ne bi bila preporučljiva vježba – ne još. Bez obzira na bolest, na događaje koji me tako širokogrudno obasipaju posljednje vrijeme, ipak ne mogu bez domaćeg kiselog kupusa.. Istina, nisam siguran kome uopće kuhati? Ma, sebi za gušt! E tako, odmah sam ga iskoristio – a ne…ne tako ;) da mi još neke stvari, poveće težine, premjesti kako bih mogao, ovih dana, nesmetano krenuti u akciju Kiseljenje kupusa…. Popili smo kavicu (danas malo pretjerujem s njom) i malo pretresli jučerašnji dan.. Pokušao sam saznati što je jučer očajnici šapnuo na uho kada je, bez riječi, počastila nas svojim odlaskom…ali, samo se zagonetno nasmijao i onako, kako on zna, rekao.. stari, i ja konja za utrku imam! Nisam inzistirao….ali sam mu zahvalio, jer, priznao sam, polako sam pucao i ne znam što bi bilo da je ostala…ne znam… nakupilo se u meni toliko bijesa, tuge, jada, boli, nevjerice, razočarenja, nadanja, straha..toliko ispremiješanih osjećaja, a veliki dio kojih je zaslužna baš ona! Godinama me trovala nekim lažima koje su, iz dana u dan povećavale moju bol, moju patnju, moje strahove, moju krivnju, moju tugu… I kada sam mislio da sam je donekle udaljio iz svog života, tada se pobjednički vratila sa crvenom krpom u rukama…Bože, kako sam sada bijesan, tužan i jadan.. I sam, doslovno sam vodim tu bitku, nema riječi dragih mi prijatelja.. neki su otišli, napustili me – vjerojatno im je dojadilo to slušati, gledati, vjerojatno i sami ne vjeruju da je sve to moguće (a ne, niti ne znaju najnovije),… - nekima je dojadilo čekati da ja posložim svoje kockice i napravim jedan veliki most preko kojeg ću, uzdignute glave sa sjajem u očima, smiješkom na usnama, pohitati na drugu stranu obale ove hirovite životne rijeke na kojoj će me čekati svi oni srcu dragi; a neki, neki jednostavno se ne usude ništa reći jer ovo već polako prelazi u priču vjerovali ili ne! Ali Mladen, on je našao neke riječi specijalno za nju.. i hvala mu na tome… Počeli smo se dogovarati koje bi iznenađenje pripremili Tihani za njezin povratak…nešto, nešto što će je podsjetiti na naše dane radosti, sreće, bezbrižnih ludosti kako bi, barem malo, skrenuli joj misli sa njezinih sjećanja o desetljeću provedenom u Americi. Eh, svakakve ludosti su nam padale na pamet… shvatio sam da smo, ponekad, još uvijek onako bedasti, zaigrani, otkačeni… kao i prije…kao i prije 6, kao i prije 10 godina.. Mladen već polako priprema govor dobrodošlice… i moram priznati od samo dvije rečenice boli me trbuh od smijeha. Taj čovjek je totalno lud! Drago mi je da su on i Ivana prošli jednu krizu iz koje su izašli jači, sretniji i još više zaljubljeniji. Stalno ponavljaju kako je za to zaslužno jedno njegovo pijanstvo na mojoj vikendici… ajde, bar neke koristi od mene – opijam ljude i dijelim savjete… pih… e kada bi barem sebi udijelio koji… ali, polako…dan po dan…. Naravno, punica je već nekoliko puta zvala da provjeri kako sam, hoću li doći na ručak, večeru…. Nevjerojatna žena! Bože, koliko ju volim…pa to…kako bi Englezi rekli, to mi je majka po zakonu… e glupog li prijevoda… ali doista, ona mi je druga majka – bila je to i dok je moja, ponosno i gordo, hvalila se svima ovo je moj sin….bila je i tada.. oduvijek sam tu ženu volio i cijenio i nikada, niko, tu ljubav ne može umanjiti..a probali su…probali su neki, naročito kada se dogodila Sanjina priča… pokušavali su nas posvaditi, pokušavali su zlim riječima udaljiti nas..ali ne, kao što vidite… nisu uspjeli, i neće. Ma, kako bi ja bez puničinih ručkova? Bez partije šaha sa juncem? Kako bi ja bez njenih, majčinskih, savjeta i životnih izjava… Sine, vrijeme prolazi, nisi to zaslužio, trgni se, udahni punim plućima i nastavi živjeti… To je moja punica koju bezgranično volim…. Ali, iako ponekad nepotrebno brine, previše kontrolira, nikada, nikada joj to nisam pokazao jer, shvatio sam, u tome nema ni trunka lošega osim…osim što ona brine…obožavam svoju punicu… Malo gledam, e stvarno sam danas malo…smotan? Ili je to opet jedan od onih dana? Dana kada misli mi vrludaju? Nemam pojma..ali dan polako prilazi svome kraju… Nekako brzo to ide…dan po dan… prolaze tjedni…. ** stavio sam, u mp3 formatu, moju najdražu pjesmu…Igra bez granica…. Koja me motivira, koja mi daje snagu, vjeru i želju za dalje… za novi dan, za novi život…. Rado bi stavio i video, koji sam napravio zajedno sa svojim Suncokretom..ovako, putem neta (ako ste mislili da je nemoguće – prevarili ste se), ali..ne znam smijem li..ipak je to zajednički rad…oboje smo autori… a nju, nju ne mogu pitati… možda, možda jednom i stavim, možda je uspijem pitati…. |
- 19:11 - Komentari (4) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||