Nova godina, 1. siječnja, supruga i moja malenkost uz našeg dobrog susjeda -Apaurina- uvijek na usluzi, gledamo Novogodišnji koncert Bečkih filharmoničara.
"Čuj, stara, opet me guši u prsima", kažem i hiperventiliram ne bi li došao do zraka.
"A da te odvezem na hitnu", odmah se nudi susjed. "Idemo kod punice na ručak, ali stignem te odvesti."
"Ma samo vi idite, snaći ćemo se, hitna, taksi."
Ode Apaurin. Meni sve gore. Supruga zove susjeda, ali oni su već blizu Preloga. Ništa, zvat ćemo hitnu.
Za desetak minuta stiže ekipa s potrebnim "alatom". Pregledaju me. Obave posao pa će dotur:
"Mi bi vas odvezli u bolnicu", kaže šef.
"Vozite", rekoh i pomislih kako već dugo ne bijah u Bolu i Nici.
Odvezoše me u dnevnu bolnicu. Nakon trosatnog vijećanja doktorica me posla u koronarnu jedinicu. Smjestiše me u krevet s regulatorom visine, priključiše na monitor i opališe jednu intravenoznu dozu diuretika. Kroz dva sata ispišah dvije "guske", a onda krenuše s pretragama. Drugi dan nastaviše. Rezultat, za mene situacija "normalna" kako bi rekao Milanović. Cinik pak, nalazi dobri, pacijentu loše.
I mislim ja kako će me sutra transferirati u zagrljaj voljene pa ću onda kad malo skupim snage na kemo. Ali brus. U koronarnoj samo dvoje, ja i jedna starica za koju, kad je vidjeh, rekoh u sebi: "Ona je već mrtva, samo još to ne zna." Jutros je njezin krevet prazan, umrla je noćas, kaže sestra. Pa ako odem i ja ostat će prazna koronarna. To ne bu išlo. I doturi donesoše odluku da ostanem do srijede do kada je odgođena kemoterapija. "Da se malo oporavite", kaže onkolog. A danas vidim da sam mogao i kući, došlo dvoje novih.
I evo, sad je 4. siječnja 18.30, pojedoh večeru, nadrljah ovo izješće na koji sam način započeo 2020. godinu, pa sad odoh da se spremim na spavanje. Hoću li zaspat pitanje je sad, prošlu noć nisam gotovo oka sklopio. Izgleda da sam na trenutak zaspao u vrijeme kad je starica umirala jer nisam ništa čuo. Nek joj je lehka međimurska zemlica.
Post je objavljen 04.01.2020. u 17:22 sati.