Završio sam s Karl Ove Knausgaard-om i njegovom „Mojom borbom“ i nakon 3500 stranica vraćam se opet u krilo, mnogima mrskog, Miroslava Krleže. Priznajem da je tome kumovalo i gledanja reprize serije „Putovanje u Vučjak“, čiji je scenarij napisao Ivo Štivičić prema drami M.K. „Vučjak“. Serija je po prvi puta emitirana krajem 1986. godine. Gledao sam, uživao i razmišljao kako je u ona „mračna vremena“ hrvatska dalekovidnica bila u stanju producirati vrhunske serije za razliku od ove danas, tzv. domoljubne, gdje je „General“ velika uspješnica, a ujedno i primjer aljkavo odrađenog posla, iako je tema generala Ante Gotovine bogom dana za jednu izvrsnu seriju. No da bi se to uradilo treba ipak nešto malo više od „domoljublja“.
Dakle, vratih se tom 'omraženom' Krleži (naročito u redovima „domoljuba“) i dohvatih se njegovih „Eseja“ pisanih sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća. Svaki o njih mogao bi poslužiti kao inspiracija za neki post na današnje stanje stvari, no kako nisam baš uvjeren da bi mnoge štioce portala to zanimalo, a uzimajući u obzir i moje zdravstveno st(r)anje, odlučih se (barem za sada) citirati samo jedan kraći odlomak kojim završava esej o časopisu „Hrvatska smotra“ „za književnost, umjetnost i društveni život“ kojeg je pokrenuo profesor Kerubin Šegvić.
Ideja vodilja autora i pokretača časopisa je upozoriti hrvatske domoljube na štetnost bilo kakvog mišljenja ili stava koji se ne podudara s idejom koju zastupa samoproglašeni domoljub i čuvar hrvatskih vrijednosti, spomenuti Kerubin. U svom uvodnom članku „Zašto izlazimo“ oborio se 'kerubin' na M.K., spočitavajući mu da svojim pisanjem stvara „atmosferu okruženu bacilima materijalizma, marksizma, lažnog, sebičnog kolektivizma“, posebno mu predbacujući pomanjkanje domoljublja.
Naravno, M.K. odgovara u svom eseju na svoj svojstven način, secirajući članak rečenicu po rečenicu i rušeći taj brod, „Hrvatsku smotru“, „koji je vikao ploviti među hridima i krasovima u olujnom moru (i) ne smije se plašiti nikakvih opasnosti, kad osjeća da je konstrukcija broda kojim plovi, materijal zdrav i neistrošen, jer mu valovi, makar se pjenili, dizali visoko kao Velebit, neće nahuditi.“ kako izdavač tepa svom čedu.
Neću dalje citirati sve argumente M.K. kojim on taj brod „jake konstrukcije, zdravog i neistrošenog materijala“ pretvara u jadnu ruzinavu olupinu koju bi potopio i najmanji lahor, već ću samo citirati odlomak kojim esej završava:
„A izgleda mi da je danas postalo kod nas prvim i jedinim načelom misaonog (i knjževnokulturnog) našeg rodoljublja: ne misliti ništa, izvrtati činjenice, krivo tumačiti najosnovnije istine, širiti laži, obnavljati kult praznih fraza, ukratko raditi sve ono što se protivi najprimitivnijem ukusu zdrave pameti.“
Esej je objavljen 1933. godine. Cinik bi rekao: ništa novo pod kapom nebeskom.
P.S.
Ovaj post može, ako se čita između redaka, poslužiti kao odgovor na poziv, pretpostavljam adminov, objavljen danas na naslovnici, koji završava:
„Jako nas zanima kako je bilo blogati nekad, a kako je sad stoga vas izazivamo da pišete danas o tome na svom blogu.“
Ipak, ako se to ne može iščitati iz posta, moj odgovor je jednostavan: kao nebo i zemlja.
Post je objavljen 26.01.2020. u 15:17 sati.