semper contra
utorak, 31.07.2012.
Kako postići unutarnji mir?
Otkako su me 'umirovili' sve me više obuzima pitanje svrsishodnosti svega ovoga što radim. Navika, da ne kažem potreba (kažu da sam 'radoholičar') koju imam još od djetinjstva, raditi nešto „korisno“, nešto „potrebito“ tjera me da izmišljam „poslove“: arhiviranje svega što napišem, snimanje TV emisija i prženje na DVD-u (spremanje pokoljenjima koji to sigurno neće ni gledati ni čitati 
), prepisivanje citata iz pročitanih knjiga kako bi ih koristio za pisanje, skeniranje novinskih članaka iz istog razloga i tome slično.
Često se tijekom ovih dviju godina kako sam 'umirovljen' pitam: a čemu sve to radiš? U mladosti si skupljao stripove za svoju djecu, unuke pa čak s namjerom kako ćeš ih i sam čitati. Sada, uvezani u knjige, u podrumu služe kao hrana crvima i miševima. A „neki novi klinci“ imaju neke nove zanimacije. Na brijegu, u radionici nagomilao sam materijala kojeg ću koristiti „kada budem u mirovini“. Danas me muči kako da se svega toga riješim. Ne mogu raditi, pritisle godine i 'boleštine' a do materijala je danas lako doći. Davno, davno kupio sam šivaću mašinu s idejom da ću u mirovini šivati. Danas pišem priče, notice, crtice, postove na laptopu, o čemu tada nisam ni sanjao. A mašina služi kao odlagalište ispeglanog rublja.
Kome će trebati to što danas skupljam, kada me više biti neće. Kad ću 'roknuti' kako je to govorio akademik Vladimir Devide. Nikome!
Zar ne bi bilo bolje naći neku drugu zanimaciju koja će me jednako tako veseliti? Nešto što neće imati za rezultat gomilanje materijalnih stvari, nešto što će me ispunjavati a da se to ne odrazi na vanjski svijet. Razgovori s ljudima (gdje su?), šetnja uz rijeku, sjediti uz more i gledati kako sunce uranja u nj slušajući njegov mrmor u kamenim škrapama, meditirati o cvijetu koji raste kraj puta, promatrati male životinjice što gmižu po tlu tražeći hranu, čitanje radi čitanja bez nezadovoljstva što ne pamtim sve što pročitam. Ili jednostavno leći u travu pogleda uprtog u nebesko plavetnilo i gledati oblake što mirno, tako nezainteresirano, plove nebom. Navečer s balkona vikendice (kada je već imam) gledati zvijezde, mliječni put, maštati o svemirskim prostranstvima, o „ljudima“ koji negdje daleko na sličnoj ili potpuno različitom svijetu jednako tako sjede i maštaju o meni, a ne razmišljati što nisam pokosio travu, obrezao voćke, pospremio podrum. Slušati lijepu glazbu, prepustiti se njezinom opojnom djelovanju i raditi – ništa.
Sjećam se prijatelja iz Doboja. Kupio je grunt: livada na blagoj padini, mali šumarak uz bistri, hladni potočić. Na moj upit kada će početi graditi vikendicu odgovorio je uz smiješak:
„Nikada, pa ni onda!“
„Pa što si onda kupio grunt?“
„Da mogu otići tamo, skinuti cipele i čarape, leći na travu, uroniti stopala u potok i gledati u oblake, a da me nitko ne uznemirava riječima: to je moje, odlazite!“
Mnogo sam se puta u životu sjetio tog razgovora. Posebno mi se vraćao kada sam saznao da je morao pobjeći za vrijeme ovog posljednjeg rata iz Doboja u Zagreb gdje i danas živi. I u ovakvim trenutcima sentimentalnog raspoloženja sjećanje na njegove riječi ponovo navire. Tek sada shvaćam svu dubinu njegove filozofije. Napuštajući Doboj nije trebao žaliti za tim komadom zemlje, jer takav ili sličan može naći bilo gdje na zemaljskoj kugli.
Da je sagradio vikendicu stvar bi bila drugačija.
