Kak je išla ona pjesma iz davnina? Ono o godinama i fazama i prolaznosti života? - potpomogunuto izvrnutom švapskom verzijom moje pokojne mame koja je iz svega iz čeg se moglo delala cirkus, al joj nije pomoglo, i ona umrla, dakle ovak je definitivno prenesen prvi red što slijedi:

Stafila staro dede dtete ot sfoje dtete na koleno pa priča šta pbilo pa proschlo:

Sa 10 godina još si malo đače,
a već sa 20 momče si jače,
sa 30 (ne sjećam se kaj s 30) – svakako – nešto, malo si jači;
sa 40 naš um prednjači,
sa 50 kosa sijedi,
sa 60 štap ti vrijedi
70 – glava klima,
80 – zima, zima.
Sa 90 godina srce već nam hladi,
a sa 100 ljeta još smo mladi.

Nakon toga valjda umre ko hoće.

Ali: Počelo moje maloljetno dijete razmišljati o životu, a to zgleda ovak:

Mama, kad ti planiraš umrijeti?

(Ne znam kako to djeluje nekom stranom, ali ja sam od suzdržanog smeha skor' kavu kroz nos popljuvala (kroznosila???) u komp, naime u ovim mojim godinama već shvaćaš da nebuš još tolko živil.)

Odgovaram detetu: Ne znam sine, nisam još planirala u detalje.

Dete: Gleč, ja sam si razmišljal. Ti bi mogla živit recimo do 2030. Tak sam si ja nekak zračunal. Tata bi mogel do 2040. (Naime, moj bivši, a otac mog sina, je 7 godina mlađi pa ima duži rok trajanja). A ja bum onda ostal sam, i moral bum se sam za sebe brinuti, kuiš, a mama, čuj, kaj možeš, to ti je život, razmeš?

Odgovaram sinu: Aha, razmem, a čuj, dobro si to zračunal. Mislim onda buš, te 2040. imal 47 godina, pa bi bilo i red da se u to vrijeme počneš za sebe brinuti.

Je, ja sam ti strašno realan. A ja bi štel dočekati 2100-u godinu.

Sine, majketi, pa onda bi imal 107 godina, ko si to još želi?!

A čuj, bum si još malo razmislil.
(Veli moj sin.)

Onda sam to ispričala Bibi pa je ona od smeha skoro shračkala vodu po mene, naime već je bila popila kavu. (Pluskvamperfekt...)