Marketing
Olimpijada – trenutak svjetlosti u mraku
700.000.000 eura dnevno stoji organizacija Olimpijade u Londonu. To je 860 miliona dolara. U nekim krajevima ove divne Planete žive ljudi koji za održavanje svog života troše dnevno 2 (slovima dva) dolara. Elementarna matematika koja se uči u prvim razredima osnovne škole pokazuje da bi tim novcem 430 miliona takvih ljudi moglo živjeti jedan dan. A što bi tek bilo da se, u duhu kineske poslovice o poklonjenoj ribi i učenju hvatanja ribe, taj novac potroši za edukaciju tog stanovništava i da im više nikada ne bude potrebna pomoć!
No, zaboravimo te ljude, neka se oni sami snađu (liberalni kapitalizam počiva na doktrini: svatko ima šanse i neka je iskoristi) jer ostalom svijetu koji ne živi od 2 dolara na dan i koji može na TV ekranima gledati spektakl Olimpijskih igara je mnogo važnije hoće li netko za stotinku sekunde brže pretrčati 100 m od svog suparnika i tako svojoj Naciji donijeti zlatnu olimpijsku medalju. Pa makar pobjednik dolazio iz zemlje u kojoj prosječni stanovnik živi od 2 dolara dnevno. U trenutku njegovog trijumfa i onako na onih 2 dolara nitko misliti neće.
No ne zavaravajmo se previše. I mi ćemo u Lijepoj našoj na trenutak zaboraviti na 'mrak' u kojem nas je ostavila bivša vlada, na Čačića i njegove megalomanske planove u nemoguće kratkim rokovima, zaboravit ćemo na poskupljenja, 'klimave' rezultate turističke sezone koji će nam se obiti o glavu tamo negdje na jesen. Zaboravit ćemo na poreze koje moramo platiti i koje će vlast još uvesti e da bi nas 'spasila' od propasti, pada kreditnog rejtinga, dolaska MMF-a i ostalih ala i aždaja neoliberalnog kapitalizma. Pomisao na gubitak posla bit će za kratko 'zadnja rupa na svirali'. Na trenutak ćemo zaboraviti na svađe sa Slovencima zbog ratifikacijskog ugovora o ulasku u EU, BiH zbog Pelješkog mosta, Srbije što proslavu Oluje smatra danom sramote. Negdje na kraj uma potisnut ćemo misao da mnoge čeka nabavka školskih knjiga, zimnica, troškova grijanja etc.etc.
Jedini uvjet tom kratkotrajnom zaboravu je da nas naši sportaši ne razočaraju i da nanižu zlatne, srebrne, pa dobro i koju brončanu medalju na što je moguće dulju nisku. Uspiju li u tome, dočekat ćemo ih na zagrebačkom aerodromu, na Trgu Bana Jelačića glavnog nam grada i na gradskim trgovima gradova odakle potječu Heroji, kao Junake, Spasitelje Lijepe naše i tog trenutka ćemo zaboraviti na sve naše Nedaće i Nevolje. Duljina trajanja te euforije bit će direktno proporcionalna količini osvojenih trofeja i barem kroz to vrijeme će nam biti lijepo u Lijepoj našoj.
I zato, a ne zbog osvojenih medalja i na taj način polučenog ugleda Lijepe naše u svijetu, žarko želim da naši sportaši osvoje pregršt medalja pa da na trenutak budemo zaslijepljeni njihovim Sjajem u Mraku koji nas okružuje.
Post je objavljen 28.07.2012. u 11:23 sati.