smotani
utorak, 14.10.2008.
Dijeta...
|
Ni sam nisam svjestan koliko sam se odmorio ovo vrijeme na bolovanju…Iako, nedostaju mi moje cure, nedostaje mi moj „drim tim“ ali, danas sam shvatio..ma mogu i bez njih malo…I vjerujte, sretan sam da još slijedeći tjedan ostajem doma… Stjecajem okolnosti, morao sam navratiti u firmu, obaviti neke posliće, a naletio sam na slavlje koje bi, da sam znao, drage volje propustio, izbjegao. Ne zbog slavlja, ne zbog osobe koja i što slavi, nego zbog onih koje sam bio prisiljen vidjeti, a eto, mogao sam izbjeći…no, to je svugdje tako, i nema tu nekih novosti… Nastojao sam, onako frajerski, doduše pomalo zatežući u hodu, uletiti kao Broj jedan iz Alan forda..ali bez kolica… I uletio sam…klopa je već bila spremna….onako nakostriješen pogledao sam svoje cure sa velikim upitnikom iznad glave…Što je ovo? A one, onako zagonetno, sa osmijehom od uha do uha, pa garant nisi ništa jeo, pogledaj koliko si oslabio, ajde da mi tebe malo dohranimo…kao da sam prasac na tovu.. Kada sam saznao svrhu i razlog slavlja, uslijedio je drugi šok, ali sam ga stoički podnio, kao i uvijek, đentlmenski sam prišao dami, čestitao na promaknuću i zaželio puno sreće i strpljenja u obavljanju mojih dojučerašnjih poslova. I to je život….usponi i padovi, ali sve treba gledati na način - svako zašto ima i svoj zato, pa tako i ja gledam na ove promjene, sa velikim smirenjem, sa vjerom u smirenije dane provedene na poslu, sa više slobodnog vremena, kojeg, iskreno uopće nisam niti imao, sa povratkom nekog, do sada nepoznatog, mirnijeg tempa u osobnom životu. I ne, nisam to shvatio kao pad…nikako…shvatio sam to kao mogućnost napretka u osobnom životu kojem toliko težim! No, dosta o poslu..pa na bolovanju sam …to je zabranjena tema. Dakle, fešta je spremna, hrana na stolu, tulum je počeo. Iz pristojnosti, da se ne bi drugačije protumačilo, pojeo sam mali šnicl (ne pitajte od koje zvjeri..nisam ja spremao), malo salate..i to je to. Iskreno, bez imalo primjesa, objasnio sam da moram paziti na prehranu iz zdravstvenih razloga, da moram paziti na kilažu, jer netom sam se vratio sa operacije kičme, i doista, niko mi ne može i ne smije ništa zamjeriti. Linija prije svega! I tada je počela, općepoznata ženska kanonada pitanja – Koliko si skinuo? Kako održavaš liniju? Na kojoj si dijeti? Do kada moraš tako?...JOOOJJJJJJ…dostaaaaa…..drage moje….ma najjednostavnija i najučinkovitija dijeta…..gladujete, ono malo što pojedete, potroše vam živčeki, malo se više krećite i potrošite i ono staro….dakle, recept je vrlo jednostavan – samo, trebaju se poklopiti sve kockice…..i da…treba znat reć mozgu, objasniti mu…ne stari, nisi gladan….treba naučiti slušati kruljenje crijeva i u društvu praviti se..ne, to nisu moja crijeva, treba znati izdržati tri dana sa pola kile kruha…a treći dan frtalj baciti jer se osušio, ko kamen je, ..dakle…svaki treći dan si bez kruha… Sva sreća, sad sam doma, imam vremena, a i volim prtljati po kuhinji, pa uvijek složim neki lagani, kuhani obrok…ali, iskreno, strah me je kad počnem raditi… Ufffff, bolje da nisam kuhanje niti spomenuo..slijedio je novi set pitanja – a kaj kuhaš? Kako? Koliko? Sa čim miješaš? Koje začine dodaješ? Sa kojim prilogom? I tako, odgovaram na drugi set pitanja, kuham od ponedjeljka do petka, vikendom su i one sa obiteljima i ne dam, ne dam im recept za vikend…Ali..ni tu nije kraj!! Iako sam mislio, zadovoljit će se mojim iskustvom, kulinarskim, doduše pred njima teoretskim, sposobnostima, prevario sam se. Krenulo je „vaganje“…. Šacale su me koliko sam skinuo, pala je kladionica na koliko sam pao (dakako kila, rekli smo da o bodovima i poslu nećemo) , i opet…moj monolog… Nisam znao da im toliko nedostajem….da sam znao što me čeka, obukao bi skafander i malo popunio svoj izgled, i siguran sam, niko ne bi ništa primijetio i niko me ništa ne bi pitao. Ali, to su moje cure, uvijek razmjenjuju dijete sa mnom, i gle čuda…njima nikada nije niti jedna uspjela a meni je svaka, naravno, kada sam je se i pridržavao….I tako, stao sam malo sa strane, slušao njihova iskustva tj, neiskustva sa razno raznim dijetama, zapalio jednu i smješkao se….A kako i ne bi….ne valja ova dijeta, ne valja ona dijeta, gle smotanog kak je smršavil (da ne velim i propao) , a smotani gleda u njihov tanjur…a ne, ne brojim im.., ali gle čuda…..niti jedna nije preskočila tacnu sa kolačima, niti jedna se nije odrekla slatkog zadovoljstva! Ma, zašto i bi..nije li život, sam po sebi i težak i gorak, ma ko šljivi kilu više ili manje, uživajte drage moje dok možete! Ne daj Bože bolesti, sve će se to rasplinuti, sve će nestati kao dim….uživajte u tim malim slatkim zadovoljstvima, jer to, malo popravlja okus ovog smotanog i gorkog života!  |
- 14:21 - Komentari (4) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||