„Već dugo se nismo vidjeli“, kaže mi neki dan susjeda s kojom sam u mlađahnim godinama bio u literarnoj sekciji. „Baš smo neki dan imali lijepi susret s pjesnikom S. u gradskoj knjižnici“, kaže.
„Ove hladnoće i moje zdravstveno stanje sprečavaju me izlaziti, a tu je i moja, da tako kažem, averzija prema skupovima gdje se skupi mnogo ljudi“, odgovorih. „Ne volim biti u gomili, krdu, čoporu.“
Pozdravili smo se i svatko je pošao svojim poslom. Rečenica da ne volim skupove ljudi prisjetila me na vremena kad sam djevojčicu iz susjedstva zvao: „Marika, dođi na rupicu“.
Bila je lijepa djevojčica stara kao i ja. Imala je brata, od nas mlađeg godinu dana. Živjeli smo kuća do kuće. Dvorišta je dijelila ograda od drvenih dasaka. Jedna od njih imala je rupu veličine današnjih 5 kuna. Bila je od tla na visini taman tolikoj da smo, kad smo se čučnuli svaki sa svoje strane, mogli kroz nju razgovarati. Nismo se vidjeli ali smo se čuli. Premda smo se znali družiti u našem ili njihovom dvorištu, najradije smo se razgovarali kroz tu rupicu. Kao da nam je ta 'nevidljivost' omogućavala da govorimo slobodnije.
Ti naši razgovori potrajali su do godina kad smo pošli u školu. Postajali su sve rjeđi, a onda se čitava njezina obitelj preselila u Zagreb i 'rupica za razgovor' postala je samo obična rupa na ogradi.
'Rupicu' su naslijedila pisma osobama koje su mi bile drage, a s kojima sam se rijetko ili nikako viđao.
Komuniciranje pismima trajalo je godinama, cijelu sam mladost pa i dobar dio zrelih godina pisao pisma, slao razglednice sve dok se nisu pojavili mobilni telefoni i s njima SMS poruke. A onda je na red došao 'kralj neosobnog komuniciranja“ - Internet i sve što uz njega ide, e-mail, blog, facebook, skype…
A što nas čeka u budućnosti? Komunikacija među ljudima trodimenzionalnim hologramima, kao što su to radili ljudi u romanu „Golo sunce“. (Isac Asimov, 1957.)
I tako se čovjek sve više udaljuje od čovjeka.
Post je objavljen 29.01.2020. u 14:05 sati.