smotani
srijeda, 15.10.2008.
Peti dan.....
 Peti je dan kako sam izbrisao stari blog Peti je dan od kada sam čvrsto odlučio napraviti, ili barem pokušati napraviti, određene pomake u životu Peti je dan kako sve više razmišljam o starom blogu… Peti je dan kako se pitam da li mi je žao Peti je dan…. Peti je dan…..ma, koga ja to uvjeravam? Zašto sam mislio da će to biti tako lako? Ne znam…zbunjen sam…..Ipak, nisam mislio da će toliku zbrku donijeti mi u glavi, nisam mislio da će mi toliko nedostajati…blog….Blog?….Ma ne, nedostaje mi on…nedostaje mi sve ono što je tamo bilo…, nedostaje mi dio mog života, nedostaje mi sreća, radost, ljubav koju sam na tim stranicama održavao….Ali, odlučio sam, vrijeme je da se probam maknuti sa mrtve točke…, vrijeme je da probam krenuti dalje…Ostala je tamo i jedna nova ljubav.., ljubav ili bar mislim da se tako zove, zbog koje sam sve ovo napravio, zbog koje sam izbrisao stari blog….ona je, u mojim mislima , ona je – moj cilj…….. Ne, to nikako ne znači da sve ove godine mogu izbrisati jednostavnim pritiskom na tipku „izbriši“ – niti znači, niti to želim. Ljubav ostaje, sjećanje ostaje, ostaju svi oni predivni trenuci, svi planovi i sve želje…ostaju…neostvareni, ali ostaju… Peti je dan……možda u slijedećih pet bude lakše? Možda se malo pokrenem i opustim, možda prestanem brojati dane……to brojanje dana, tjedana, mjeseci, godina…to sam ostavio u starom blogu…a sada, sada brojim vrijeme kada sam to učinio…zbunjen sam… Idem…idem preživjeti peti dan…idem se prisjetiti nekih događaja i sa osmijehom na licu nastaviti ovaj sumorni dan…možda, možda neka lijepa slika….ali.., ne …trebao bih krenuti naprijed…. Kako tako naglo sve presjeći…kako? Naglo? Pa baš i ne bih rekao….ali teško, teško idem naprijed..poskakujem na mjestu…..Idem…dan po dan…samo da mi u ovom, novom brojanju, opet ne prođu dani, tjedni, mjeseci, godine….dio života….. Nedostaješ mi…..ti.... Nedostaješ mi Ti Znaš da jednom srest ćemo se mi nekad složni, puni ljubavi moja draga, nedostaješ mi ti Jesen u meni skoro prolazi moje sunce još ne dolazi moja draga, nedostaješ mi ti Ponekad daj sjeti se proljeća, nadanja ponekad daj javi se moja draga, nedostaješ mi ti Još se tope lanjski snjegovi nestali su naši tragovi moja draga, nedostaješ mi ti Jesen u meni skoro prolazi moje sunce još ne dolazi moja draga, nedostaješ mi ti Ponekad daj sjeti se proljeća, šaptanja ponekad daj javi se moja draga, nedostaješ mi ti (Alen Slavica) Nedostaješ mi Ti Kad bi htjela ti da budeš moja luka, moje more moja ljubav, zauvjek kad bi htjela ti da budeš moje noći, moje zore moja sreća, zauvjek Ja bih znao da te vodim putem nježnosti i snova da te vodim zauvjek ja bih znao da te volim ovim srcem sve do bola da te volim zauvjek Nedostaješ mi ti i ove noći nedostaješ mi ti tvoj smjeh, tvoj glas i oči nedostaješ mi ti a noć je duga nedostaješ mi ti za san, za mir, za ljubav (Oliver Dragojević) |
- 13:02 - Komentari (4) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||