semper contra
petak, 31.01.2020.
Dogodilo se na današnji dan
Razmišljajući što da napišem za pretposljednji dan kao 'bloger tjedna' na um mi je pala ideja da iz svojih starih Dnevnika nađem što sam radio prije šezdeset godina na današnji dan.
Na današnji dan 1960. godine bila je subota. Zapis počinje ovako:
„Danas sam u jutro zaista dugo spavao. To je za sada dok imam ferijere rekord (i danas teško ustajem). Spavao sam do pola jedanaest. (…) U tri sata idem motorkom (vlak) u Zagreb. Onda sam čitao i pročitao knjigu Artura Clarka „Ostajem na Marsu“. Knjiga mi se naravno vrlo dopala, a iz samog naslova vidi se njezin sadržaj.“
U nastavku teksta opisujem kako sam se kartao s bratom i stalno ga pobjeđivao, pa se rasplakao. On je to pripisao da ja „švindlam“, varam. Prekinuo sam igru i popodne otputovao u Zagreb kod barbe, očevog brata.
***
Napisano mi se učini šturo za jednog 'majstora pisanja' koji je dogurao do titule 'bloger tjedna' pa potražih u slijedećim tomovima nešto zanimljivije. Naletih na zapis s nadnevkom 12. travnja 1961. koji, preko romana „Ostajem na Marsu“ ima stanovitu vezu s opisom iz 1960. godine.
Tekst započinje ovako:
„Na današnji dan ostvarila se davna želja mnogih ljudi i mnogih generacija. ČOVJEK JE POLETIO U SVEMIR.
Ostvarene su želje Ikara i ostalih smionih letača koji su letjeli na visinama od 2 metra, pa do današnjeg leta na 300 km.
(…)
Kad sam tu vijest čuo, da je sovjetski astronaut Gagarin poletio u svemir, ja sam posve nehotice počeo skandirati Ga-ga-rin. Zaista me uhvatilo oduševljenje. Kako i ne bi. Ta svi oni stripovi, romani fantastičnog sadržaja počeli su se ostvarivati. PRVI KORAK ČOVJEKA U SVEMIR je ostvaren. Prvi čovjek je poslao svoju poruku sa visine od 300 km iz svemira. Čovjek je zakoračio u svemir. Vrata ostaju otvorena.
Da što jače istaknem ovaj dan nacrtao sam ovu sliku. No letu u svemir posvetiti ću i strip, a nadam se da ću isto zvanje i izabrati.“
Sjećate li se vi, koji ste tih godina mogli biti svjesni događaja, kako ste taj povijesni dan doživjeli? Ili za vas on uopće nije bio povijesni?
četvrtak, 30.01.2020.
Nova teorija zavjere
Odradio sam danas i treću kemoterapiju. Neću o njoj, već o temi koja mi se vrti u glavi otkako se pojavila opet jedna od (medijski) smrtonosnih bolesti - koronovirus. Umoran sam od 'keme', ali kako reče @Lastavica: „pisati se mora sad kad si bloger tjedna“, pa za promjenu evo što se to vrti u mom umu zaraženim Docetakasel-om, kako je naziv 'otrovu' koji 'direktom' liječe metastaze rakića prostate.
I tako je ta ravnoteža, koju je zamislio Stvaratelj, trajala eonima dok dotični ne počini Veliku Grešku: stvori Vrstu koju mi danas zovemo homo sapiens.
E ta Vrsta se nikako nije uklapala u algoritam ponašanja ostalih Vrsta. Nikome nije služila kao namirnica, a s vremenom je naučila da zelenjavu i meso uzgaja sama, pa je broj pripadnika te Vrste samo rastao, a posljedice njenog djelovanja sve više utjecale na ljepotu Planeta koje je remek djelo Stvaratelja.
Vidje Stvaratelj da je vrag odnio šalu, pa odluči poduzeti neke 'kontramjere'. Da sam u svojoj svemogućnosti tu Vrstu zbriše s Planeta nije bilo u skladu s njegovom dobrotom, pa je odlučio da to učini, onako zaobilazno, indirektnim sredstvima.
Ucijepio u svijest te neuništive Vrste misao da ne podnose u svojoj bližoj, a bogami ni daljoj okolici pripadnike iste Vrste ali drugog načina razmišljanja. Ostalo je prepustio Vrsti. Kao rješenje za to Vrsta izmisli ubijanje pripadnike svoje Vrste samo zato jer su drugačiji. I počeli su ratovi pripadnika Vrste koji eto traju od kako je svijeta i vijeka. Da nije bilo toga, broj pripadnika vrste bio bi debelo preko 8 milijardi.
No vidje Stvaratelj da ni ta metoda nije baš dovoljno efikasna. Ratuju, pomire se, namnože se, pa kad ih je dovoljno da opet mogu krenuti u rat, ratuju. I ne vidje Stvaratelj da će tima riješiti problem pa stvori kugu, koleru, crnu smrt, tuberkulozu, španjolsku, svinjsku i ptičju gripu, kravlje ludilo, HIV, ebolu, SARS, etc i, da završim popis, koronovirus.
No, za razliku od ostalih Vrsta, ova potonja ima nešto tako kao što je Um, Pamet, Znanje, Pismo, i krene se boriti tim moćnim oružjem da savlada novu počast. I uspjet će, tako nas uči iskustvo tijekom povijesti.
Meni se, ipak, nekako čini da će na kraju Stvaratelj u svom naumu uspjeti, iako vjerojatno to i ne zna u svojoj Genijalnosti: Ta će Vrsta na kraju uništiti svoje stanište – Planet. I ako ne nađe načina da se, kao i virusi po ovom Planetu, raširi po drugim Planetima, uništit će sama sebe.
Cinik u meni bi pak rekao: ako vam ovo pomalo sliči na novu teoriju zavjere, ovaj put u realizaciji Stvaratelja, ne uzimajte je previše ozbiljno. Kao što u početku rekoh, možda je ona samo u umu zaraženim otrovom koji se iz 'milošta' zove terapija.
srijeda, 29.01.2020.
„Rupica“
„Već dugo se nismo vidjeli“, kaže mi neki dan susjeda s kojom sam u mlađahnim godinama bio u literarnoj sekciji. „Baš smo neki dan imali lijepi susret s pjesnikom S. u gradskoj knjižnici“, kaže.
„Ove hladnoće i moje zdravstveno stanje sprečavaju me izlaziti, a tu je i moja, da tako kažem, averzija prema skupovima gdje se skupi mnogo ljudi“, odgovorih. „Ne volim biti u gomili, krdu, čoporu.“
Pozdravili smo se i svatko je pošao svojim poslom. Rečenica da ne volim skupove ljudi prisjetila me na vremena kad sam djevojčicu iz susjedstva zvao: „Marika, dođi na rupicu“.
Bila je lijepa djevojčica stara kao i ja. Imala je brata, od nas mlađeg godinu dana. Živjeli smo kuća do kuće. Dvorišta je dijelila ograda od drvenih dasaka. Jedna od njih imala je rupu veličine današnjih 5 kuna. Bila je od tla na visini taman tolikoj da smo, kad smo se čučnuli svaki sa svoje strane, mogli kroz nju razgovarati. Nismo se vidjeli ali smo se čuli. Premda smo se znali družiti u našem ili njihovom dvorištu, najradije smo se razgovarali kroz tu rupicu. Kao da nam je ta 'nevidljivost' omogućavala da govorimo slobodnije.
Ti naši razgovori potrajali su do godina kad smo pošli u školu. Postajali su sve rjeđi, a onda se čitava njezina obitelj preselila u Zagreb i 'rupica za razgovor' postala je samo obična rupa na ogradi.
'Rupicu' su naslijedila pisma osobama koje su mi bile drage, a s kojima sam se rijetko ili nikako viđao.
Komuniciranje pismima trajalo je godinama, cijelu sam mladost pa i dobar dio zrelih godina pisao pisma, slao razglednice sve dok se nisu pojavili mobilni telefoni i s njima SMS poruke. A onda je na red došao 'kralj neosobnog komuniciranja“ - Internet i sve što uz njega ide, e-mail, blog, facebook, skype…
A što nas čeka u budućnosti? Komunikacija među ljudima trodimenzionalnim hologramima, kao što su to radili ljudi u romanu „Golo sunce“. (Isac Asimov, 1957.)
I tako se čovjek sve više udaljuje od čovjeka.
utorak, 28.01.2020.
Bratić Rundfung
Bilo je to jaaaako davno, u vremena kada sam još derao osnovnoškolske drvene klupe, pisao zadaće na pločici o čiji je okvir bila privezana spužvica (prava, morska), dok je kao pribor za pisanje služila pisaljka koju smo u žargonu zvali „kamenčić“.
E u takvom ozračju jednog dana dođe majka kući i svečano nam objavi:
„Uskoro nam dolazi bratić Rundfung iz Njemačke!“
Znao sam da imam bratića u Njemačkoj, ali njegovo je ime Erwin, pa sam bio pomalo zatečen.
Nestrpljivo smo brat i ja očekivali trenutak kada će se na vratima pojaviti Rundfung i stalno ispitivali majku gdje je već.
Ona je govorila:
„Za koji dan, daleko je Njemačka“ i pri tome se lukavo smiješila.
Konačno je jednog dana ušla u stan noseći poveću kutiju umotanu u pakpapir.
„Evo stigao je Rundfung!“ uz smijeh reče majka i stavi Rundfunga na stol. Bio je to rabljeni radio-prijamnik kojeg nam je poslala teta iz Njemačke. Ako se ne računa stari „Orion“, instaliran u sobi „nađmame“, očuhove majke, na kojem je samo ona slušala emisije na mađarskom jeziku, ovaj „Rundfung“ nam je bio prvi radioprijamnik za „sveopću“ uporabu. Žao mi je što nemam njegovu fotografiju, ali izgledao je otprilike kao ovaj na slici. Nadasve nas je fasciniralo njegovo zeleno „magično oko“.
Bio je to jedan od meni najsretnijih dana u životu. Da bi prijam bio što bolji (SDK-val) između dva stabla u parku ispred stana (stanovali smo u zgradi Učiteljske škole) razvukao sam bakrenu žicu kao antenu s obvezatnim porculanskim izolatorima na krajevima. Spojio je na prijamnik preko rastavljačke sklopke učvršćene na prozorski okvir, kojom sam antenu odvajao od prijamnika u slučaju nevremena ili pak dulje odsutnosti iz stana.
Služio nas je „Rundfung“ godinama, a onda je došao nasljednik: „RIZ 604 UKV“ s četiri zvučnika i tipkama za „govor“, „muzika“, „jazz“ i potenciometrima za bas i sopran. Danas stoji na pisaćem stolu u mom 'brlogu'. Davno je u njemu nešto bljesnulo pa ga se ne usuđujem uključiti spremajući se godinama da ga odnesem na popravak. Teško mi se rastati od njega.
Kasnije su se množili tranzistori, kazetofoni, magnetofoni, HF linije, TV aparati crno bijeli, pa u boji, a stigao je i 'pametni telefon' sa svakojakim mogućnostima slušanja radija i gledanja TV emisija.
No događaj s 'bratićem Rudfungom' i radost koju nam je on priuštio nikad neću zaboraviti.
ponedjeljak, 27.01.2020.
Odstrel ministara
Evo, na red da ga se smijeni je došao i četvrti ministar, Milan Kujundžić, iz 'pokera asova' zbog krivo ispunjenih imovinskih kartica ili čak prešućivanja koje sve imovine posjeduju. Prije njega su istu sudbinu doživjeli Goran Marić, Tomislav Tolušić i Lovro Kuščević. Doduše do ovog časa prema vijestima na portalima, on je samo stavio mandat na raspolaganje, jer je 'šef' Narcis Anemični, morao na skup povodom 75 godišnjice oslobođenja logoraša iz konc logora u Auschwitzu pa će se o sudbini Kujundžića očitovati sutra. Sve u stilu Lyndon B. Johnsona, čija je, navodno, uzrečica bila: „Što si mogao učiniti jučer, ostavi za sutra.“
Zanimljivo je u tom 'odstrelu ministara' da ni jedan nije smijenjen zbog lošeg rada ministarstava pod njihovom dirigentskom palicom (iako već i vrapci na krovu znaju da gotovo svi naši ministri ne znaju raditi za što su imenovani i debelo plaćeni), već zbog netočno ispunjenih imovinskih kartica. Pogledamo li taj podatak iz drugog ugla, mogli bi se zapitati kako osobe koje ne znaju ispuniti imovinsku karticu, što bi znao i malo pametniji srednjoškolac, mogu uopće biti u položaju da rukovode poslovima jednog ministarstva.
Da se naši ministri ne smjenjuju zbog lošeg rada, već zbog stvari koje nemaju nikakve veze s djelatnostima ministarstva kojemu su na čelu, potvrđuju i slučajevi ministrice Divjak i ministra Krstićevića. Prva provodi tzv obrazovnu reformu koja je sve samo ne reforma, drugi sklapa propale ugovore za kupnju aviona, vojni piloti švercaju oružje i municiju, a vojni helikopteri padaju u more. Cinik bi rekao: ostaju jer im novinari još nisu iščeprkali da su i oni krivo ispunili famozne imovinske kartice.
Sve to meni sliči na suđenje i osudu čuvenom kriminalcu Al Caponeu. On je organizirao ili i sam sudjelovao u nizu ubojstava, no sve optužbe su pale u vodu zbog pomanjkanja dokaza. Na kraju je zaglavio zbog toga što nije plaćao porez.
Cinik bi rekao: možeš raditi što te volja ili ne raditi ništa, no ne šali se s poreznim vlastima (u Americi) i imovinskom karticom (u Hrvatskoj).
nedjelja, 26.01.2020.
Opet mu se vraćam…
Završio sam s Karl Ove Knausgaard-om i njegovom „Mojom borbom“ i nakon 3500 stranica vraćam se opet u krilo, mnogima mrskog, Miroslava Krleže. Priznajem da je tome kumovalo i gledanja reprize serije „Putovanje u Vučjak“, čiji je scenarij napisao Ivo Štivičić prema drami M.K. „Vučjak“. Serija je po prvi puta emitirana krajem 1986. godine. Gledao sam, uživao i razmišljao kako je u ona „mračna vremena“ hrvatska dalekovidnica bila u stanju producirati vrhunske serije za razliku od ove danas, tzv. domoljubne, gdje je „General“ velika uspješnica, a ujedno i primjer aljkavo odrađenog posla, iako je tema generala Ante Gotovine bogom dana za jednu izvrsnu seriju. No da bi se to uradilo treba ipak nešto malo više od „domoljublja“.
Dakle, vratih se tom 'omraženom' Krleži (naročito u redovima „domoljuba“) i dohvatih se njegovih „Eseja“ pisanih sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća. Svaki o njih mogao bi poslužiti kao inspiracija za neki post na današnje stanje stvari, no kako nisam baš uvjeren da bi mnoge štioce portala to zanimalo, a uzimajući u obzir i moje zdravstveno st(r)anje, odlučih se (barem za sada) citirati samo jedan kraći odlomak kojim završava esej o časopisu „Hrvatska smotra“ „za književnost, umjetnost i društveni život“ kojeg je pokrenuo profesor Kerubin Šegvić.
Ideja vodilja autora i pokretača časopisa je upozoriti hrvatske domoljube na štetnost bilo kakvog mišljenja ili stava koji se ne podudara s idejom koju zastupa samoproglašeni domoljub i čuvar hrvatskih vrijednosti, spomenuti Kerubin. U svom uvodnom članku „Zašto izlazimo“ oborio se 'kerubin' na M.K., spočitavajući mu da svojim pisanjem stvara „atmosferu okruženu bacilima materijalizma, marksizma, lažnog, sebičnog kolektivizma“, posebno mu predbacujući pomanjkanje domoljublja.
Naravno, M.K. odgovara u svom eseju na svoj svojstven način, secirajući članak rečenicu po rečenicu i rušeći taj brod, „Hrvatsku smotru“, „koji je vikao ploviti među hridima i krasovima u olujnom moru (i) ne smije se plašiti nikakvih opasnosti, kad osjeća da je konstrukcija broda kojim plovi, materijal zdrav i neistrošen, jer mu valovi, makar se pjenili, dizali visoko kao Velebit, neće nahuditi.“ kako izdavač tepa svom čedu.
Neću dalje citirati sve argumente M.K. kojim on taj brod „jake konstrukcije, zdravog i neistrošenog materijala“ pretvara u jadnu ruzinavu olupinu koju bi potopio i najmanji lahor, već ću samo citirati odlomak kojim esej završava:
„A izgleda mi da je danas postalo kod nas prvim i jedinim načelom misaonog (i knjževnokulturnog) našeg rodoljublja: ne misliti ništa, izvrtati činjenice, krivo tumačiti najosnovnije istine, širiti laži, obnavljati kult praznih fraza, ukratko raditi sve ono što se protivi najprimitivnijem ukusu zdrave pameti.“
Esej je objavljen 1933. godine. Cinik bi rekao: ništa novo pod kapom nebeskom.
P.S.
Ovaj post može, ako se čita između redaka, poslužiti kao odgovor na poziv, pretpostavljam adminov, objavljen danas na naslovnici, koji završava:
„Jako nas zanima kako je bilo blogati nekad, a kako je sad stoga vas izazivamo da pišete danas o tome na svom blogu.“
Ipak, ako se to ne može iščitati iz posta, moj odgovor je jednostavan: kao nebo i zemlja.
srijeda, 08.01.2020.
Kako su to mogli?
Čitam danas na Net.hr. Ako je vijest (tiskovinama i portalima svaku vijest treba uzeti s zrncem soli) točna onda bi se moglo kazat da je Narcis Anemični preskočio ovim riječima u glupostima do sada nedostižnu KGK. Citiram. Net.hr.
"HDZ je detektirao krivca za svoj poraz. Iz županija u kojima vlada HDZ ljudi pobjegli, a lijevi birači su na izborima napravili nešto nedopustivo", stoji u naslovu vijest, pa nastavlja:
"Iz izjava vodećih ljudi HDZ-a i samog premijera njihov je najveći problem što su lijevi birači napravili nešto nedopustivo: iskoristili svoje građansko pravo i izašli na izbore."
Cinik pita: kako to da se Narcis ne upita zašto su, pobogu, baš iz županija u kojima je njegova stranka na vlasti "ljudi pobjegli?"
subota, 04.01.2020.
Evo me opet u Bol i Nici
Nova godina, 1. siječnja, supruga i moja malenkost uz našeg dobrog susjeda -Apaurina- uvijek na usluzi, gledamo Novogodišnji koncert Bečkih filharmoničara.
"Čuj, stara, opet me guši u prsima", kažem i hiperventiliram ne bi li došao do zraka.
"A da te odvezem na hitnu", odmah se nudi susjed. "Idemo kod punice na ručak, ali stignem te odvesti."
"Ma samo vi idite, snaći ćemo se, hitna, taksi."
Ode Apaurin. Meni sve gore. Supruga zove susjeda, ali oni su već blizu Preloga. Ništa, zvat ćemo hitnu.
Za desetak minuta stiže ekipa s potrebnim "alatom". Pregledaju me. Obave posao pa će dotur:
"Mi bi vas odvezli u bolnicu", kaže šef.
"Vozite", rekoh i pomislih kako već dugo ne bijah u Bolu i Nici.
Odvezoše me u dnevnu bolnicu. Nakon trosatnog vijećanja doktorica me posla u koronarnu jedinicu. Smjestiše me u krevet s regulatorom visine, priključiše na monitor i opališe jednu intravenoznu dozu diuretika. Kroz dva sata ispišah dvije "guske", a onda krenuše s pretragama. Drugi dan nastaviše. Rezultat, za mene situacija "normalna" kako bi rekao Milanović. Cinik pak, nalazi dobri, pacijentu loše.
I mislim ja kako će me sutra transferirati u zagrljaj voljene pa ću onda kad malo skupim snage na kemo. Ali brus. U koronarnoj samo dvoje, ja i jedna starica za koju, kad je vidjeh, rekoh u sebi: "Ona je već mrtva, samo još to ne zna." Jutros je njezin krevet prazan, umrla je noćas, kaže sestra. Pa ako odem i ja ostat će prazna koronarna. To ne bu išlo. I doturi donesoše odluku da ostanem do srijede do kada je odgođena kemoterapija. "Da se malo oporavite", kaže onkolog. A danas vidim da sam mogao i kući, došlo dvoje novih.
I evo, sad je 4. siječnja 18.30, pojedoh večeru, nadrljah ovo izješće na koji sam način započeo 2020. godinu, pa sad odoh da se spremim na spavanje. Hoću li zaspat pitanje je sad, prošlu noć nisam gotovo oka sklopio. Izgleda da sam na trenutak zaspao u vrijeme kad je starica umirala jer nisam ništa čuo. Nek joj je lehka međimurska zemlica.
