smotani007@gmail.com

Uranova pikula
oprostit ćeš mi
sam sebi neću
ne plaši se
molim te
nemoj me se plašiti

Pahuljica
U visine k tebi, do zvijezda ću ići
k ostavljenima dolje anđeo će sići
Zajedno ćemo dragi vinut se do zvijezda
za voljene svijat neka nova gnijezda

smotani

nedjelja, 19.10.2008.

Nedjelja

Dan za obiteljska okupljanja.. Ja se baš ne mogu pohvaliti da imam obitelj, da imam koga posjetiti, obići…Ali, zato postoje prijatelji! Ivana i Mladen u posljednje su vrijeme češće prisutni u mom životu iz nekoliko razloga, ali, najveći i najjači je taj što prijatelji i postoje da bi se međusobno pomagali, podržavali, dijelili dobre i loše dane, događaje….Inače, vežu nas i lijepe uspomene na davne dane, zajedničke odmore, vikende, druženja. Vežu nas sijećanja, uspomene, dragi, veseli, ali i bolni trenuci…Ovih dana svi dočekujemo neke datume, neke godišnjice. Na žalost, njihova godišnjica, koja bi trebala biti nešto najljepše u braku, zauvijek će biti nadvijena jednom sjetom, jednom drugom godišnjicom, godišnjicom koju ja, svake godine iznova, dočekujem kao da se ponovno sve događa, kao da se vrijeme vratilo unazad, kao da se ponavlja ta svaka sekunda…Iako, od prošle do ove godišnjice vrijeme kao da je proletilo…. kao da godina nije niti prošla….Postoje za to mnogi razlozi, ali, o njima nekom drugom prilikom. Požurio sam sa jutarnjim ritualom, jer, odlučio sam, nakon dužeg vremena, otići na nedjeljnu misu. Osjetio sam jaku potrebu za tim, nešto me vuklo u taj zaštićeni Božji dom da svojim mislima, suzama i nadanjima dam mir…Božji mir….
Nakon mise, po dogovoru, krenuo sam Mladenu. Putem sam razmišljao nije li mi opet priredio neko neugodno iznenađenje kojima, kao da su mu postala specijalnost, obasipa me u posljednje vrijeme kao nekim darovima. Njegovo objašnjenje da jednostavno pokušava na taj okrutni način natjerat me da, konačno, riješim neke životne epizode ne ulijeva mi nimalo hrabrosti dok praznom Slavonskom avenijom hitam k njemu. Strah koji me pomalo proganjao nestao je čim sam zakoračio u njihov dom. Shvatio sam da smo sami. Najavio je mogućnost dolaska Žaca i Gorana, jer, planirali smo odigrati koju partiju čovječe ne ljuti se. Znam, vidim taj vaš osmijeh! Znam da je malo neobična igra za nas, četrdesetogodišnjake (ili tu negdje), ali, to je igra koju jako volimo, igra u kojoj se toliko nasmijemo, neki i naljute da pobacaju sve figurice po ploči, ali igra koja sigurno ne može donijeti nikakvu zloću, već samo, uz malo ljutnje, radost i smijeh. Pohvalio mi se da ženu za godišnjicu braka vodi u Pariz…sa strahom je to izgovorio, jer rekao sam, svi iščekujemo neke godišnjice ovih dana…Bio sam sretan kad sam to čuo. Odmah sam mu preporučio neka mjesta koja, iako se ne nalaze na udarnim turističkim lokacijama, lijepo je vidjeti, lijepo je prošetati naročito kad je uz tebe osoba s kojom dijeliš život….I jedna slika dovoljna je, i ja sam opet odlutao u 2001 kada smo, u čast Praznika rada, proveli prekrasnih 10 dana u Francuskoj, pa i Parizu….. Opet, opet su misli odlutale, a suze, taj moj vječiti neprijatelj, kao da su počele još jednu, ovoga puta lijepu, romantičnu priču….….Prišla mi je Ivana, poljubila, zagrlila i tiho prošaptala na uho…nemoj, ona te gleda, ne bi voljela vidjeti tvoje suze….Ni ja nisam štošta u životu niti želio niti volio vidjeti..a vidio sam…ali, u pravu je…nastavio sam priču, pokušavajući se prisjetiti naziva nekih mjesta (jer to, to je Sanja pamtila, a ja, ja sam samo slikao i uživao…), pokušavajući se sjetiti što je sve ostavilo neku crticu u mojim mislima, pokušavajući se sjetiti naziva jednog jela kojeg i danas pamtim a koje ima predivan okus… I tako, u tom prebiranju po mislima, dočekali smo ručak. Hm, pa zar opet…jučer punica, danas Ivana…pa zar su odlučili udebljat me – danas sam bio pametniji…šutio sam, skoro sve pojeo, ali već znam – preskačem večeru… I onda, izvukla je iz frižidera moj omiljeni, najdraži kolač od čokolade. Ne, ne znam kako se zove, i iskreno, nije niti bitno….ali kako je to dobro! Prasica mi nije rekla za njega i nisam ostavio mjesta...ali..ima vremena…za to uvijek imam i volje i snage, ali i želju prekršiti svoje prehrambene navike.
Nakon ručka zavalili smo se na dvosjed, trosjed i kao kravice poslije paše…preživali. Naravno da sam ja bio u privilegiranom položaju, naravno da su me razmazili, namjestili krevet i, naravno da sam ja to odbio. Uživao sam u njihovom društvu i razgovoru i nikako nisam htio niti minutu izgubiti na neke nepotrebne radnje. Dotakli smo se i nekih tema koje me pate zadnje vrijeme a odnose se kako na moje zbunjene osjećaje, nedoumice, teške korake, skrivena nadanja, želje ili što li već, tako i onih, od kojih mi se kosa diže na glavi, od kojih mi tlak skoči da mislim da će srce eksplodirati..Imam osjećaj da je Mladen odlučio o njima stalno i uvijek govoriti dok ja ne puknem, dok nešto ne napravim da me spomen na te teme ili ostavi ravnodušnim, ili da poludim i kažem..e sad je dosta! I sva sreća da je Goran došao, jer mislim da bi opet imali razmjenu totalno suprotnih mišljenja vezanih kako uz ostavinsku raspravu nakon očeve smrti, tako i uz Irenu, kada uvijek, povisimo ton jedan na drugoga, kada gotovo uvijek Ivana smiruje strasti, i kada gotovo uvijek, želeći smiriti našu raspravu Ivana, onako nježnog pogleda kaže…Smotani, kužim ja da si ti glup, da se ne želiš svađati, da puštaš glupaču i želiš je što dalje od sebe bez obzira što ti radi, ali Mladen je u pravu, ja bi je prebila!. I kada vam to kaže jedno predivno, nježno i krhko stvorenje zapitate se Pa kaj sam ja stvarno tolika budala? Pa kaj ja stvarno dozvoljavam da svi skaču po meni? Nakon tih, doista mudrih i konkretnih pitanja postavljenih samome sebi, brzo i jednostavno odgovaram Jesam, fakat sam budala, ali ja drugačije ne znam….
Dok mi je Ivana čitala bukvicu, Mladen je pripremio čovječe. Sokić, kavica i svi ostali potrebni rekviziti bili su spremni. Poljubio sam Ivanu i, kao i uvijek rekao, ne brini draga, sve će biti u redu i brzo zauzeo poziciju, jer ne dam ja svoje graškiće (zelene figurice). Odigrali smo nekoliko partija, naravno da nisam ukupno niti 4 pijuna pospremio u kučicu, ali, svima sam im mrsio račune, ljutili su se do bola, a ja, ja sam se slatko smijao i uživao u jednom prekrasnom nedjeljnom popodnevu. Ne znam, fakat ne kužim zašto ne vole sa mnom igrati čovječe ne ljuti se…niti uživo, niti na netu…nije li to igra u kojoj je cilj protivnika rušiti, ne dozvoliti mu da se parkira, i pri tom ga naljutiti? Nije, a? eh, onda mi je jasno zašto ne vole sa mnom igrati….

- 22:10 - Komentari (3) - Isprintaj - #

	listopad, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

O blogu
Kada sam se prestao okretati
Koraci su postali laki...
Nisam prestao misliti...
Niti želim zaboraviti....
Samo.... želim živjeti....

Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....

kavu/e molim:)

Vas je bilo...

Od drage Mirjam...
Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa.....

Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan.
/Phil Bosmans/
/hvala Mirjam/

Khevenhiller
(mojoj majci)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo.
pak ni vezda ne bu
da nam nekak ne bu.

Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.

Tak i vezda bude da nekak ne bude,
kakti biti bude bilo da bi biti bilo.

Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo,
pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu.

kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!

Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi.

Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.

Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.

Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,

bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.

Kmet nezna zakaj tak baš mora biti
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.

Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu,

kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.

A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,

gde drugog spomenka na grebu mu ne bu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.
( Miroslav Krleža )

..... i... meni.....