Kako započeti današnji dan? Zaspao sam, a toliko toga, toliko sam toga danas planirao…Ne mogu se, i ne želim odreći jutarnjeg „rituala“…kavica, net, mejlići…..da jutarnjeg? Smotani, pa probudio si se u pola jedanaest!!! Ma, ma dobro, podnevna kavica… Javio sam s „nesuđenoj“ punici da ću malo kasniti. Danas sam kod nje na ručku i, kao i uvijek, veseli me susret sa njima. Znam, morat ću odigrati i partiju šaha sa juncem (punac od milja), a nekako, danas mi nije dan za to, i znam, opet će mi pustiti da „pobijedim“. Stvarno smo kao mala djeca….. Skratio sam malo jutarnji ritual i požurio van…jer, u međuvremenu, neplanirano, dogovorio sam se i malo naći sa Tihanom – zapravo, iznenađen sam kako smo se brzo dogovorili za susret, doista, doista smo se zaželjeli jedan drugoga – pa kako i ne bi..10 godina je prošlo……. Punici sam danas, umjesto cvijeća, donio limune i mandarine….mora uzimati puno vitamina, prehladila se… i naravno, naravno da je vikala na mene onim umiljatim glasom: Jesi ti normalan! Znaš da ne smiješ još ništa nositi? Ali, ali to je moja punica, naći će ona uvijek razloga da me podraga i veli…Mulac jedan!. Uslijedila je bujica njezinih špotancija na račun moje kilaže a moja teorija da je to jako bitno za moje trenutno zdravstveno stanje, za postoperativni oporavak nije baš puno pomogla. Nakon ručka i, naravno, partije šaha (koju sam btw izgubio) uputio sam se mojoj najdražoj….bliži se godišnjica, punica je (opet) bolesna, pa rekoh, idem ja…nekako ću, polako…. Nisam već dugo bio kod nje..jako dugo…Operacija, oporavak, sve me to, a i neki drugi događaji, malo odvojilo od moje najdraže – ali naravno, ne u mislima, ne u srcu…. Nakon dugog razgovora s njom, pokojom cigaretom, kada sam joj ispričao sve novosti, strahove i dileme, kada sam joj, prvi puta u njenom domu priznao da se nešto sa mnom događa, nešto što sam zaboravio da sam ikada i imao, nešto što sam zaboravio da postoji, nešto što sam mislio da mi se nikada više neće dogoditi, krenuo sam sa malim, neprimjetnim, ali ipak, osmjehom na licu naći se sa Tihanom. Veselio sam se i tom susretu kao malo dijete… Danas, iako smo odlučili da nećemo biti tužni dotaknuli smo se svega. Nas bi trebalo barem na tjedan dana zatvoriti, ne puštati van, ne bi li uspjeli ispričati barem djelić ovih deset godina…. Naravno da sam prednost dao Tihani….jer, osjetio sam, osjetio sam da je na rubu, da će puknuti ako barem dio onoga što nosi u sebi ne izbaci van… Slušao sam, više od sat vremena nije stala pričati, plakati, žaliti….. Nisam znao da li je pametno prekidati je…, samo, samo sam slušao pazeći da niti moje disanje ne poremeti njezinu priču. I onda, odjednom stala je, duboko udahnula, zapalila cigaretu i rekla Sad ti…moj nastavak nikako nije dobar a rekli smo, danas nećemo biti tužni! ..kao da je ovo što je do sada ispričala bilo veselo, kakav li je tek nastavak, što li ću još sve čuti? Plašim se nastavka te priče, te istinite životne priče – i, ma koliko sada moja znatiželja proradila, nisam ništa pitao – teško joj je pričati, osjetio sam to – reći će ona sama kada bude spremna, ja sam tu, uvijek tu negdje pri ruci, kao i prije 10 godina, slušat ću, plakati s njom, i misliti što bi bilo kad bi bilo….. A ja, kako da ja sad nastavim razgovor, a rekla je nećemo biti tužni? Kako da ja sad, na ove suze, počnem pričati nešto veselo? I što veselo? Kao da toga ima u mom životu - zapravo, zapravo ima. Ima nešto lijepo što mi se događa, što bi volio s njom podijeliti. Ali, kako da joj o tome pričam prije nego ispričam o Sanji, o jednom listopadskom jutru od prije skoro šest godina? Kako? Pogledao sam je u oči, i vidio njen poznati pogled…shvatio sam…baš to, baš to je željela znati. Krenuo sam polako, kao da ponovno proživljavam te dane, koje u stvarnosti baš ovih dana i proživljavam sa puno više intenziteta, sa puno više osjećaja, jer dolaze, dolaze upravo ti dani…. Sa nevjericom je upijala svaku moju riječ. Počeo sam priču sa danom kad mi je majka umrla, a završio sa puničinim pozivom toga…toga dana kada je moj život stao, kada su se spustile sve zavjese, kada je još jedan život doživio svoj kraj… U malo više od mjesec dana izgubio sam dvije osobe koje su mi bile sve…zbog kojih sam bio sretan, zbog kojih sam pjevao, zbog kojih sam se radovao svakom novom danu jer donio mi je, uvijek i iznova, još više svijetla u moj život, još više ljubavi, još više radosti i sreće… Njezina majka, sad znam i zašto, nije joj o tome pričala. I dobro da nije – samo je u tom svom preživljavanju i borbi za povratak kući trebala znati za to..znam da bi ju to jako pogodilo, znam da bi joj oduzelo malo snage u njezinoj borbi tamo..tamo daleko…a to, to nikako ne bih želio. Sjedili smo nijemo….kao da se prisjećala svakog susreta sa Sanjom, kao da je opet proživljavala sve one trenutke koje smo često provodili zajedno…vidio sam osmijeh na njenom licu…pogledao sam je upitno – čega si se sjetila? Da, doista, proživljavala je ta dobra, stara vremena…Sjetila se zadnje roštiljade, zadnjeg boravka u prirodi kada smo joj priredili tulum za oproštaj, za njezin sretan put u Ameriku, za njezin sretan i lijep život tamo… Tiho je rekla, bar sam u stilu otišla, ako se već u stilu nisam vratila…. Izvadila je slike sa te roštiljade, gledali smo ih dugo, prvo nijemo oživljavajući, svako na svoj način te slike..a onda…onda smo se počeli prisjećati nekih detalja, zalijevanja pivom (jer ona je dobra za kosu), lomljenja reketa (jer on je kriv što je Mladen fulao lopticu), pada u potok (jer, objasnio sam im, ništa tako dobro ne hladi piče kao izvorska voda..)…. Smijali smo se…..Tihana i ja….i smijeh….taj tako rijetko viđen gost u mom životu, ali, vidim i u njenom….Uživali smo. Vrijeme kao da je stalo na toj roštiljadi od prije deset godina, kao da smo opet tamo, veseli i razdragani, zaigrani i puni života kakvi smo bili….samo, samo nekih lica nema…… Ali, nećemo tužno…barem ne više danas…ne sada…. Polako smo se rastajali, ali sada sa radošću - ma brzo ćemo se opet naći, moramo – sada kada zna za Sanju, sada joj mogu, moram i želim ispričati jednu novu…sasvim novu priču…istinitu, moju priču, koja me potaknula na neka razmišljanja, koja me prati svakoga jutra čim otvorim oči, sa kojom liježem uz molitvu svake noći, koja me vodi nekim novim putem, koja me vodi onoj svjetlosti na kraju tunela…..Vodi li me? Ne znam, ali znam, znam da joj želim ispričati, želim da i ona zna za te novosti, želim da i ona zna za te moje nove radosti….znala je i u srednjoj školi, i nakon nje, mora, mora znati i sada….. Post je objavljen 18.10.2008. u 20:10 sati.