Od malena se bojim pasa. Majka mi je pričala da taj strah vjerojatno vuče korijene iz događaja u vrijeme kada sam imao nekih tri godine. Gazdarica kod koje smo stanovali imala je velikog lovačkog psa. Majka kaže da nije bio zločest pas, ali je bio velik a ja sam bio malen.
Gazdarica je jednom zgodom topila špek (slaninu) u velikoj rajngli (šerpi) i završivši nesmotreno ju, tako vruću s netom otopljenom mašću, stavila na pod uza zid i na trenutak izašla. Ja sam, priča majka, znatiželjan valjda da vidim što ima u rajngli ušao u kuhinju i krenuo prema njoj. U tom se trenutku na vratima pojavio pas i krenuo prema meni. Okrenuo sam se, gledao u njega i natraške krenuo prema posudi na podu. Možda korak prije nego što bih zapeo za posudu i vjerojatno završio u vreloj masti u kuhinju je ušla gazdarica. Vidjevši što se događa kriknula je da stanem, pojurila prema meni i u posljednji čas me zgrabila taman kad sam krenuo još jedan korak unatrag. Pas je zalajao, gazdarica zakukala, mame je bila u školi (profesorica) pa nije bilo njezinog zaštitničkog zagrljaja i vrlo je vjerojatno da je sve to kod mene izazvalo šok i posljedično strah od pasa kojeg se, eto, ne mogu u potpunosti riješiti ni do danas.
Imao sam još neugodnih susreta s psima. Bježeći, primjerice, od psa koji je, otrgnuvši se s lanca i preskočivši ogradu svog dvorišta, krenuo na mene, i sam sam preskočio ogradu koja je bila tako visoka da se kasnije, kad je opasnost prošla, nisam mogao vratiti preko nje na ulicu. Taj me događaj godinama proganjao u snovima. O tome da mi srce svaki puta završi u peti (a jednom će ovako staro i stati) kad prođem pokraj nečijeg dvorišta iz kojeg, ničim izazvan, pas zalaje i skoči prednjima nogama na rešetkastu ogradu, ne treba ni govoriti.
Zašto sve ovo pričam?
Pričam ponukan tzv 'aferom trovanja pasa' u Zagrebu o kojoj se na sva zvona pisalo u novinama i talambasalo po dalekovidnicama i radio postajama (dok nije došla ostavka ministra Ostojića u žižu medija). Čak je i poznati pisac M.J. našao shodnim o tome napisati članak u J.L. Cijenim spomenutog pisca, pročitao sam sve što je napisao, no ovog puta se s njegovom posljednjom rečenicom u spomenutom članku ne mogu složiti. A ona glasi:
„…trovači pasa trovat će i ljude, čim to prestane biti kažnjivo. Trovači pasa samo iz straha ne ubijaju ljude. Boga se ne plaše, nego zatvora.“
M.J. piše između ostalog piše i ovo: „Istina je, međutim, da ćete u Zagrebu prije ugaziti u ljudsko govno, nego u pseću kakicu (sic!). Po tome je ovo velik, kozmopolitski grad, tu živi mnogo pasa, i svi ti psi imaju svoje ljude (sic!), koji za njima hodaju s najlonskim vrećicama, i u njih skupljaju što psi ostavljaju za sobom.“ Ako je tako, zašto onda, sad kada se otopio snijeg s puteljaka po parku svako malo naletim na – kakicu?
Piše on i ovo: „Između djece i pasa sličnosti, naravno, nikakve nema. Osim što djeca vole pse, i psi vole djecu. Govorimo o normalnoj djeci i normalnim psima.“ Znači li to, prema M.J., da djeca (i odrasli) koja ne vole pse ili pak ih se boje nisu normalna? Pas koji, iako se godinama igrao s nekim djetetom, u jednom trenutku napadne dijete i izujeda ga, nije normalan to je jasno. No ja bih priupitao poštovanog M.J. prema kojim znakovima ili simptomima bi mogao predvidjeti kad će neki pas iz normalnog tipa prijeći u nenormalni tip pa da na vrijeme poduzmem odgovarajuće mjere. Po meni pas je pas i nikad se ne zna kad će ga uhvatiti vučja narav. Kao i kod čovjeka uostalom.
No pustimo M.J. Poznato je da je on ljubitelj životinja. Napisao je o njima, kućnim ljubimcima, cijeli niz lijepih priča. I sam sam ih pročitao i sviđale su mi se. Vratimo se radije meritumu stvari.
Da se razumijemo. Nisam zato da se problem što ga prave psi, točnije njihovi neodgovorni vlasnici, rješava trovanjem pasa. Pogotovo ne na način kako se to, postavljanjem nasumično mamaca, sada čini. Nikako! No jednako tako smatram da bi svi ti koji su digli glas u njihovu zaštitu, a posebice vlasnici pasa, prvo trebali 'pomesti ispred svoga praga'.
Kao što je opće poznato kad ih vode u šetnju na mjestima koja nisu označena za slobodan boravak pasa (za takva mjesta za grad Zagreb vidi čl. 15. 'Odluke o uvjetima i načinu držanja kućnih ljubimaca i načinu postupanja s napuštenim i izgubljenim životinjama') vlasnik psa se treba ponašati prema čl. 14 iste 'Odluke' koji glasi:
„Posjednik smije izvoditi psa na javne površine, te prostore i prostorije javne namjene ako je pas propisno označen i na povodcu.
Vlasnik opasnog psa smije izvoditi na javne površine, te prostore i prostorije javne namjene samo psa koji je na povodcu, označen mikročipom i s brnjicom.“
Nažalost u Odluci nigdje ne piše po kojim obilježjima se opasan pas razlikuje od neopasnog. A kako su u strahu velike oči, meni su gotovo svi psi opasni pa ma što vi štovani čitatelji o tome mislili.
Nije mi poznato na kojim mjestima su psi otrovani (navodno dvadesetak od 50.000 po nekim podacima registriranih pasa u Zagrebu), da li na mjestima gdje smiju slobodno jurcati ili pak tamo gdje trebaju biti vođeni u skladu s citiranim člankom 'Odluke'. U svakom slučaju teško mogu vjerovati da bi se mogli otrovati da su bili na povodcu i s brnjicom na njuški.
I zato dragi moji ljubitelji pasa da bi zaštitili svoje ljubimce od takvih „nenormalnih“ ljudi kao što sam primjerice ja, koji ih se boji i nije mu ugodno u njihovom društvu, držite se pravila ponašanja pa će vaši ljubimci sigurno doživjeti duboku starost.
Post je objavljen 11.03.2013. u 17:18 sati.