semper contra
petak, 29.03.2013.
Čestitka
kreacija moje supruge
Svim vjernicima, onima koji će to tek postati, kao i svim ljudima dobre volje
SRETAN USKRS
s nadom da će se učenje Uskrslog kad-tad proširiti cijelim svijetom i zamijeniti mržnju, zlobu, licemjerje…
ponedjeljak, 25.03.2013.
Papa šumom…
Papa šumom, svećenici drumom
Što bi na ove riječi rekao Papa Franjo?
Ne znam.
Ja bih rekao:
„Za očistiti Augijeve štale treba imati snagu Herakla.“
Ima li je Papa Franjo?
nedjelja, 24.03.2013.
'Anti i Prohrvatsko'
„Hrvatska slavi! Mandžo i Olić potopili Srbe!“ vrišti na naslovnoj stranici subotnjeg J.L. nakon pobjede hrvatske repke nad reprezentacijom Srbije. Posljedično, sad nam više ništa ne stoji na putu osvajanja 'nogometnog trona Svijeta'. Barem tako na naslovnoj stranici današnjeg J.L. najavljuje I. Štimac: „Sad sam siguran: bit ćemo svjetski prvaci!“(sic!)
Čudno? Potapaju se brodovi a ne ljudi pa makar bili i Srbi. I to topovskim salvama, avionskim bombama, podmorskim minama ili torpedima. Teško da se to može nogometnom loptom. Pa makar se puca iz najtežih 'topova' tipa - Mandžo i Olić. Euforija zbog utakmice sa Srbijom ne jenjava. O utakmici s Wales-om, iako se igra za tri dana, za sada gotovo ni slovca. Nema najave 'potapljanja', nema 'vojske za rat s Wales-om' niti će 'Modrić odigrati meč života i razbiti Wales'. Izgleda da će to ipak biti samo nogometna utakmica u kojoj bi naš sastav 'nogometnih legionara' mogao odigrati i neriješeno, a ne daj bože možebitno i izgubiti (naravno ne dolazi u obzir da budu 'potopljeni').
No pustimo vrâčanje i vratimo se na 'povijesnu utakmicu' ali iz jednog drugog rakursa.
Predmnijevam da bi ovaj tekst mogao polučiti komentare jednake ili vrlo slične komentaru VHD-a (Velikog Hrvatskog Domoljuba) na moj posljednji post, barem u jednom dijelu čitateljstva. Neka! Svatko ima pravo na svoje mišljenje i može ga izreći ako to radi na uljuđeni način.
Na ovaj tekst ponukale su me dvije stvari.
Jedna je spomenuti komentar @Ruhra. Opet me VHD časti epitetima da govorim „uvik nešto antihrvatski“, da me Sotona prigrlila i radi sa mnom po volji.
Zanimljivo je to kako se mnogi od onih koji su otišli iz Hrvatske, pa makar zato što su morali 'trbuhom za kruhom', radili tamo za strance, plaćali poreze i izgrađivali stranu zemlju, mnogi dobili djecu koja jedva natucaju svoj materinji jezik (je li im hrvatski uopće materinji?), dakle kako se ti i takvi smatraju većim domoljubima od onih koji su cijeli svoj životni i radni vijek proveli u Hrvatskoj, plaćali poreze i samodoprinose, izrodili u Hrvatskoj djecu, a njihova djeca svoju djecu. Ovi potonji za njih su ''Antihrvati', njih grli i vodi Sotona!
Da se razumijemo. Nemam ništa protiv toga da svatko bude 'kovač svoje sreće' na način kako misli da je najbolje za njega i njegove. No smeta me i ljuti kad takvi svoje komplekse života u tuđini, svjesne ili podsvjesne, liječe tako da one koji su radili drugačije, jednako tako uvjereni da rade najbolje za sebe i svoje, etiketiraju raznim „anti…“, e da bi onda kroz svoje „pro…“ liječili svoje frustracije kao 'gastarbeiteri'.
Druga stvar je ta neviđena euforija oko nogometne reprezentacije Hrvatske. Igrače koji u njoj igraju diže se na pijedestal najvećih domoljuba, hrvatskih ambasadora u svijetu, najzaslužnijih da svijet sazna i upozna našu zemlju. Kakav Ruđer Bošković, kakva Milka Kunc, kakav Miroslav Krleža, kakav Pero Gotovac, kakav 'Lado', da o Ivanu Đikiću ne govorim. Nisu oni njima ni do koljena.
No činjenice govore drugačije. Ako ne baš svi, gotovo svi ti igrači su također 'gastarbeiteri' u stranim nogometnim klubovima. Odigraju desetak utakmica za neki hrvatski klub, jednu, dvije ili čak ni jednu utakmicu za repku, jedva postanu punoljetni i već se sele tamo gdje ih plaćaju arapski naftni moguli, prebjegli ruski oligarsi ili pak ukrajinski tajkuni. Zarađuju oni novac za strane menadžere, njih treniraju basnoslovno plaćeni strani treneri, prijavljuju prihode u 'poreznim oazama'.
I onda se skupe prije neke 'povijesne utakmice' na tjedan, najviše dva, malo se druže, popričaju o tome kako 'potopiti, 'torpedirati', 'rasturiti' srpsku momčad. Ne Njemačku i Italiju, ne Madžarsku i Austriju, ne Tursku, sve države koje su nas tlačile tijekom tisuću godina. Ne, 'srediti' treba srpsku momčad jer 'oni' govore ekavicom, 'oni' pišu ćirilicom. Samo oni su agresori! Oni su nas od 1918. do 1990. dakle punih 72 godine ubijali, pljačkali i nisu nam dali disati (to što smo, kako to s nama biva, tome djelomično i sami doprinijeli već sam više puta pisao i zaradio ono 'anti…'). Što su godine, stoljeća, vladavine Madžara, Austrijanaca, Talijana, Turaka i stoljeća vladavine Njemačke koje nam predstoje (u okviru EU) u odnosu na 72 godine srpskog zuluma. Ništa, tren oka.
I kada naši 'gastarbeiteri', naši 'nogometni legionari' pobijede te mrske sedamdeset godišnje tlačitelje, onda cijela Hrvatska slavi. Slavi kao da je Hrvatska pobijedila Srbiju a ne nogometaši na 'privremenom radu' u inozemstvu jednake takve nogometaše iz susjedne zemlje.
Zaboravljaju se tada i siromaštvo i neplaćeni računi, minusi na tekućim računima i krediti s valutnom klauzulom, euri i franci, upropašteno gospodarstvo i dvadesettrogodišnja jalova vlast, svađe sa zapadnim susjedima zbog Piranskog zaljeva, Ljubljanske banke, Gere etc., etc. Sve se zaboravlja u euforiji pobjede.
E vidite, ja u takvoj pobjedi ne mogu uživati. Ja takve utakmice ne mogu gledati. I zato sam za VHD 'antihrvatski' nastrojen i živim u zagrljaju Sotone. Da su umjesto 'legionara' igrali, primjerice, nogometaši 'Orač'-a iz Petrijanca više bih se veselio, više bih se radovao i bio ponosan pa makar dečki izgubili od mrskog nam neprijatelja i dvoznamenkastom razlikom. Jer oni, igrači „Orač"-a su zaista 'naši dečki'.
„Orač“ iz Petrijanca, osnovan 1947. godine
Mnogi od takvih 'naših dečki' (naravno ne samo iz „Orača“) otišli su početkom devedesetih prošlog stoljeća u Domovinski rat, bez kalkulacija, ostavili posao, mnogi su poginuli, bili ranjeni, oni koji su se vratili često ostajali bez posla, bez tvornica koje su kupili 'ratni profiteri' i prodali strancima ili ih 'potopili' i danas mnogi bez posla, bez primanja, u invalidskim kolicima sjede i gledaju 'naše nogometne zvijezde' kako pobjeđuju 'neprijatelje' „nogom i loptom“, dok su oni to radili „srcem i puškom“. I unatoč tome ne demonstriraju protiv države za koju su se borili prepuštajući to 'profesionalcima', dežurnim 'bukačima'.
Ne znam kako se oni osjećaju gledajući kako 'Mandžo i Olić potapljaju Srbe'. Možebitno su manje kritični od mene (jer nisu 'anti…'), možebitno uopće ne misle kao ja, možebitno se vesele toj pobjedi nad 'neprijateljem'. Kažem, ne znam!
Ali jedno znam. Samo su oni pravi Hrvati, oni su zaista 'pro…'!
srijeda, 20.03.2013.
Zahrptni delavci
Napomena: nije humor, nije politika, možebitno galgen-humor!
Predvojnička
Srednja škola.
Sat predvojničke obuke (za one mlađe, koji ni pušku M48 ne znaju rastaviti, informacija: to je bila predigra za odlazak u vojsku i povratak iz Armije). Na satu muški dio razreda. Ženski je imao posebni program. Tema: ABH oružja (za mlađahne: atomsko-biološko-hemijsko). Nakon održanog predavanja u skladu s nastavnim planom i programom reče nam profa (ma nije bio profa već rezervni podoficir ali mi ga tako oslovljavali: druže profesore):
„Sva ta ABH sredstva možete objesiti mačku o rep. Znate li koje je najbolje oružje?“
„Koje druže profesore?“ pitamo mi unisono.
„Ubaciti u pozadinu desetak kurvi sa sifilisom i rat je vaš!“ mudro zaključi profa.
Znači 'pozadinsko dejstvovanje' je najefikasnije!!!
'Zahrptni delavci' starog kova
Ova anegdota mi se u posljednje vrijeme sve češće vrzma po glavi. A evo zašto.
U ta 'mračna' vremena učili smo uz ovakve 'pametne stvari' i o tome kako su se komunisti u borbi protiv klasnog neprijatelja ubacivali u njihove redove da ih oslabe pa onda i unište 'iznutra'. Naravno bilo je i obratnog. To su se onda zvali 'štrajkbreheri'. Za vrijeme rata radili su to opet i jedni i drugi: partizani/komunisti/ilegalci u njemačke i ustaške redove (naravno i četničke i ostalih narodnih neprijatelja), a vala i obratno.
Nakon rata i pobjede komunista, socijalista i ostalih naprednih snaga u njihove su se redove počeli ubacivati neki ljudi, nominalno komunisti, kako bi destabilizirali narodnu vlast 'iznutra'. Da je tome bilo tako i da je postojao takav soj ljudi (slovenci bi rekli 'zahrptni delavci') mi obični (naivni) smrtnici saznali smo tek nakon što se komunistički sustav između inih razloga i pod djelovanjem 'zahrptnih delavci' raspao, negdje mirno negdje u krvi. Naime ispostavilo se da je takvih 'delavci' bilo jako puno. Odjednom su 'otkrili karte' i kao zaslužni za rušenje 'mrskog socijalizma, komunizma i samoupravljanja', osnovali HDZ tvrdeći da su zaslužili vlast jer su eto kao 'zahrptni delavci' svojim uspješnim djelovanjem srušili tu totalitarnu, nenarodnu tvrđavu komunizma/socijalizma.
Desetak godina kako su spomenuti povijesni 'delavci' izašli na svjetlo dana, pojavio se još jedan soj 'delavci' doduše u znatno manjem opsegu. Nakon što su u novom demokratskom društvu godinama bili u redovima ljevice (neki kažu reformiranih komunista) odjednom su doživjeli prosvjetljenje, našli Boga i prešli na katoličanstvo. Dozvolite da izrazim sumnju u njihovu iskrenost. Prije bih rekao da se tu radi također o jednom soju 'zahrptnih delavci' kojima je cilj 'iznutra' nagrizati crkvene strukture. Siguran sam da će se u slučaju možebitne promjene okruženja u odnosu na današnje i oni busati u prsa junačka i tražiti zasluge za svoju ulogu 'zahrptnih delavcev'.
'Zahrptni delavci' novog kova
I taman kad je izgledalo kako je vrijeme 'zahrptnih delavcev' prošlo pojavili su se novi. Iako im je zadatak isti, podrivanje 'iznutra' organizaciju u koju ulaze, ipak ima stanovita razlika. Naime za razliku od onih 'delavcev' od prije 2. svjetskog rata, za vrijeme rata i nakon rata, ovi novi, zahvaljujući demo(n)kraciji mogu glasno i jasno iskazati svoju sklonost 'zahrptnom delanju'.
To nam je, primjerice, bjelodano obznanila cijenjena zastupnica R.T. izjavivši kako se kandidirala za EU parlament, iako je eurofob, samo zato da bi 'iznutra' radila na dobrobit 'Rvatske. I dok su ranije spomenuti 'zahrptni delavci' zbog svoje djelatnosti redovito nosili glavu u torbi vrla će zastupnica R.T. u torbi nositi 'mrske' joj eure.
Da bi pak 'rvatski puk uvjerila kako ona u EU parlament ulazi zaista samo da bi štitila i branila 'rvatske interese koristi kao dokaz najjače moguće oružje – napad na hrvatske građane srpske nacionalnosti. Primjerice, zastupnika srpske nacionalnosti V.S. najprije optužuje 'da je bio četnik' (temeljem njoj dostupnih rekla-kazala informacija), a onda se ispravlja i kaže da to nije rekla već da je rekla 'da je bio sa četnicima'.
Pa neka je, možebitno, i točno da je spomenuti V.S. bio među četnicima. Može se, međutim, postaviti pitanje nije li i on u to vrijeme, kao što je danas cijenjena R.T., bio 'zahrptni delavec' i boravio među četnicima iz istog razloga zbog kojeg R.T. odlazi u EU parlament, t.j. da 'iznutra' rasturi četnički pokret i na taj način doprinese pobjedi i nezavisnosti Hrvatske. Obzirom da je Hrvatska zaista neovisna i samostalna (još koji mjesec) to je doista moguće.
Ako pak će se R.T. uspjeti izboriti (bude li izabrana) u EU parlamentu svojom ulogom 'zahrptnog delavca' za punu samostalnost i suverenitet Hrvatske u okviru te EU-Ropske asocijacije oprostit ću joj njezinu podjelu građana Hrvatske na Hrvate i Goste. No čisto sumnjam.
subota, 16.03.2013.
Smijeh liječi 2
A sad nakon ove serije 'teških' i 'mračnih' postova evo opet nekoliko 'humornih novosti iz našeg lokalnog tjednika.
Karikatura je za naše prilike, pogotovo kad su u pitanju oni na vlasti i dalje aktualna, iako ovi današnji 'vlastodržači' tvrde da su samo 'šlampavi' ali da ne kradu. Bumo vidli jel bu to na kraju balade baš tak.
Zakon
Za vrijeme ručka kći upita oca:
- Je li tvoja riječ zakon u ovoj kući?
- Naravno, kćeri, ali nikako da stupi na snagu!
Lopov
Na sudu sudac upita optuženog:
- A jeste li prirokom provale u stan pomislili na vašu ženu i djecu?
- Ma kak ne bi gospon sudec, ali verjete mi v tom stanu nisem nikaj našel za njih!
Loto
Pitali slučajnog prolaznika u Hrvatskoj:
- Što bi učinili da dobijete sedmicu na Lotu?
- Vratio bih dugove.
- A s ostatkom?
- Ostali neka pričekaju!
Utakmica
Društvo neženja gleda utakmicu MU – Real. Negdje na pola prvog poluvremena pojavi se i njihov oženjeni pajdaš.
- Otkud ti?
- Sjedim ja doma na kauču kad mi netko pokrije oči…Kad ono moja žena, u seksi donjem rublju, prozirna spavaćica, štikle, našminkana i onako me uzme za ruku i povede u krevet. Daje mi lisice i kaže: „Zaveži me za krevet!“
Ja je zavežem a ona će: „A sad radi što najviše voliš!“
- I evo me, ja došo…
Kruh
Što kaže lopov kad motikom razbije izlog pekarnice?
- Nema kruha bez motike!
Riječi
Koje su tri najčitanije riječi na svijetu?
„Made in China“
srijeda, 13.03.2013.
Rat Hrvatske i Srbije nije završen.
Napomena: Iako se radi o sportskoj temi, po mom skromnom mišljenju tu se uopće ne radi o sportu.
Čitajući blogove neki dan naletjeh na post pod naslovom Kako iznervirati stoku koji me podsjetio da sam u J.L. od 8.ožujka u sportskom dijelu J.L. naišao na naslove što ih prikazuju donje slike. Na neki način one predstavljaju kontrapunkt (umijeće da se dvije melodije, ovaj pu dvije slike, ili više njih povežu tako da – izvođene istovremeno – skladno zvuče) slici koju je bloger objavio u svom postu. Istini za volju netko će s pravom reći da one, slike, ne zvuče skladno, ali zato govore o istoj temi samo na dva različita načina. Dok njegova pokazuje ljubav, moje zrače mržnjom, osjećajima koji se na ovim prostorima javljaju istovremeno stoljećima. I tko zna do kada će?
Da nije samo J.L. za nastavak rata 'drugim sredstvima', potvrđuju i naslovi iz srpskog žutog tiska („ALO“):
„Uz Marš na Drinu u Maksimir!“
ili pak naslov članka
„Štimac vodi pijanog Sammira u rat sa Srbima“.
u kojem se govori o tome kako je Sammir uhvaćen pod gasom.
Dok moje slike očevidno predstavljaju nastavak rata 'drugim sredstvima' dotle slika 'Poljupca' kao da daje neku malu nadu, tako popularno zvanu 'svjetlo na kraju tunela', da u dalekoj budućnosti naslove kakve donosi J.L. i, u nastavku slika citirane naslove iz zrcalne slike srpskih tiskovina, možebitno, akteri takvog 'Poljupca' neće morati čitati.
utorak, 12.03.2013.
Trijumf hrvatske V.P.
Dok Hrvati posredstvom hrvatskih dalekovidnica nestrpljivo i puni ufanja bulje u dimnjak na krovu zgrade u kojoj kardinali iz cijelog svijeta donose 'belosvetsku važnu vest' tko će od njih zasjesti na papinski tron, nadajući se (uzaludno) da bi to možebitno mogao biti i njihov kardinal J.B., po svemu sudeći promaknut će im veličanstveni uspjeh, ma što uspjeh, trijumf hrvatske V.P. (vanjske politike) u režiji ministrice vanjskih poslova i europskih integracija V.P. (Vesne Pusić).
Naime svi naši mediji donose danas vijest o tome kako je postignuto rješenje problema koji već više od dvadeset godina truje odnose dviju susjednih i prijateljskih država/dežela. Istine radi, vijest je malo 'zakamuflirana' po uzoru na pripadnike nekadašnje JNA-e koji su se kamuflirali granama obraslim lišćem da ih neprijatelj ne otkrije. Pa tako J.L. donosi na naslovnici veliki naslov:
Trgovina u Mokricama
Slovenija nas pustila u Uniju, a mi njezine banke u Hrvatsku
pa onda u listu slijede ovakvi natpisi
Potpisan memorandum za rješenje Ljubljanske bake
Janša: Sad se konačno slovenske banke mogu vratiti u Hrvatsku
i na kraju ono najvažnije:
Hrvatska 1. srpnja ulazi u EU
'Izvješće EU bit će vrlo, vrlo pozitivno'
Iz svih ovih naslova proizlazi kako je glavni kamen spoticanja glede a u svezi ratifikacije pristupnog ugovora od strane Slovenije bilo to što, pazi sad ovo, Ljubljanska banka nije mogla u Hrvatsku. I sad kad su naši vrli pregovarači potpisali memorandum za rješenje Ljubljanske banke koja će tim memorandumom moći ući u Hrvatsku, nema više nikakvih problema s ratifikacijom pristupnog ugovora. Ako pak se tome doda još i činjenica da će izvješće biti vrlo, vrlo pozitivno, mi smo riješili sve svoje probleme i možemo vedro i ponosno ući u EU-ropsku uniju.
A je li to baš sve tako lijepo? Bojim se da je ova 'trgovina u Mokricama' još jedna od čuvenih trgovina na hrvatski način još od vremena 'gusaka u magli'.
Jer, uz ovo što piše u naslovnicama, ima tu još nekih 'sitnica':
- dug Ljubljanske banke seli se u domenu sukcesije koja će se obaviti, ah, tko zna kada.
- tužbe PBZ-a i ZABA-e protiv Lj.B. se zamrzavaju do daljnjega.
Zašto se zamarati s lovom građana, zar ne. Glavno je osigurati stolicu u EU parlamentu i pristupiti fondovima pa da više ne moramo (barem jedno kraće vrijeme) razmišljati odakle nam lova.
Ako tome još pridodamo dogovor B.P. i J.K. o arbitražnoj komisiji glede a u svezi Piranskog zaljeva po kojoj će Slovenija najvjerojatnije dobiti izlaz na otvoreno more na neki od za nju prihvatljiv način, onda je očigledno da su naša V.P i ministrica V.P. i ini političari prije nje polučili 'grandiozni uspjeh'.
Jedino što baca 'malu' sjenu na to postignuće leži u činjenici da naši prijatelji iz Dežele sve to žele, traže i išću još od stoljeća sedmog, pardon od prije dvadesetak godina, pa onda nije jasno što smo do sada čekali, potrošili silne novce za sastančenja i dogovaranja, otezali time ulazak u 'Zemlju Dembeliju' da bi na kraju to sve skupa lijepo prihvatili? 
ponedjeljak, 11.03.2013.
O psima i 'trovačima'
Od malena se bojim pasa. Majka mi je pričala da taj strah vjerojatno vuče korijene iz događaja u vrijeme kada sam imao nekih tri godine. Gazdarica kod koje smo stanovali imala je velikog lovačkog psa. Majka kaže da nije bio zločest pas, ali je bio velik a ja sam bio malen.
Gazdarica je jednom zgodom topila špek (slaninu) u velikoj rajngli (šerpi) i završivši nesmotreno ju, tako vruću s netom otopljenom mašću, stavila na pod uza zid i na trenutak izašla. Ja sam, priča majka, znatiželjan valjda da vidim što ima u rajngli ušao u kuhinju i krenuo prema njoj. U tom se trenutku na vratima pojavio pas i krenuo prema meni. Okrenuo sam se, gledao u njega i natraške krenuo prema posudi na podu. Možda korak prije nego što bih zapeo za posudu i vjerojatno završio u vreloj masti u kuhinju je ušla gazdarica. Vidjevši što se događa kriknula je da stanem, pojurila prema meni i u posljednji čas me zgrabila taman kad sam krenuo još jedan korak unatrag. Pas je zalajao, gazdarica zakukala, mame je bila u školi (profesorica) pa nije bilo njezinog zaštitničkog zagrljaja i vrlo je vjerojatno da je sve to kod mene izazvalo šok i posljedično strah od pasa kojeg se, eto, ne mogu u potpunosti riješiti ni do danas.
Imao sam još neugodnih susreta s psima. Bježeći, primjerice, od psa koji je, otrgnuvši se s lanca i preskočivši ogradu svog dvorišta, krenuo na mene, i sam sam preskočio ogradu koja je bila tako visoka da se kasnije, kad je opasnost prošla, nisam mogao vratiti preko nje na ulicu. Taj me događaj godinama proganjao u snovima. O tome da mi srce svaki puta završi u peti (a jednom će ovako staro i stati) kad prođem pokraj nečijeg dvorišta iz kojeg, ničim izazvan, pas zalaje i skoči prednjima nogama na rešetkastu ogradu, ne treba ni govoriti.
Zašto sve ovo pričam?
Pričam ponukan tzv 'aferom trovanja pasa' u Zagrebu o kojoj se na sva zvona pisalo u novinama i talambasalo po dalekovidnicama i radio postajama (dok nije došla ostavka ministra Ostojića u žižu medija). Čak je i poznati pisac M.J. našao shodnim o tome napisati članak u J.L. Cijenim spomenutog pisca, pročitao sam sve što je napisao, no ovog puta se s njegovom posljednjom rečenicom u spomenutom članku ne mogu složiti. A ona glasi:
„…trovači pasa trovat će i ljude, čim to prestane biti kažnjivo. Trovači pasa samo iz straha ne ubijaju ljude. Boga se ne plaše, nego zatvora.“
M.J. piše između ostalog piše i ovo: „Istina je, međutim, da ćete u Zagrebu prije ugaziti u ljudsko govno, nego u pseću kakicu (sic!). Po tome je ovo velik, kozmopolitski grad, tu živi mnogo pasa, i svi ti psi imaju svoje ljude (sic!), koji za njima hodaju s najlonskim vrećicama, i u njih skupljaju što psi ostavljaju za sobom.“ Ako je tako, zašto onda, sad kada se otopio snijeg s puteljaka po parku svako malo naletim na – kakicu?
Piše on i ovo: „Između djece i pasa sličnosti, naravno, nikakve nema. Osim što djeca vole pse, i psi vole djecu. Govorimo o normalnoj djeci i normalnim psima.“ Znači li to, prema M.J., da djeca (i odrasli) koja ne vole pse ili pak ih se boje nisu normalna? Pas koji, iako se godinama igrao s nekim djetetom, u jednom trenutku napadne dijete i izujeda ga, nije normalan to je jasno. No ja bih priupitao poštovanog M.J. prema kojim znakovima ili simptomima bi mogao predvidjeti kad će neki pas iz normalnog tipa prijeći u nenormalni tip pa da na vrijeme poduzmem odgovarajuće mjere. Po meni pas je pas i nikad se ne zna kad će ga uhvatiti vučja narav. Kao i kod čovjeka uostalom.
No pustimo M.J. Poznato je da je on ljubitelj životinja. Napisao je o njima, kućnim ljubimcima, cijeli niz lijepih priča. I sam sam ih pročitao i sviđale su mi se. Vratimo se radije meritumu stvari.
Da se razumijemo. Nisam zato da se problem što ga prave psi, točnije njihovi neodgovorni vlasnici, rješava trovanjem pasa. Pogotovo ne na način kako se to, postavljanjem nasumično mamaca, sada čini. Nikako! No jednako tako smatram da bi svi ti koji su digli glas u njihovu zaštitu, a posebice vlasnici pasa, prvo trebali 'pomesti ispred svoga praga'.
Kao što je opće poznato kad ih vode u šetnju na mjestima koja nisu označena za slobodan boravak pasa (za takva mjesta za grad Zagreb vidi čl. 15. 'Odluke o uvjetima i načinu držanja kućnih ljubimaca i načinu postupanja s napuštenim i izgubljenim životinjama') vlasnik psa se treba ponašati prema čl. 14 iste 'Odluke' koji glasi:
„Posjednik smije izvoditi psa na javne površine, te prostore i prostorije javne namjene ako je pas propisno označen i na povodcu.
Vlasnik opasnog psa smije izvoditi na javne površine, te prostore i prostorije javne namjene samo psa koji je na povodcu, označen mikročipom i s brnjicom.“
Nažalost u Odluci nigdje ne piše po kojim obilježjima se opasan pas razlikuje od neopasnog. A kako su u strahu velike oči, meni su gotovo svi psi opasni pa ma što vi štovani čitatelji o tome mislili.
Nije mi poznato na kojim mjestima su psi otrovani (navodno dvadesetak od 50.000 po nekim podacima registriranih pasa u Zagrebu), da li na mjestima gdje smiju slobodno jurcati ili pak tamo gdje trebaju biti vođeni u skladu s citiranim člankom 'Odluke'. U svakom slučaju teško mogu vjerovati da bi se mogli otrovati da su bili na povodcu i s brnjicom na njuški.
I zato dragi moji ljubitelji pasa da bi zaštitili svoje ljubimce od takvih „nenormalnih“ ljudi kao što sam primjerice ja, koji ih se boji i nije mu ugodno u njihovom društvu, držite se pravila ponašanja pa će vaši ljubimci sigurno doživjeti duboku starost.
subota, 09.03.2013.
Proročanstvo?
(bilo bi smiješno da nije tragično)
Nakon godinu i pol dana kretanja u smjeru propalog 'Plana 21' nedavno je uslijedila izjava trenutačnog nam Premijera…
…koji je odmah potom krenuo odlučno u realizaciju 'radikalnog zaokreta' odlučivši se na skok s ruba 'provalije' u kojoj se mnogi od nas već nalaze, da bi time možebitno pokazao i dokazao puku kako je spreman učiniti sve, čak i 'radikalni skok', za spas njihovih sudbina…
…em da bi na kraju završio kako se moglo očekivati u slučaju poduzimanja 'naglih zaokreta' a da se ne zna kako to treba izvesti.
Slijedi pitanje: ima li u ovom slijedu fotografija neke simbolike glede a u svezi neposredne budućnosti Vlade na čelu s Premijerom sklonom 'radikalnim zaokretima' i skokovima 's ruba provalije'?
petak, 08.03.2013.
Čestitika
Svim svojim vjernim čitateljicama i onima koje će to tek postati čestitam
Dan žena, 8. dan mjeseca marta/ožujka
kreacija moje unučice
uz ispriku što to ne učinih ranije zbog problema s blog editorom.
četvrtak, 07.03.2013.
Biser, do bisera – političarska niska
Napomena: slike spomenutih osoba u tekstu ne mogu staviti jer mi 'šepa' blog editor. Jedva sam ga uz pomoć urednika sredio da mogu objaviti goli tekst.
Premijer Milanović izjavljuje:
„Nikoga nećemo tjerati da umre na radnom mjestu!“
Znači li to da je od Svevišnjeg dobio na uvid listu svih zaposlenih s datumom kad će koji od njih umrijeti i na taj način omogućiti da čovjek, pravovremenim umirovljenjem, ipak koju godinu uživa u mirovini, ne 'tjerajući ga bičem da umre na radnom mjestu'?
Ministrica Opačić, glede a u svezi kašnjenja s objavom financijskog izvješća, izjavljuje:
„Da, bili smo šlampavi, ali ništa nismo krali!“
Zaista 'korak od sedam milja' u odnosu na članove prethodne nam vlade koji nisu bili šlampavi, naročito ne u krađama.
Ministar turizma V. Osotjić izjavljuje:
„Osobno nisam ništa kupio niti urbanizirao!“
Samo je 'držao svijeću' šogorici dok je ona u mračnim odajama urbanističkog ureda tražila koje će poljoprivredno zemljište postati urbanizirano. I za njegov trud njegovoj supruzi poklonila koji miliončić kunića da im se nađe. Zaista, ministar tu nit luk jeo nit lik mirisao. Miris svijeće se ne računa.
Ministar poljoprivrede Jakovina izjavljuje:
„Nisam bio u sukobu interesa, to je bio samo šlamperaj!“
Naravno, mali šlamperaj kad je ministar poljoprivrede ujedno i vlasnik poljoprivredne apoteke gdje se, vidi čuda, ne prodaju humani lijekovi i preparati već za floru i faunu poljoprivrednog tipa. Kakvog tu sukoba interesa može uopće biti molit ću lijepo?
Očekujemo u dogledno vrijemejoš takvih 'Izjava' od pojedinih visokih dužnosnika.
Primjerice od glavnog ravnatelja HRT G. Radmana koji ima firmu koja se bavi promidžbom i propagandom pa je kao takva potencijalna opasnost da se g. Radman nađe u sukobu interesa. Ili pak od šefa Petrokemije J. Jagušt koji je zaboravio da ima stan u Londonu i neku razliku u kvadratima prodanog i kupljenog stana. Na kraju ću ipak spomenuti još samo jednu.
Prvo spomenuti Premijer na sve ove izjave, i one koje će se tek izjavljivati, izjavljuje:
„Ne znam zašto smo muljali?. Ma sve se otelo kontroli!“
Zanima me je li on to mislio samo na ovo gore citirano ili pak mu je u podsvijesti 'muljanje i otimanje od kontrole' još tamo od 'stoljeća sedmog, pardon od 'Plana 21'?
