Marketing
Mravi
Dvorište ispred naše stare kuće (građene AD 1937.) nekada, za života supruga moje tete (inženjer hortikulture po zanimanju), Slovenac, imena Ivan, izgledalo je kao predvorje raja. Palme, agave, cvjetne rondele, oleandri, uređena sjenica iznad puta što vodi od ulaznih vrata do kuće, travnati tepih, u zeleno obojena ograda od kovanog željeza.
No suprug je umro, teta smisla za hortikulturu imala nije i dvorište je pomalo propadalo. Prvo su nestale rondele, zatim travnjak, jedne oštre zime smrzla je uvenula i posljednja agava i na kraju ostadoše samo jedna palma i oleandri. Ove zime je pao veliki snijeg u Biogradu i ta posljednja palma jedva je preživjela. Od cvijeća najdulje su opstale lukovice zumbula koji su u proljeće zaplâvili gotovo cijelo dvorište. No s vremenom su 'dobri' susjedi lukovice povadili za svoje cvjetnjake i sad više nema ni njih.
Otada na tom dvorištu tijekom godine raste samo korov, drača. Nema ga samo u sredini tog terena gdje se nalazi veliki podzemni mravinjak. Pokušali smo ga se proteklih godina riješiti, nije nam uspjelo pa smo digli ruke.
Svake godine angažiramo mladog biograđanina da nam pokosi tu draču kako bi došli na kako tako uređeno dvorište. Kasnije vrućine dotuku i ono malo trave što pokušava opstati na suncu koje nemilosrdno prži. I evo kako to izgleda danas.
Ove sam godine kupio hidrobox zamijenivši običnu elektro pumpu koja je 'crkla' pa sam odlučio svakodnevno zalijevati ovu ubogu travu, ne da je održim na životu već da potrošim vodu iz gusterne pa da se preko zime napuni svježom kišnicom. Nakon nekoliko dana zalijevanja supruga će veselo:
- Vidi kako se trava zeleni!
Zaista nekoliko busena trave se zazelenilo, kao ono malo kose što ga sujetni ćelavci čuvaju i tetoše kao najveću dragocjenost.
Nakon nekog vremena opet će supruga:
- Snaha je kupila sjemenje trave. Mogli bi posijati travu po ovom dijelu dvorišta.
Mogli bi, pomislim, no to znači da to trebam učiniti ja. Znam kako se to radi, što sve treba napraviti da bi trava nikla, pa mi se nije dalo. Da odvratim suprugu od nauma rekoh na glas:
- Ali to nema smisla. Sve sjemenke pojest će nam ptičice.
- Neće, a ako pokušaju mi smo cijeli dan ovdje pa ćemo ih potjerati.
Nisam ništa odgovorio već sam samo promrsio u bradu: pa ako hoćeš ti sij.
Prošlo je još neko vrijeme i jednog jutra me supruga slavodobitno obavijesti kako je zasijala dvorište travom. Naravno učinila je to po 'svom': nije važno kako se nešto napravi već samo da se napravi. Moj zadatak je bio da odmah zalijem sjemenke koje su se ljeskale na suncu, nepokrivene zemljom i neutabane u nju. Moje je da slušam bolju 1/2 i njezina 'sjetva' ubrzo je bila zalivena kišnicom iz gusterne!
Sad je samo trebalo pripaziti da nam ptice, prvenstveno naš kos, ne pozoblju trud.
No ptica ni otkuda. Već smo se poveselili kako smo riješili problem kad začuh uzbuđeni glas supruge:
- Dođi vidi. Mravi nose sjemenke.
I zaista, kolona mrava sa sjemenkom u čeljustima kreće prema rupi u mravinjaku, a druga kolona iz mravinjaka kreće u lov na sjemenke.
- No krasno, mi se bojali ptica, a sjemenke će nam odnijeti mravi! – kažem.
- Joj kak su simpatični, - na to će supruga. Ne brine nju što od trave neće biti ništa, ona je oduševljena kako mravi skupljaju sjemenke. Ushićena je marljivim mravima. Dobra duša ta moja bolja polovica, zar ne?
Promatrajući to sjetih se da sam prije izvjesnog vremena snimio 'akciju' mrava u skupljanu zimnice (dok su cvrči pjevali svoju pjesmu na boru crne smrče) koja se može svrstati pod narodnu: kad se bratska srca slože i olovo plivat može. Pa kad je već riječ o mravima evo i te slike.
E kad bi i ljudi radili tako složno tko bi im bio ravan! Barem u 'rvatskoj.
Post je objavljen 20.07.2012. u 14:50 sati.