Priča je takva kakva je, mene se dojmio način na koji je ispričana, one priče koje se slušaju i ostavljaju te bez teksta, onako životne:

Zahvalnost što ju je Ivan oženil a ona je imala vanbračno dijete, Janja je pretvorila u takvu žrtvu sebe same, da bi joj sigurno bilo bolje da je ostala sama s tim djetetom i pričekala nekog s malo nježnijom naravi. Ustvari ponekad se pitam treba li uopće taj famozni partner koji se čeka celi život, vidim da mi neke sasvim dobro behandlamo bez - još i muške problematike, a i djeca su drukčija kad nemaju nametnuta dva različita stava, naredbe, mišljenja, savjeta.

Dobro: Janja: požrtvovna, pametna, školovana, ali se ne sjećam da je imala neko djetinjstvo za ugodno sjećanje i to. Pa je ko većina mladih, pa još vanbračnih majki, misla – stiže utočište, udajem se. Djetetu otac, meni muž i partner.

Taj nebiološki tata je zbiljam bil dobar tata. Ali je bio očajan ljubavnik. Takvih priča ima puno previše i o tome se valjda zato rijetko govori. Ali ovaj tata je bio toliko očajno loš ljubavnik da je Janja, rodivši još dvoje djece kasnije, nakon 40 godina braka rekla – toliko sam želila nježnosti, pa bar u krevetu, a on bi me zgrabio za dojku, znala sam biti i plava, odradio svoje, a ja sam uvijek bila spremna to obaviti jer sam smatrala da je to moja bračna dužnost i za drugo jednostavno nisam znala.

To prvo, jer se nikad nije spominjalo kao da nije zajedničko, dijete, je odnio rat, to je prestrašna priča koja je rezultirala malo pojačanim uzimanjem lijekova, pa alkohola, pa lijekova i alkohola i tako se zagrezlo. Ovo drugo dvoje djece je organiziralo (izraz odgovara, puno ljudi uleti u brak da pobegne od doma) svoje obitelji, razmnožilo i sve se nekako udaljilo, fizički i emocionalno.

Pa smo Janja i ja sjedile jedne večeri – tamo negdje vani u tišini u nekom materijalnom bogatstvu koje se rušilo neodržavano, od nemara, od alkohola, od tuge, i ukratko:

Nisam Ivanu zamjerila kaj je bil loš ljubavnik, velim ti da nisam drugo ni znala jer ni onaj biološki otac mog prvog deteta nije bio bolji, iskreno, od prve sam ostala trudna i tak - čim je saznal da sam trudna zbrisal je. Ne volim ga se ni setiti i nije mi važan, al tak me je savjest još više grizla, misla sam da sam kurva i da zato moram ispaštati. Znaš kolko sad godina imam, a u ono vreme je to bilo prestrašno.
(Nisam se složila s njom, ali joj to jasno nisam rekla. Naime, moja mama, koja je po godinama i njoj mogla biti mama – je s mojim tatom ostala trudna prije braka i rekla je starome, /pazi, 1947./, da ju ne mora ženiti, al da bu ona rodila. To je tak, bojiš se zlih jezika i silne sramote ili - ne.)

A, nastavlja Janja, Ivan, evo, još smo skup i viš kak ovisimo jedan o drugome (kako ovise jedan o drugome ne želim opće ispričati jer je alkohol činio svoje i prvo kad bi došel doma uglavnom bi je gađal u glavu prvim što je dohvatio, a ona ga je smirila mirnim razgovorom, ovdje je važna baš njena stručnost da takve u fazi pred delirijom smiri, njen alkoholizam je još bio u fazi depra zbog alkohola, alkohol zbog depre, kolko ja to kužim). No dobro, nije mu zamjerila valjda ni to, ni potrgana rebra, prestrašni prijelom ruke, tako, svašta, jer – on je prihvatio nju i njeno vanbračno dijete, i ona mora vraćati, eto.

Jednom su se zbog nečeg morali razići na dva dana, što uključuje i jednu noć.

Vjeruj mi, priča Janja, ta noć vrijedi cijeli moj život. Nisam ništa planirala, ni On nije ništa planirao, došao je te večeri, kak nam je inače znal povremeno dolaziti. Kak da ti velim, tu, nigdje, bogu iza leđa, sami, nije ni znao da je Ivan otputovao na taj dan-dva, bili smo svaki na svoj način sami u životu, osamljeni, tužni, ja sam se zjadala i rasplakala, naslonila se na njega i tak. Znaš kad te neko samo zagrli. Pa je pala pusa, mislila sam stalo bu na jednoj pusi, a ta pusa je bila prvi lepi poljubac u mom životu, i dalje sve što se u krevetu lijepoga dogodilo u mom životu. Zakleli smo se ujutro na svoju decu da nikom nikad nećemo reći što je bilo, i nikad nitko neće znati ni tko je on. Sigurno me neće izdati. Pričala sam to samo svojoj prijateljici i evo sad tebi, i tak te vidim sad i nikad se više nebumo videle (tak je i bilo), al nekak to opet proživljavam dok ti pričam kao nešto jedino lepo u mom životu. Tu nježnost, pa spoznaju da se možeš voliti cijelu noć, da žena može doživjeti orgazam, pa to ležanje na ramenu, eto, zbog toga se moj život isplatio, nemoj me krivo shvatiti, volim svoju decu beskonačno ali ovo je jedino gdje sam ja nekaj dobila, nekaj zbiljam samo moje. Celi život sam se davala, delala dva posla da tu decu podignem, dežurstva, smjene, i Ivan i ja, namučili smo se, rat je sve odnesel a i alkohol, svjesna sam ja toga, nemoj mislit.

Naravno da sam shvatila tko je taj veliki ljubavnik, iz jedne geste, ono kad vidiš nekaj kaj opće ne očekuješ, ne želiš vidjeti, ma nije te ni briga, ali tak je ispalo. Inače, taj muškarac od te noći je isto duboko nesretan u svom životu, ali na drugi način, zbog drugih razloga i ljudi.
A mislim, je li ta jedna noć nježnosti nagrada i je li dovoljna da ublaži njihove patnje. Ili je kazna: Kazna kad pomisliš - pa nježnost postoji, kud je baš mene zaobišla.