Zvrrrr.. zazvonio je telefon… Isuse…pa skoro je podne!!! Odmah me glava zabolila. Iako ovih dana i nisam nešto spavao mislim, mislim da sam pretjerao. Jutarnji ritual - kavica, vijesti, mailići – ne znam što ću s tim ritualom kad počnem raditi – raspored za preostali dio dana.. Moram živnuti, ne mogu ovako više tumarati mislima, osjećajima…ne smijem. Uf.. primio sam se nekih kućanskih poslova jer malo „zapinjem“ zadnje vrijeme i ta se moja bezvoljnost odrazila u svemu. Borba sa peglom je nešto što mi od operacije malo pričinjava probleme, ali..polako, sa pauzama, i tu je napravljen zavidan uspjeh.
Dogovorio sam se s Tihanom obaviti svakodnevnu vježbu šetnje..i njoj dobro dođe malo pobjeći od misli, samoće..svega. Najavila je da tulum, kojim bi obilježili njezin povratak, iz razumljivih razloga, priprema iza Sisveta…Od Mladena sam, još neki dan, dobio zaduženje napraviti repersku dobrodošlicu . Ne, nisam neki reper, ali nekada sam na taj način znao, u trenucima sreće, uz svesrdno glupiranje ispričati neke priče… malo, malo zabave za sve. Kako već dugo, jako dugo nisam „plovio“ u tim vodama još neki dan sam započeo novu priču… priču kojom bi htio izmamiti osmijeh na Tihanino lice, kojom bi htio upaliti u njoj barem malu iskricu nade u bolje sutra. Shvatio sam, nakon Tihanine najave, da vremena nemam puno… Kako je ovo prva repijada za koju se pripremam, jer one stare one su bile spontane, htio sam da to bude nečemu slično, a ne da u pola riječi stanem i ostanem bez texta – iako svi kažu da je baš to bio najbolji dio, kad sam zašutio, kad više nisam imao materijala nikoga zezati… Odlučio sam svratiti do Mladena, pobrati još koju ideju…rekao sam, htio bi da se Tihana konačno nasmije, onako od srca, kao kada je vrištala tolikom snagom da sam ponekad mislio odoše bubnjići… A teško mi je..jako mi je teško… i sam sam u jednom mračnom tunelu, i sam tražim taj osmjeh kojeg sam opet naglo izgubio…. Umoran sam. Umoran sam od misli, umoran od želje, umoran od nadanja, umoran od dilema…. Umoran sam od života…
Došavši Mladenu, na kratku pauzu od svega što sam danas namjeravao napraviti, primijetio sam jedan čudni Ivanin pogled. Poznat mi je taj pogled, to njeno proučavanje mog lica, mojih očiju.. i , bio sam siguran da će imati nešto za pitati. Nisam dugo čekao. Mladen se diskretno povukao, jer nikako ne može shvatiti moje razmišljanje za razliku od Ivane koja je jedno predivno, osjećajno biće puno ljubavi i razumijevanja ali i upornosti da me dovede u red. Nije se ona do sada toliko miješala, ali, otkada imam neke nesuglasice sa Eom, shvatio sam da je dobila poseban zadatak. Iz nekih sam razgovora shvatio da su uvijek mene imale na tapeti, da ju Ea sad „podučava“…. Potvrdio sam ono što sam znao…ma, Ea me voli ;) voli me onom najljepšom ljubavi koja postoji, toliko čistom, toliko iskrenom… I znam, znam da je to prijatelj kojeg ne smijem izgubiti… jako puno gubim u zadnje vrijeme, nešto se čudno, jako čudno događa….
Ivana je lagano, kao i uvijek, započela svoj monolog. Zabrinuta je i ona, ali i svi ostali. Koliko god nastojim i trudim se pred njima izgledati normalan očito ne uspijevam, očito me jako, jako dobro poznaju… U pravu je, tonem sve dublje u mrak. Mala lampa koju sam još nedugo imao pored sebe daje sve manju svjetlost, sve manje nadanja a sve više straha i boli. Tužan sam… Pokušava dokučiti što se sa mnom događa, ispituje me. Ja, ja šutim i nijemo i tupo gledajući u pod osjetio sam da mi niz obraz klize suze. Nisam joj mogao odgovoriti što se događa, nisam joj mogao odgovoriti gdje je nestao onaj osmjeh, onaj sjaj u očima, ona nenadana volja za životom, za mojim hobijima koji su već godinama skupljali prašinu u nekom mračnom kutu sobe, u mojim mislima, nisam joj mogao odgovoriti… samo su suze nijemo, u tišini, pričale priču….. priču bez riječi a toliko jaku, toliko snažnu… Gubim, osjećam da gubim… koliko god sam želio, htio, koliko god sam se pokrenuo, toliko, toliko sam sada pao… nemam više razloga radovati se jutru .. jer buđenjem i mislima na Suncokret samo stvaram novu bol – jer, ne neću je čuti, neću je „vidjeti“.. a to je, to je bio početak moga buđenja, tako sam krenuo, polaganim koracima, naprijed i pitao sam se…di mi je kraj? Kraj je brzo došao… nemam više razloga razmišljati o nekoj šetnji, o nekoj kavi… bojim se da gubim… Možda moje opet lude misli, ali, izgleda da je ona našla mir, izgleda da je njoj dobro, izgleda da joj ne trebam više, samo nikako, nikako ne mogu prihvatiti jednu rečenicu da sam se dobrim čovjekom pokazao samo onda kada sam njoj trebao? Ne, to me boli, nije tako mislila..ili, ili je? Ako je tako, onda, onda mi je jasno zašto se i ne javlja… ne zato što sam ja malo sporiji, što nisam napravio korak naprijed (a napravio sam ih jako, jako puno..ali ona kao da to ne želi vidjeti, ili, ili doista ne vidi) , nego zato..zato što joj je dobro i ne, ne trebam joj. Ne znam više što da mislim. Ali kad tome dodam da je od mene tražila neka obećanja koja sam sa radošću dao, onda…onda zapravo, sve ispada točno…njoj, njoj je dobro, a ja, ja sam sretan zbog toga… Sretan zbog njene sreće. I što reći Ivani? Pustite me.. pustite me svi.. ja doista, doista više nemam niti jedan razlog, niti jedan motiv koji bi me vodio k onom malom svijetlu na kraju tunela… Gle, i to svjetlo polako gasne… pustite me, ne pitajte me.. boli.. Nisam mislio da će se ovo više ikad meni dogoditi, ali Posebna, moj Suncokret, ona je uspjela vratiti mi osmjeh na lice, poneki tračak sjaja u oku, poneka nadanja… probudila je u meni život kojeg više nije bilo, vratila me iz mog malog svemira u stvarni svijet, svijet koji, iako ima tuge i boli, ima i radosti… vratila me… A sada, sada me vratila natrag u njega… i dobro je uvijek govorila JA… da, ona me digla, vratila osmijeh, vratila želju i volju za životom, dala mi novu vjeru…. I da… sada je nema.. ostavila me da se sam snalazim, borim, želim ili ne želim..ali, nešto je zaboravila…ja, ja sada nemam volje, želje, nemam nju koja me hrabrila i poticala, koja me je bodrila, nemam podršku za neki dobar korak, nemam pokoru za neki loš korak… izgubljen sam.. izgubljen u moru misli. Pokušao sam snagu tražiti u njenim porukama koje su me fascinirale, s kojima je svaki dan bio predivan, ali.. i njih već znam napamet a ona, ona se nije ponavljala, uvijek je znala naći prave riječi potrebne u nekom trenutku… o Bože, zašto mi nisi dao još malo snage tada? Sada.. sada mi ne treba, nje nema… ne javlja se, dobro je, ne trebam joj…. Sada mi daj snage da potonem, taj kamen koji si objesio oko mene, i kojeg si polako počeo klesati, smanjivati…ostao je… vrati sve što si sa njega skinuo, vidiš, vidiš da nema smisla . zakasnili smo.. i ti sa klesanjem, i ja sa buđenjem… vrati mi sve uzeto sa njega neka potonem…duboko … u plavetnilo i bespuća nebeskih prostranstava gdje ću sa svojim oblacima tražiti mir…svoj mir… Bože, ja ne mogu dalje…padam… tonem…
Ne, niti riječi više Ivani nisam mogao reći…otišao sam sa svojim suzama…. Otišao sam u svoj svijet, mračni svijet, moleći se za snagu da sve to što prije skonča…ne, ne mogu više razbijati glavu da li će se javiti, ne mogu više razmišljati da li će me neko shvatiti….očito je tempo života takav.. niko više nema vremena za čekanje, brzo se prebacuju slike života… samo ja, ostao sam tu, po strani…čekam … čekam da mi Bog moj kamen vrati… ne, doista nemam više razloga dočekati nova jutra… Previše sam čekao buđenje… a sada…budan spavam sam…..i ne, ne želim dočekati novi dan…
Post je objavljen 25.10.2008. u 19:17 sati.