semper contra
utorak, 31.07.2012.
Kako postići unutarnji mir?
Otkako su me 'umirovili' sve me više obuzima pitanje svrsishodnosti svega ovoga što radim. Navika, da ne kažem potreba (kažu da sam 'radoholičar') koju imam još od djetinjstva, raditi nešto „korisno“, nešto „potrebito“ tjera me da izmišljam „poslove“: arhiviranje svega što napišem, snimanje TV emisija i prženje na DVD-u (spremanje pokoljenjima koji to sigurno neće ni gledati ni čitati 
), prepisivanje citata iz pročitanih knjiga kako bi ih koristio za pisanje, skeniranje novinskih članaka iz istog razloga i tome slično.
Često se tijekom ovih dviju godina kako sam 'umirovljen' pitam: a čemu sve to radiš? U mladosti si skupljao stripove za svoju djecu, unuke pa čak s namjerom kako ćeš ih i sam čitati. Sada, uvezani u knjige, u podrumu služe kao hrana crvima i miševima. A „neki novi klinci“ imaju neke nove zanimacije. Na brijegu, u radionici nagomilao sam materijala kojeg ću koristiti „kada budem u mirovini“. Danas me muči kako da se svega toga riješim. Ne mogu raditi, pritisle godine i 'boleštine' a do materijala je danas lako doći. Davno, davno kupio sam šivaću mašinu s idejom da ću u mirovini šivati. Danas pišem priče, notice, crtice, postove na laptopu, o čemu tada nisam ni sanjao. A mašina služi kao odlagalište ispeglanog rublja.
Kome će trebati to što danas skupljam, kada me više biti neće. Kad ću 'roknuti' kako je to govorio akademik Vladimir Devide. Nikome!
Zar ne bi bilo bolje naći neku drugu zanimaciju koja će me jednako tako veseliti? Nešto što neće imati za rezultat gomilanje materijalnih stvari, nešto što će me ispunjavati a da se to ne odrazi na vanjski svijet. Razgovori s ljudima (gdje su?), šetnja uz rijeku, sjediti uz more i gledati kako sunce uranja u nj slušajući njegov mrmor u kamenim škrapama, meditirati o cvijetu koji raste kraj puta, promatrati male životinjice što gmižu po tlu tražeći hranu, čitanje radi čitanja bez nezadovoljstva što ne pamtim sve što pročitam. Ili jednostavno leći u travu pogleda uprtog u nebesko plavetnilo i gledati oblake što mirno, tako nezainteresirano, plove nebom. Navečer s balkona vikendice (kada je već imam) gledati zvijezde, mliječni put, maštati o svemirskim prostranstvima, o „ljudima“ koji negdje daleko na sličnoj ili potpuno različitom svijetu jednako tako sjede i maštaju o meni, a ne razmišljati što nisam pokosio travu, obrezao voćke, pospremio podrum. Slušati lijepu glazbu, prepustiti se njezinom opojnom djelovanju i raditi – ništa.
Sjećam se prijatelja iz Doboja. Kupio je grunt: livada na blagoj padini, mali šumarak uz bistri, hladni potočić. Na moj upit kada će početi graditi vikendicu odgovorio je uz smiješak:
„Nikada, pa ni onda!“
„Pa što si onda kupio grunt?“
„Da mogu otići tamo, skinuti cipele i čarape, leći na travu, uroniti stopala u potok i gledati u oblake, a da me nitko ne uznemirava riječima: to je moje, odlazite!“
Mnogo sam se puta u životu sjetio tog razgovora. Posebno mi se vraćao kada sam saznao da je morao pobjeći za vrijeme ovog posljednjeg rata iz Doboja u Zagreb gdje i danas živi. I u ovakvim trenutcima sentimentalnog raspoloženja sjećanje na njegove riječi ponovo navire. Tek sada shvaćam svu dubinu njegove filozofije. Napuštajući Doboj nije trebao žaliti za tim komadom zemlje, jer takav ili sličan može naći bilo gdje na zemaljskoj kugli.
Da je sagradio vikendicu stvar bi bila drugačija.
subota, 28.07.2012.
Olimpijada – trenutak svjetlosti u mraku
700.000.000 eura dnevno stoji organizacija Olimpijade u Londonu. To je 860 miliona dolara. U nekim krajevima ove divne Planete žive ljudi koji za održavanje svog života troše dnevno 2 (slovima dva) dolara. Elementarna matematika koja se uči u prvim razredima osnovne škole pokazuje da bi tim novcem 430 miliona takvih ljudi moglo živjeti jedan dan. A što bi tek bilo da se, u duhu kineske poslovice o poklonjenoj ribi i učenju hvatanja ribe, taj novac potroši za edukaciju tog stanovništava i da im više nikada ne bude potrebna pomoć!
No, zaboravimo te ljude, neka se oni sami snađu (liberalni kapitalizam počiva na doktrini: svatko ima šanse i neka je iskoristi) jer ostalom svijetu koji ne živi od 2 dolara na dan i koji može na TV ekranima gledati spektakl Olimpijskih igara je mnogo važnije hoće li netko za stotinku sekunde brže pretrčati 100 m od svog suparnika i tako svojoj Naciji donijeti zlatnu olimpijsku medalju. Pa makar pobjednik dolazio iz zemlje u kojoj prosječni stanovnik živi od 2 dolara dnevno. U trenutku njegovog trijumfa i onako na onih 2 dolara nitko misliti neće.
No ne zavaravajmo se previše. I mi ćemo u Lijepoj našoj na trenutak zaboraviti na 'mrak' u kojem nas je ostavila bivša vlada, na Čačića i njegove megalomanske planove u nemoguće kratkim rokovima, zaboravit ćemo na poskupljenja, 'klimave' rezultate turističke sezone koji će nam se obiti o glavu tamo negdje na jesen. Zaboravit ćemo na poreze koje moramo platiti i koje će vlast još uvesti e da bi nas 'spasila' od propasti, pada kreditnog rejtinga, dolaska MMF-a i ostalih ala i aždaja neoliberalnog kapitalizma. Pomisao na gubitak posla bit će za kratko 'zadnja rupa na svirali'. Na trenutak ćemo zaboraviti na svađe sa Slovencima zbog ratifikacijskog ugovora o ulasku u EU, BiH zbog Pelješkog mosta, Srbije što proslavu Oluje smatra danom sramote. Negdje na kraj uma potisnut ćemo misao da mnoge čeka nabavka školskih knjiga, zimnica, troškova grijanja etc.etc.
Jedini uvjet tom kratkotrajnom zaboravu je da nas naši sportaši ne razočaraju i da nanižu zlatne, srebrne, pa dobro i koju brončanu medalju na što je moguće dulju nisku. Uspiju li u tome, dočekat ćemo ih na zagrebačkom aerodromu, na Trgu Bana Jelačića glavnog nam grada i na gradskim trgovima gradova odakle potječu Heroji, kao Junake, Spasitelje Lijepe naše i tog trenutka ćemo zaboraviti na sve naše Nedaće i Nevolje. Duljina trajanja te euforije bit će direktno proporcionalna količini osvojenih trofeja i barem kroz to vrijeme će nam biti lijepo u Lijepoj našoj.
I zato, a ne zbog osvojenih medalja i na taj način polučenog ugleda Lijepe naše u svijetu, žarko želim da naši sportaši osvoje pregršt medalja pa da na trenutak budemo zaslijepljeni njihovim Sjajem u Mraku koji nas okružuje.
ponedjeljak, 23.07.2012.
Metla
Od starinâ se znalo za važnost čistoće u kući. Za održavanje čistih podova izmislili su pametni ljudi davno dvije neophodne alatke: sirkovu metlu i smetljarnik oliti lopatu za smeće. Mnogo kasnije još 'pametniji' ljudi su tome dodali i usisavač prašine koji u najmodernijim varijantama čak sam šeće prostorijama sakupljajući prašinu.
No sirkovu metlu i smetljarnik ili kako se to kod nas na sjeveru kaže 'mišafl' (neki kažu 'miščafl') svako domaćinstvo koje drži do sebe ima i dalje da pomete, onako na brzinu, rasute mrvice ili razbijenu čašu, opalo lišće na ulazu u kuću i za slične potrebe. I zato će uvijek trebati metli i smetljarnika.
Izgleda da naši potencijalni proizvođači spomenutih artikala nisu svjesni njihove važnosti. Ne samo za čistoću stanovanja već i za razvoj malog poduzetništva. Zato su odlučili da takve banalne stvari nema smisla proizvoditi već ih je bolje jednostavnije - uvesti.
Prije nekog vremena trebao sam zamijeniti napukli 'mišafl' novim. Odoh u dućan, kupih ga, ni deset kuna nije koštao. „Mora da je kineski proizvod kad je tako jeftin“ pomislih. Nije bio. Proizvodi ga neka, meni nepoznata, fabrika plastičnih proizvoda u Srbiji. Sjetih se s nostalgijom velike 'Jugoplastike' koja je svojevremeno snabdijevala takvim proizvodima Jugu i države oko i podalje nje, a danas, eto, uvozimo plastične proizvode iz srpske fabrike koja u to vrijeme nije ni postojala.
„Trebamo novu metlu“ kaže supruga kad smo došli u Biograd. Stara više nije bila ni za što. Rečeno učinjeno. Odosmo u šoping centar i nađosmo metlu. Jest da nije bog zna kakve kvalitete, vještice ne bi daleko stigle jašući na njoj, pogotovo mlađe koje vole velike brzine - nekako je klimava, no što je tu je. Također nije bila skupa pa je opet prva pomisao bila - Made in China. E, brus. Evo slike pa se sami uvjerite tko proizvodi (Slovenija), odakle je porijeklom (Srbija), tko uvozi (hrvatska ekspozitura njemačke firme) najobičnije sirkove metle. Jedino su kupci - hrvatski.
Ne bi bilo loše da se ipak nađe neki naš proizvođač i napravi jednu Big-Metlu da s njom pometemo sve ovo Big-Smeće što se nakupilo tijekom posljednjih dvadeset i nešto godina po Lijepoj našoj, pa da zaista bude lijepa premda je pomalo upitno je li još naša. Što mislite?
petak, 20.07.2012.
Mravi
Dvorište ispred naše stare kuće (građene AD 1937.) nekada, za života supruga moje tete (inženjer hortikulture po zanimanju), Slovenac, imena Ivan, izgledalo je kao predvorje raja. Palme, agave, cvjetne rondele, oleandri, uređena sjenica iznad puta što vodi od ulaznih vrata do kuće, travnati tepih, u zeleno obojena ograda od kovanog željeza.
No suprug je umro, teta smisla za hortikulturu imala nije i dvorište je pomalo propadalo. Prvo su nestale rondele, zatim travnjak, jedne oštre zime smrzla je uvenula i posljednja agava i na kraju ostadoše samo jedna palma i oleandri. Ove zime je pao veliki snijeg u Biogradu i ta posljednja palma jedva je preživjela. Od cvijeća najdulje su opstale lukovice zumbula koji su u proljeće zaplâvili gotovo cijelo dvorište. No s vremenom su 'dobri' susjedi lukovice povadili za svoje cvjetnjake i sad više nema ni njih.
Otada na tom dvorištu tijekom godine raste samo korov, drača. Nema ga samo u sredini tog terena gdje se nalazi veliki podzemni mravinjak. Pokušali smo ga se proteklih godina riješiti, nije nam uspjelo pa smo digli ruke.
Svake godine angažiramo mladog biograđanina da nam pokosi tu draču kako bi došli na kako tako uređeno dvorište. Kasnije vrućine dotuku i ono malo trave što pokušava opstati na suncu koje nemilosrdno prži. I evo kako to izgleda danas.
Ove sam godine kupio hidrobox zamijenivši običnu elektro pumpu koja je 'crkla' pa sam odlučio svakodnevno zalijevati ovu ubogu travu, ne da je održim na životu već da potrošim vodu iz gusterne pa da se preko zime napuni svježom kišnicom. Nakon nekoliko dana zalijevanja supruga će veselo:
- Vidi kako se trava zeleni!
Zaista nekoliko busena trave se zazelenilo, kao ono malo kose što ga sujetni ćelavci čuvaju i tetoše kao najveću dragocjenost.
Nakon nekog vremena opet će supruga:
- Snaha je kupila sjemenje trave. Mogli bi posijati travu po ovom dijelu dvorišta.
Mogli bi, pomislim, no to znači da to trebam učiniti ja. Znam kako se to radi, što sve treba napraviti da bi trava nikla, pa mi se nije dalo. Da odvratim suprugu od nauma rekoh na glas:
- Ali to nema smisla. Sve sjemenke pojest će nam ptičice.
- Neće, a ako pokušaju mi smo cijeli dan ovdje pa ćemo ih potjerati.
Nisam ništa odgovorio već sam samo promrsio u bradu: pa ako hoćeš ti sij.
Prošlo je još neko vrijeme i jednog jutra me supruga slavodobitno obavijesti kako je zasijala dvorište travom. Naravno učinila je to po 'svom': nije važno kako se nešto napravi već samo da se napravi. Moj zadatak je bio da odmah zalijem sjemenke koje su se ljeskale na suncu, nepokrivene zemljom i neutabane u nju. Moje je da slušam bolju 1/2 i njezina 'sjetva' ubrzo je bila zalivena kišnicom iz gusterne!
Sad je samo trebalo pripaziti da nam ptice, prvenstveno naš kos, ne pozoblju trud.
No ptica ni otkuda. Već smo se poveselili kako smo riješili problem kad začuh uzbuđeni glas supruge:
- Dođi vidi. Mravi nose sjemenke.
I zaista, kolona mrava sa sjemenkom u čeljustima kreće prema rupi u mravinjaku, a druga kolona iz mravinjaka kreće u lov na sjemenke.
- No krasno, mi se bojali ptica, a sjemenke će nam odnijeti mravi! – kažem.
- Joj kak su simpatični, - na to će supruga. Ne brine nju što od trave neće biti ništa, ona je oduševljena kako mravi skupljaju sjemenke. Ushićena je marljivim mravima. Dobra duša ta moja bolja polovica, zar ne?
Promatrajući to sjetih se da sam prije izvjesnog vremena snimio 'akciju' mrava u skupljanu zimnice (dok su cvrči pjevali svoju pjesmu na boru crne smrče) koja se može svrstati pod narodnu: kad se bratska srca slože i olovo plivat može. Pa kad je već riječ o mravima evo i te slike.
E kad bi i ljudi radili tako složno tko bi im bio ravan! Barem u 'rvatskoj.
utorak, 17.07.2012.
Zrno žita
Upravo završih s ručkom. Pileća juhica, marinirana riba uz zelenu i paradajz salatu. Bura ugodno rashlađuje. Pijuckam crnu bevandu. - Samo jednu. Treba se štedjeti, - kaže bolja ˝. Makedonsko crno suho vino s kontroliranim podrijetlom, Vranac. Etiketa 'K-plus'. Makedonci ga proizvode za našeg tajkuna Todorića.
Pijuckam i gledam etiketu i sve nešto mislim: kako ćemo mi iz krize kad za našeg najvećeg trgovca najobičnije crno vino jeftinije proizvode Makedonci nego naši uzgajivači vinograda. Od sjevera do juga lijepe naše (do kada će biti naša?). Gledajući tako vrzma mi se u glavi 'obrada' narodne poslovice: „U svakom žitu ima kukolja!“
Za naše prilike bi se poslovica mogla okrenuti naglavce:
„U svakom se kukolju nađe poneko zrno žita!“
Završih s pićem, oprah suđe (supruga kuha ja perem suđe, podjela posla) i bacih pogled na današnji 'Večernji'. Ostadoh zatečen. Na naslovnici, u donjem desnom kutu, na margini velikih naslova: 'Junetina 20 posto skuplja nego lani, krastavci 140 posto itd', najava intervjua sa Slovačkim premijerom, vijest da je Silvije Luks da od lažnog šeika pokušala izmamiti 100.000 eura, ipak naslov:
„Povijesni uspjeh
Gimnazijalac Domagoj Čevid iz Zagreba najbolji matematičar na svijetu“
petak, 13.07.2012.
Dolazak
Danas, u ranim prijepodnevnim satima, u ovu 'Dolinu suza' ušetala je treća Gracija, naše peto (jubilarno) unuče na radost njezinih roditelja i diku bakâ i dide.
utorak, 10.07.2012.
Novo društvo
Prošlogodišnji boravak u Biogradu prošao je u društvu Zekoslava Mrkve. Nikada nismo otkrili kako se našao u našem dvorištu, ali bio je toliko simpatičan i pitom da nam se doslovno uvukao pod kožu. Kako ga nismo bili u mogućnosti povesti sa sobom u Čk, nakon višednevnih potraga za udomiteljem uspjeli smo upoznati jedan mladi par iz Zadra koji su ga usvojili i sad on, Zekoslav, već godinu dana pravi društvo njihovoj zečici Miksi.
Miksi i Zekoslav
Dolazeći ove godine često smo se spominjali Zekoslava i znali govoriti kako će nam sigurno nedostajati njegovo trčanje, gledanje na ulicu kroz ulaznu kapiju, spavanje u hladu kad zavlada podnevna omara.
No opet nas je čekalo iznenađenje. U granama divlje loze što natkriljuje ulazni put od ulice do kuće jedan 'kosovski bračni par' savio je gnijezdo.
Gnijezdo u granju
Kosa, crnog sa žutim kljunom, viđali smo svakog dana kako ulazi u gnijezdo i ne znajući da se unutra nalaze mali ptići. Sve dok jednog dana jedan od ptića nije ispao iz gnijezda.
Upravo je 'pao' iz gnijezda
Odmah se pokraj njega našao njegov ponosni otac pa je započela 'letačka obuka'.
Ponosni otac
Ne mogu se više sjetiti je li ptić poletio istog dana ili tek drugog, no nedugo za njim 'pao' je još jedan pa je i s njim otac nastavio s obukom. Tog se dana pojavila i majka i nekoliko dana čitava je 'kosovska obitelj' šetala, lepršala i letjela po dvorištu.
Uskoro su, pretpostavljam, ptići odletjeli, ni ženku više nismo viđali. Da li je i ona otišla da potraži novog partnera ili pak sjedi na novim jajima u gnijezdu za sada nismo otkrili. Gnijezdo je duboko u granju pa ne želimo uznemiravati eventualne stanare. Otac i dalje suvereno vlada dvorištem ispred kuće.
Osim ovog, svakodnevnog stanovnika koji nam na taj način zamjenjuje Zekoslava Mrkvu, na kraju dvorišta ispod stare smokve 'ljubuju' i dvije kornjače…
'oklopljeni ljubavni par'
…a po noći se tuda mota i jedan simpatični Ježurka Ježić koji se prikazao samo jednom, kad sam, sa susjedom iz solitera, prije mjesec dana bio u Biogradu da pripremim dvorište i kuću za dolazak mojih 'ptića, - unuka.
Ježurka Ježić
četvrtak, 05.07.2012.
Jutarnji list 'otkrio tajnu svemira'!
Ovako je na naslovnoj stranici današnji J.L. donio vijest iz CERN-a od epohalnog (?) značaja za spoznavanje nastanka Svemira.
O tome sam prvu vijest saznao slušajući jučer na HR1 razgovor s dvojicom hrvatskih znanstvenika jednima od više tisuća znanstvenika svijeta koji sudjeluju u tom grandioznom (?) znanstvenom istraživanju. Obojica nisu krila oduševljenje rezultatima do kojih se došlo nakon 58 (?) godina potrage za 'božjom česticom'. No ni jedan od njih nije ustvrdio ovo što J.L. na naslovnici piše.
A 'žuti J.L.' tek na kraju članka autorice Tanje Rudež donosi ono što su u svojem razgovoru na HR1 otprilike izjavila oba znanstvenika:
„Naravno, znanstveni oprez nalaže provjeru i mjerenje pa ako i ona budu na tragu dosadašnjih dokaza, onda možemo govoriti o jednom od najznačajnijih otkrića u povijesti fizike i znanosti uopće.“
Ako ovome pridodam i rezime jednog od sugovornika spomenute radio emisije kako dobiveni rezultati za sada tek pokazuju da se radi o „nečemu novom“, ali da još mnoga detaljna istraživanja tek trebaju pokazati radi li se o otkriću 'standardnog Higgsovog bozona' ili pak je riječ o nečemu posve novom, onda je vidljivo kako o 'otkrivanju tajne svemira' kako to u naslovnici tvrdi J.L. za sada još nema ništa.
Uz to je sugovornik pripomenuo, da bi njemu, kao znanstveniku, bilo draže da se radi o 'nečemu sasvim novom', jer mi ipak „na kraju krajeva znamo tek 4% o sastavu Svemira, a ako se radi o nečem sasvim novom onda to daje šansu da se taj postotak poveća“ završio je na pomalo šaljiv način.
Uspoređujući jučerašnji razgovor s dvojcem iz CERN-a i čitajući prikazani naslov u J.L. ne mogu se ne upitati:
„Pa zar ni u znanosti naši mas mediji ne mogu bez žutila?“
Jer donijeti vijest o spomenutom otkriću s takvom naslovnicom je ne samo čisto 'žutilo', već 'žutilo' pokvarenih jaja!
ponedjeljak, 02.07.2012.
Déja vu
Judin poljubac No 1
Judin poljubac No 2.
...nastavlja se!
nedjelja, 01.07.2012.
Velika 'čuda' u malom Međimurju
Gljivarski izlet donio je sretnom gljivaru 'kapitalac'. Radi se o kračunu, odnosno divljem šampinjonu. Čudo je u činjenici da 'klobuk' kračuna mjeri punih 35 cm.
No da g. Palfi ne bi bio sam pobrinuo se dugogodišnji član Gljivarskog društva 'Smrčak' iz Čakovca, g. Ceilinger, koji je 'uhvatio' kapitalca, ali ovog puta vrganja teškog 890 grama.
To me podsjetilo kako sam jednom davno na svom 'gruntu' sadeći između trsova paradajze iz sjemena moje punice, jedne godine ubrao paradajz/rajčicu/pomidor težine 900 grama. Kad sam ga donio u naš bife u firmi i razrezao ga na komade mirisao je cijeli prostor pravim mirisom 'domačeg paradajza'. Nažalost tada još ne bjeh bloger i ne uslikah ga za uspomenu pa vam ostaje samo da mi vjerujete na riječ.
I na kraju pitanje: tko radi najbolje dalmatinske pršute u Hrvatskoj?
Odgovor: Međimurci!
Na ovogodišnjem VII Nacionalnom sajmu pršuta u Sinju (na gostujućem terenu 
), gdje su se deseci hrvatskih proizvođača predstavljali sa svojim najboljim pršutima, dobitnik najviše nagrade šampion kvalitete bio je Vajdin dalmatinski pršut. Za utjehu južnjacima oplemenjivanje 'šampiona' odvija se u Vajdinoj pršutani u Mirlović Zagori (kraj Drniša) i na taj način, osim pažljivog odabira sirovine i vrhunske tehnologije pripreme, bude oplemenjen i originalnom dalmatinskom burom.
