Ostao sam sa slikama, uspomenama do dugo u noć…. Toliko sam se nasmijao sjetivši se nekih situacija koje smo doživjeli, koje sam ja zakuhao, koje si sa nevjericom gledala pa jesi li ti normalan? Kako je lijepo sjetiti se toga sa smiješkom…samo, bilo bi puno ljepše da si tu, pored mene, da zajedničkim mislima prisjećamo se tih dana i da smijeh koji je bio naš vječiti pratilac, opet zaori ovim stanom… sudbina…
Gledam sa koliko si ljubavi složila te albume, kako si svugdje napisala mjesto…jer ja, naravno, to ne pamtim… kao, kao da si znala…kao da si znala da ću jednoga dana sam gledati te slike, da znam di je što…. Gledam hrpu slika sa zadnjeg putovanja… ako se dobro sjećam 8 filmova, oko 300 slika… ostalo je onako u kutiji, sa svim tvojim zabilješkama, prospektima, vodičima, kartama mjesta koje smo uvijek prvo morali uzeti jer nas je, uvijek, istraživački duh odveo i u najmanju uličicu… tu je i 5 kazeta snimljenog materijala kako si znala reći…čeka… od onda čeka da sjednemo, i kao uvijek, nakon svakog putovanja, napravimo plan, natuknice, slažemo, ubacujemo, režemo..slažemo naš filmić… pamtim svaku premjeru naših filmova….samo mi, da vidimo kako nam je uspjelo.. osim, osim puta u Svetu zemlju…i tvoja i moja majka bile su toliko nestrpljive da smo ih morali pozvati na premjeru… kako su nas samo ganjale onda..dajte djeco, požurite, i mi bi htjele vidjeti…a sjećaš se, sjećaš se kad smo ih zvali da idu s nama…bi one ali da ne moraju puno hodati… a je, tada smo se nahodali..imam ponekad osjećaj da me i danas bole noge…a bilo je to davno…kako smo se znali šaliti da smo došli utrti put Papi Ivanu Pavlu….mi smo odlazili iz Jeruzalema a on..on je dolazio…
Nakon višesatnog gledanja slikica, filmova, nakon mnogih uspomena….otišao sam za komp i na blogu Prostranstvo beskonačnost – topio se u najljepšim ljubavnim stihovima… stihovima koje samo nježno, osjećajno srce može napisati….. uživao sam, a svako toliko u njima, u njima sam vidio tebe draga…. Otišao sam malo leć…sad sam već pomalo osjećao bolove u leđima…
Evo i komp je ostao upaljen na ovoj stranici…Osjećam se malo bolje… ne mogu ostaviti na pola izrečene misli…
Još jedan je dan prošao, još jedan u nizu bolnih dana…ali, draga, ma siguran sam da si i ti primijetila – smijao sam se, nisam stalno plakao….duša – nju ne pitaj, ona bi ti svašta mogla reći, ali ja, danas sam bio nekako drugačiji…nekako smireniji, nekako…. Ne znam draga da li sam to bliže tebi ili, ipak, ipak idem ka ostvarenju nekih svojih želja, ciljeva… Ne znam draga, ali znam da naša ljubav nikada neće nestati, nikada se neće ugasiti – shvatio sam danas da sa tom ljubavi ja mogu dalje, barem, barem to želim… ne znam hoću li uspjeti, ne znam da li će me neko sa druge strane čekati….ali idem…dan po dan, možda ostvarim svoj san…
Draga, podsjetilo me ovo na naše noći provedene uz komp kada smo slagali naše „putopise“… kada smo u ovo doba ( 8 je sati ujutro…) znali, svježi kao da smo se tek probudili, pogledati se i onako sanjarski provaliti….danas je na tebe red za kavu?... i opet se smijem, sjetio sam se, sjetio sam se one kave kada smo imali goste…o Bože, bila je kao kava by solane Pag….to sam ja, tvoj smotani…
Idem draga, idem malo ubiti oko….navrati, navrati u moje snove…čekam te draga…
Post je objavljen 23.10.2008. u 11:27 sati.