Trio Fantastikus

Danas ćemo se malo pozabavit aktualnim vijestima o kremdelakrem selebritijima, nekad moram pokazat da znam i upalit teve il prelistat friške vijesti po bespućima interneta.

Pa ajmo krenut sa spoznajom da kad žena daje intervju i ispadne onak fajn zgužvana ( ko recimo markizet firanga kad je greškom opereš na šezdeset a ne na onom programu gdje je na vešmašini nacrtan leptir ) onda se to tumači da je bilo jako loše osvjetljenje. Jebate, šta bi tek bilo da je osvjetljenje bilo kak treba, evakuirali bi salu. Šta sam ja ono već par puta rekla o prekomjernom korištenju podloge, podpudera, nadpudera, pudera, oberpudera i korektora? Znači naflajba te do skoro neprepoznatljivosti, pa još malo profiltrira i eto vampa neviđenog od izuma kotača naovamo. Pa kad se desi da je šminker nadrkan il mu nešta prigovoriš, e onda on namjerno izostavi tri sloja, pa ti objašnjavaj kak to da na instagramu izgledaš ko četrnajst miliona dolara a u intervjuu ko zombi. Il su krivi električari šta su namontirali najjeftinije žarulje koje se moglo nabavit pa rasvjeta bila ko u srednjem vijeku, znači nikakva.

Dalje, vidim da postoje i ruksaci sa povocem za djecu. Natovariš djetetu ruksak na leđa, nakačiš povodac i ajmo u šetnju il kud već. Pa vojska hejtera krene pljuvat, a vojska obožavatelja krene branit. Jedna gospođa između ostalog napisala da bi i muža najebala da tak nešta nosi, al navodno se ne da. Šta uopće smisleno napisat na tu temu, pitam ja vas? Jer ko to je jako sigurno, puno bi manje djece bilo oteto da su na leđima imala ruksak a da su ih istovremeno vodili na lajni, i to je jako sigurno i ne znam šta sve ne. Pa vi koji imate malu djecu odma kupit povoce, nećete morat trčat za njima ni po parku ni po dvorištu; svežeš i vodiš, nema majci nikud jer nemre maknut kad je zalokotano, a i nemre past i rabit se ko sijalica kad ga hendlaš na povocu. Za one zločestije možda natrpat i nešta u ruksak da tegle, smoriće se pa će bit mirniji. ( Meni je ovo prestrašno, al ko sam ja da kritiziram takve mjere sigurnosti. )

Nadalje, kad imaš očobolju pa kreneš doktoru, prvo moraš opalit par fotki i kresnut na sve profile koje imaš kojekuda po društvenim mrežama. Moraju ljudi znat da si naoteko i crvenih kapaka i zrel za posjet doktoru. A kak će znat ak ne dokumentiraš boleštinu, nek se zna da patiš? Upitno je kolko vremenski traje samo namještanje, pa fotkanje, pa ko bira fotke koje su dobre jer je očobolja u pitanju pa ko zna kakvu fotku možeš nalijepit u naletu omaglice i tjeskobe? Do doktora stigneš, jebeš to; bitno je da pratitelji znaju da je vidno polje upaljeno i pogled zamućen. Jer sigurno će se u komentarima nać i hrpa korisnih savjeta, recimo jedi kilu mrkve tjedan dana, il meći vrećice od kamilice na oči, il raste ti ječmenac jer si se zamjerio trudnici, il bacaj mobitel iz ruku dok ti se ne smiri to sranje.

Mi obični smrtnici jako volimo bit od koristi selebritijima, šta praćenjem, šta savjetima, šta svekolikom podrškom. Ipak su oni tu radi nas, da naše dosadne živote rasvijetle svojim divnim zvjezdanim trenucima.

O glazbi

Srpanj 1985. donio je svijetu do tada neviđen koncertni spektakl, objedinjen pod nazivom Live Aid. Bob Geldof i Midge Ure organizirali su ga za gladnu djecu Etiopije. Na stadionu Wembley u Londonu, pred 72 000 ljudi, i stadionu JFK u Philadelphiji, pred 100 000 ljudi, svirale su najveće svjetske zvijezde. Sjećam se da je Phil Collins prvo nastupio u Londonu pa letio za Philadelphiju da bi mogao nastupiri sa Ericom Claptonom.

Imala sam tada tek osamnaest i prilično srušenih snova iza sebe. Neki su još uvijek lebdjeli poput blještavih šarenih balona, ne dozvoljavajući mi da baš potonem do kraja. Mama je bila u Krapinskim toplicama, na jednoj u nizu rehabilitacija iza moždanog udara. Da je ona bila doma, možda tv ne bi bio pojačan do daske i možda ne bih uživala u cijelom Live Aidu ( barem ne tako glasno ). Ovako sam imala punu slobodu za razvrnuti zvuk do daske i slušati dobre, bolje i najbolje.
Cijelo sam se vrijeme pitala kakav fenomenalan osjećaj mora biti izaći pred toliku masu ljudi i raditi ono što naviše voliš i najbolje radiš - svirati ili pjevati. Oduvijek sam bila tremaš, i kad god je trebalo nešto čitati ili pjevati ( a bilo je toga poprilično tijekom školovanja obzirom na moje pjevanje u zboru i razrednice koje su me uvijek naguravale da nešto čitam po kojekavim školskim nastupima ) imala sam osjećaj da će me deknuti kap; znate ono - znoje se ruke, tresu se noge, vidiš se kako padaš preko isprepletenih kablova i žnora...a nastupaš pred parsto ljudi, ako i toliko. Kakav je tek osjećaj izaći pred sto tisuća ljudi?
I sve je bilo dobro dok na stejdž nije izišao On. Ja naime na Claptona vrlo emotivno reagiram, ne mogu to objasniti i nikad nisam mogla. Je li riječ o načinu na koji svira, jesu li u pitanju njegove pjesme - nikad to nisam čak ni pokušavala odgonetnuti. Znači kad je Mr Slowhand zasvirao "Laylu"...pa ja sam se raspala na atome. Potop suza. Katarza. Ushićenje i bol istovremeno.Takav silan osjećaj kojem zapravo ne znam i ne mogu dati ime. Kao da su mi se otvorile rajske dveri.
I tako je i danas. Gdje god bila ( a bolje je da nije u javnosti ) ako krene "Layla" ja imam problem, i to popriličan. Akustična verzija nije toliko problematična, ali ova električna...

Zapravo mislim da se radi o samoj glazbi. Claptonova "Layla" me satre svaki put, ali ima još dosta takvih primjera. Glazba naprosto pronalazi put do najdubljih kutaka duše i ponekad ih miluje, a ponekad razara; ovisi o tome kako se osjećaš u tom trenutku. Glazba je, osim riječi, najmoćnije oružje koje poznajem. Kako drugačije objasniti silinu osjećaja koje izaziva? To je jedna sasvim druga dimenzija, nevidljiva ljudskom oku. Moćna i nježna, milujuća i razarajuća istovremeno.
Glazba oboji svijet nečim posebnim, samo je treba udahnuti i nositi u sebi.
Divno je živjeti glazbu.

Licence To Kill ( na najjače )

Tata jedne moje školske frendice bio je pa onak, visoko pozicioniran tip, direktor nečega, i nonstop je putovo kojekuda. Više je bio po putu neg doma.

I desi se prilikom jednog od njegovih putešestvija da im je provalilo u kuću. Oni spavali, provalnik ušo i odnio šta mu je pasalo - fajn love iz tajnog skrovišta koje se ispostavilo ko loše, fajn nakita ispaćene supružnice i tak to. Nisu ga čuli, tek su ujutro skužili da teve nije tam gdje inače stoji neg usred hodnika, biće mu se nije dalo nosit pa ga ostavio ( a i nije bilo lako tad teglit teve, nisu bile plazme ko sad; ovaj je imo iza ekrana onu kištretinu sa tristopedesetosam lampi, težak ko kitovo mladunče ).
Kad su skužili šta se desilo napravili inventuru, zvali murju, standardna procedura. E kad se stari vratio održali sastanak kućnog savjeta i odlučili nabavit pištolj, za eventualne buduće slučajeve ugroze imovine il nedajbože još ekstremnije situacije. ( Mislim da se razumijemo, da je ispaćenu supružnicu lopov probudio zadavila bi ga golim rukama jer je bila opakija od Minotaura osobno, al za svaki slučaj. A i lakše ga je ranit iz pištolja neg se borit s njim ko u Saitama Areni. )
Nabavio se pištolj i pripadajuća dozvola za posjedovanje i nošenje vatrenog oružja, čak je održan i brzinski kurs kak se time barata, da žena zna šta će ak slučajno promaši i kak se puni i kak pogodit metu koja se kreće. Sve se to izapsolviralo e da bi članovi kućanstva spavali snom pravednika kad on opet odjapari na put. A to je došlo vrlo brzo.
Naravno da se desilo da je službeni put trajo kraće jedan dan. Dolazi pater familias znači dan ranije kući. Mislim dan; vani mrkla noć, ajmo reć da je bilo pola dva u noći. Ključa u ulaznim vratima od dvorišta nema, sve zalokotano ko Hitlerova Volfsšance. Nigdje žive duše. Tu će on prebacit nekako kofer prek ograde, i taman zajašio na plot kad u tišini noći čuje repetiranje pištolja i odma iza toga obasja ga jarka svjetlost ( za koju se kasnije ispostavilo da je žena samo upalila vanjsko svjetlo, dovoljno jako da trenutno oslijepi neželjenog posjetioca ).
- Stani majkutijebem!!! Da se nisi pomako, ubiću te ko zeca!!! Ruke u zrak, smeće jedno!!!
Tu on odma skuži glas ispaćene supružnice. Probava dić ruke u zrak, al kak da ih digne a da ne padne s ograde?
- Sunce ja sam, ranije sam se...
- Začepi, suncetijebemdatijebem!!! Ruke u zrak, pucaću!!!
Diže on ruke, šta mu drugo preostaje, pokušava održat ravnotežu i ugled alfa mužjaka, i opet progovara:
- Sunce ja sam, daj slušaj šta ti govorim...
- PREKINI!!! Ni pis više!!!! Đubre jedno provalničko, meni si našo muljat!!!! Sad polako spusti ruke i sjaši s jebenog plota, pa opet ruke u zrak i da nisi krivo udahno jer pucam, jel jasno?!
Sluša on, šta će, vidi da ju je kresno adrenalin na najjače i da uopće ne prepoznaje njegov umilni glasić. Tek kad je prišo bliže vratima od kuće prepoznala ga je, sad jel po kaputu il po stasu ko zna.
- A šta ti radiš na plotu? A? Pa mogla sam te ubit i ić na robiju za tebe!!! Jel ti ne znaš javit da dolaziš?!
- Pa htio sam te iznenadit..
- E pa bome si nas obadvoje iznenadio, sva sreća pa sam upalila vanjsko svjetlo i prepoznala te kad si kreno. Spusti ruke, neću ti ništa. Budalo jedna.

Kasnije su se svi smijali od toga, al bome dlaka je falila da mu prosvira glavu štiteći stambeni objekt i goli život.
O svom jašenju preko rođene ograde, i to u suknji, ću neki drugi put. Ovo je samo početak.

Nereprezentativni selfi

Nakon šta sam nastradala u frontalnom sudaru oko mi je bilo zatvoreno šest dana. Znači vidljivost nula bodova, jer mi je bilo zatvoreno zdravo oko, a na ovo drugo vidim otprilike ništa.

Pa nisam pojma imala kak ja uopće izgledam iza frakture nosa, maksilarnog sinusa i jagodične kosti plus napuknuće očne orbite. Svi koji su mi dolazili u posjete ponašali su se ko da najnormalnije izgledam, tak da pojma nisam imala na šta ja zapravo ličim.
Drugi il treći dan sjetila sam se pitat gdje je moja haljina i torba. Rekli su mi - pa tu kraj tebe, u nahtkaslu. Najviše me brinula torba, znate i sami šta sve ima po ženskim torbama, a moja je bila poglomazna i bilo je unutra brate mili čudesa svakakvih, od najlonkesa, tableta za bolove, rezervnih uložaka, papira od kartičnog plaćanja, bombona i papirića od bombona, banana ak mi padne kalij...ma nema šta nije bilo.
E kad se meni šesti dan konačno otvorilo oko, ustala ja iz kreveta i išla se navirit u torbu da vidim šta je sve preživjelo. Ne bi vjerovali, al sve je preživjelo; jedino je banana u papiratom škarniclu bila malo nagnjila al to sam odma bacila da ne naraste novi život iz nje dok krenem doma iz bolnice. Pa ispod torbe skužim svoju haljinu, razrezanu skroznaskroz, i razrezani Liscin grudnjak koji sam platila ko svetog Petra kajganu. Dakle bacila bananu i zgurala to sve nazad u ormarić. Pa kad mi se već otvorilo oko, odševrljaću ja do ogledala da se konačno pogledam. I bome sam imala šta vidjet. Gleda me neko iz špigla, a ja gledam tog nekog i mislim si - pa jesam to uopće ja?

I legnem u krevet, izvadim mobitel ( kojem bajdvej ništa nije bilo, ni ogrebo se nije, sve pohvale LG-ju kojeg sam tad imala ) i napravim si sličicu. Za sjećanje na drugi rođendan. Nije baš reprezentativna. Frizura je još uvijek bila onak postojana - ne od trovremenskog Tafta neg od stakla, lice neprepoznatljivo zbogporadi šljiva i staplera, nos možda trunčicu naheren od jebene frakture...Zanimljivo je i to da je moje lice potpuno povratilo svoj prvobitni izgled; uglavnom ljudi prokomentiraju da se ništa ne pozna.

Pa kad je god vidim, odma idem na fejsbuku riješit još neki test koji zapegla bore i poljepša me da izgledam ko Šeron Stoun. Iako me zapravo najviše raduje spoznaja da se i dalje mogu smijat, kao da se nikad ništa nije ni desilo.

Uslužne djelatnosti

Legenda kaže da si nekad točno mogo znat šta možeš kupit kad uđeš u određeni dućan.

Ak ti treba kruh i mlijeko ideš u dućan mješovite robe. Ak ti treba meso ideš u mesnicu. Ak trebaš lastiku il gumbe ideš u dućan sa pozamanterijom.
E nema toga više. Sad recimo uđeš u mesnicu - nema čega nema. To je tijesta, kiselih paprika i krastavaca, riže, kocaka za u juhu, kečapa, hrena, graha u konzervi i bez konzerve, ratluka, bombona, šećera, kave...i mesa naravno, manje - više.
Al šta se na pošti svaštanešta može kupit, sve gledaš i ne vjeruješ. Osim recimo poštanskih usluga koje su nekad isključivo nudili ( klasika - preporučene pošiljke, paketi, telegrami i ostale poštarske špecije ) sad ima recimo i Delimano ranjgli u vitrinama. Pa knjiga, igračaka za djecu, Glas koncila, cigarete, privjesci, navijački rekviziti. Pa možeš napravit dopunsko zdravstveno, otvorit Dajners il posmrtnu božemeprosti pripomoć.
Pa se mislim, možda kad bi recimo osigurali i kutić sa sendvićima il toplim jelima, ono kad ideš s posla pa dok čekaš na red uzmeš si za pojest nešta žlicom il suho, već šta ti bolje paše. Obligatno naravno i automat sa sokovima šta pršću ( Sprajt, Nara, Pepsi i te fore ) il možda bezalkoholnom pivom, da ne popije neki tamo jako žedan tip par limenki prave pive pa napravi nered širokih razmjera dok čeka na red.
Isto tako mogli bi jedan kutić uredit i za alternativce, znači skidanje uroka i sihri il gledanje u grah ( jer to na šalterima službenice ne mogu bavit, ko bi skupljo zrnje non stop po podu ); ako nema zainteresiranih za takve aktivnosti onda možda animatore za malo kartanja il čovječe ne ljuti se da se ubije vrijeme. Mogli bi recimo imat i bračno posredovanje ( ko nekad onaj Vrtuljak ljubavi šta je bio u Areni ), il mogućnost iznajmljivanja sale i muzike za svatove. Ono vezano za sprovode ne bi bilo baš zgodno stavljat u poštu, kućeš lijesove i vijence stavljat ( a i zauzimaju dosta mjesta ). Sve šta nosi pare je fenomenalno.
Možda i nekog servisera bijele tehnike il auta, pa kad ljudi dođu platit račune il poslat paket mogu jednim udarcem riješit četrnajst muha ak im je doma crkla vešmašina il auto osto u kvaru; sve šta ti treba riješiš tamo, na jednom mjestu.

Jedino ne znam koliko bi ljudi koji rade na pošti bili sretni takvim nekim dodatnim aktivnostima. Nekak mi se čini da su i ovim šta sad imaju u ponudi prenatrpani al naskroz.

Dijagnostika za koju moraš bit gladan

Već godinama kuburim sa bubrezima. Te pijesak, te kamenci...mogla bi možda u fušu i koristit pomenute materijale u nekim građevinskim radovima koji nisu onak baš zahtjevni.

I na preporuku specijaliste napraviću ja intravenoznu urografiju. Ne znajuć šta me čeka odem se naručit ( tad se nije čekalo po osam godina ko sad ) i usput dobijem opće naputke za pripremit se za snimanje.
- Dakle ovako. Dan prije pretrage poješćete za ručak tanjur žganaca, iza toga popit Koloklens sirup, a poslje osam navečer više ni pit ništa. Jel to jasno?
- Čekajte, iza tog tanjura žganaca ja ne smijem jest više ništa?! Do iza snimanja?
- E baš to. A poslje osam navečer ni pit.
Tu sam ja u problemu neviđenih razmjera; ajde šta ne smijem jest i pit, to ću nekak i preživit, al kak ću zamajkubožju ujutro bez kave otić do bolnice? I dočekat da je ikadnekad popijem kad jebeno snimanje bude gotovo?
Osvanuo dakle dan prije dana D. Ja svečano skuvala žgance i nažderala se kolko sam mogla, jer znam šta slijedi. Koloklens sirup koji će mi ižlemat crijeva, a iza toga nema jest do sutra poslije devet sati ujutro. Pa je usljedio cjelopopodnevni boravak u veceu zbog ušljivog sirupa. Pa je usljedila glad epskih razmjera; došlo mi je negdje oko jedanajst navečer da se nažderem ko divlja zvijer i da ne idem nikud; odustala sam jedino zato šta sam znala da ću morat ponovit postupak sa ispijanjem sirupa, kad - tad.
Jedva ja zaspala, krule crijeva od teške gladi. Cijelu jebenu noć ja kuvam i jedem i kuvam i jedem, u košmaru od sna. Probudila se mrtva gladna. Tu crijeva već tolko krule da se čuju ko vešmašina. Putem do bolnice kupim četri peciva i paštetu ( nisam smjela pomislit da mi reže salamu, jer bi progutala i papir i salamu one sekunde kad bi mi je dali u ruke ).
Dođem konačno do bolnice, kaže - vi ćete zadnji jer snimanje traje dvadeset minuta. Ja luda. Ljudi me gledaju ko osmo svjetsko čudo, jer moja crijeva i dalje krule ko bijesna. Tehničar se smije, pita oću izdržat dok ne završi cirkus Kolorado. Reko šta oću izdržat, da ne skočim pod autobus? Saću izdržat, jer za ovo ponovit trebala bi bit na rubu života.
Konačno ulazim unutra, prikopčaju mi infuziju i čekaju da kontrast stigne do mojih usranih bubrega. Još doktor pita da jesam se pridržavala uputa, jesam jela šta poslje sirupa. A moja crijeva u dreku na sam spomen jela. Kaže on - dobro je, čujem da niste.
I kreće snimanje, ja sva blažena jer ak uspijem ikad izać van odma u hodu vadim pecivo i paštetu i jedem. Već se vidim i uživam.
Kad eto neke bake, da jel bi moglo nju nabrzaka poslikat ( ko da za osobnu treba ) jer da će joj uteć autobus. Kaže tehničar - ne možemo nikako, gospođi snimanje traje još deset minuta. Baka mrtva ladna veli - jebalo je snimanje, kad je ta jutros došla kad nije stigla ni jest, eto dovde čujem da joj burglja po crijevima. Pa su baku, obzirom na humoristične sklonosti, poslikali na drugom rentgenu, a ja ostala kruljit još desetak minuta.

Pa kad sam se ja obukla i izišla u hodnik, pa izvadila pecivo i potegla poklopac od paštete...pa uburila pecivo u paštetu...pa raspalila jest. Ajme divote. Sjela na neku klupu vani i udri. Limenku nisam polizala, bilo me strah da ne porežem jezik. Al sam zato putem pojela još i burek, da popunim eventualne praznine u želucu gdje nije dosegla pašteta.

O ljepoti

Sjeverac danas neizdrživo i nezadrživo puše, unoseći studen u svaku poru. Hodam najbrže što mogu, zamotana u debelu zimsku jaknu, ljuta što nisam ponijela barem onu tanju kapu u torbi. Dok hodam tako raščupana i smrznuta, razmišljam što kuhati kad stignem kući.

I onda se sjetim malenog, prekrasnog čuda koje se svake godine, nekako u ovo vrijeme, može vidjeti pokraj moje nekadašnje škole. Skrećem pod naletima vjetra i koračam prema stablu ispod kojeg još izdaleka nazirem nježnu, prozračnu ljepotu radi koje sam i krenula na tu stranu.
Bijeli i ljubičasti šafrani promolili su svoje prekrasne latice između uvelog lišća i poneke travke. Trudim se da ne stanem na nijedan cvijetak, nipošto ne želim uništiti život koji nezaustavljivo buja unatoč silnoj studeni. Vrlo su krhki i nježni. Oprezno dodirujem jedan veliki, bijeli cvijet; pod prstima je mekan poput najfinije svile, i dovoljno bi bilo malo ga jače dodirnuti da se uništi njegova jednostavna, a opet tako posebna ljepota. Neki su već poluotvoreni, drugi su tek radoznalo provirili u svijet, željni sunčeve topline i svjetlosti. Gledam ih i ne mogu se nadiviti njihovoj istovremenoj i krhkosti i snazi kojom izdržavaju nalete studenog sjeverca.

Sve je to život. Ljepota i nježnost dođu na svijet da bi trajali neko vrijeme pa se ugasili dok se ponovno ne probude u novom krugu života. Mnogi prođu pored ljepote i nježnosti, a da se ni ne osvrnu na nju. Neki je primijete pa je unište, i zapravo je nebitno čine li to svjesno ili nesvjesno. Neki je primijete i zastanu barem na trenutak, zadivljeni čudom i ljepotom života i nastave dalje, prisjećajući se povremeno ljepote kojoj su svjedočili. Neki je nose u sebi zauvijek, svjesni koliko je dragocjena i potrebna da bi izmamila osmijeh na lice.

Oprezno hodam, da ne oštetim koji cvijetak. Krećem kući. Pod mojim nogama šušti suho lišće koje je otpalo još jesenas i štitiće krhku ljepotu od studene noći. Vjetar možda bude milostiv pa nanese lišće preko ove ljepote, da izdrži još koji dan unatoč hladnoći.
Život je pravo čudo i život je tako lijep.

Velike tajne malih majstora / mesna štruca

Mesna štruca je oduvijek bila jedno od mojih najdražih jela. Pa recimo ko prilog restani krumpir i puckava kristal salata, to jedeš dok ne dođeš pred stanje eksplozije.

Moja mama nije nikad stavljala kuhana jaja u sredinu štruce, tata nije dao, isto ko što nije dao da u faširane šnicle il štrucu stavlja kruh ( uz komentar tipa - ak mi se jede kruh i jaja onda ću jest kruh i jaja, pa ću molit faširanu štrucu bez dodataka ). Zamislite u kakvom sam se problemu našla kad sam došla teti na ručak i u mesnoj štruci ugledala kuvano jaje. Bila sam skroz mala i nikak mi to nije bilo jasno. Sto upitnika oko glave, pa kak je to moguće, pa otkud jaje unutra, dok teta nije skužila čemu se čudim i objasnila mi da se jaja prvo skuvaju i onda zanotaju u meso i oblikuje se štruca.
Otkad se bavim samostalnom kuharskom djelatnošću i ja je tak radim, najfinija mi je. Dosta sitno kosanog luka ( i crvenog i bijelog ), dosta papra i soli, lagani tač vegeta tvista ( pod uvjetom da ne bubne iz viseće kuhinje na pod ) i obavezno kuhana jaja po sredini. Na dasku naravno obligatno idu prezli, da se meso ne zalijepi ( desilo mi se ničim izazvano kad sam je prvi put išla radit, zato podcrtavam ) i smota se štruca. Miriši cijela kuhinja dok se peče, divota jedna.

Al ko šta ste već navikli na rukom pisane recepte iz najsažetije kuharice ikad viđene, od kojih sam do sada prezentirala prežganu juhu i prisiljeno zelje, evo da vidimo šta je upisano pod radnm nazivom "Faširano". Mislio bi čovjek da će pisat o načinu usitnjavanja mesa flajšmašinom, a zapravo daje način pripreme mesne štruce. Pa kaže:

"U samljeveno meso metnem soli, bibera, jedno jaje, crvene paprike, i to sve mješam napravim štrucu, stavim u tepsiju masti na tu mast štrucu, po štruci pospem prezli i stavim po prezlima masti i to stavim u rol peći lagano bez prevrtanja."
Gotovo. Ende. Nema izmišljanja tople vode i recepta dugačkog ko hamer papir. Uzmeš meso, začiniš, bubneš u rol i samo lagano bez prevrtanja. Kud ćeš jednostavniji recept.Sve odokativno i podređeno trenutnoj inspiraciji izvođača radova u kuhinji. Vunderšen.

Ono kad te ništa ne ide

Danas mi je dan za bit u zamračenoj prostoriji, sa hladnim oblogom na glavi i limunadom nadohvat krhkih ručica.

Ajde šta sam se na poslu al onako svojski naradila, to ćemo zanemarit. Zato ideš radit. Al kad kreneš kući, pa natovariš najlonkesu sa omekšivačem, kruhom, pilećim rasjekom i još nekim gluparijama a ručka pukne na pol puta...a nemaš rezervnu, ko bi nosio one platnene torbe, bezveze. Pa zavežeš tri - četri čvora i dođeš doma začvorugane vrećice, bitno da je sve na broju. Jedino najlonkesu moraš svu razdrapat jer drukčije nemreš izvadit al ništa pod milim bogom iz nje.
Onda tražiš ključ pred ulaznim vratima pa ti možda malo ispadne, ničim izazvan; ostavljaj stvari i traži ključ po travi, nema ga ko da ga je progutalo. Jedva lociraš ključnu lokaciju i ulaziš u stambeni objekt. Ajmo ložit vatru, al treba prvo očistit pepel. Nađeš prikladnu najlonkesu i očistiš peć, i dok je nosiš prema vratima zapneš za čizme koje stoje u hodniku, kesa malo poleti i eto u trenu šestodvadesetosam nijansi sive. Hodnik ko Pompeji, ima se pepela na prozorskoj dasci, u jebenim čizmama, po pločicama i svukudnekud. Ajmo po sauger i udri po pepelu, nemreš hodat ko da je taj čas eruptirala Etna. Pa u šupu po sitno za potpalit peć. Opet zapneš za jebene čizme, eto klipa rasutih na sve mile strane. Kupi klipe, naloži peć, uzmi sauger i posaugaj ono šta je ostalo iza klipa.
Kreneš stavit pileći rasjek da se peče. Upališ rol da se grije, pa ideš nasolit meseko. Otvaraš viseću kuhinju, kad odozgora ispada lovor, crvena paprika i vegeta tvist kojom si htjela namrljat meso. Ko da je neko tražio krunske dragulje u visećoj ( a nema ih tamo, ja bi prva znala ) dok te nije bilo. Naravno sve se prosulo; ajde opet po sauger i posaugaj sve šta je popadalo po podu, a samo si htjela izvadit vegeta jebeni tvist.
Odem u špajzu po mlince; bil otvorila ormar il ne, šta ak su mlinci isto podivljali pa popadaju? Jer ak budem morala saugat i špajzu, e brate mili objesiću se na žnoru od saugera. Otvaram vrata ko da unutra ima jato krokodila. Fala nebesima, mlince izvadila bez kolateralnih žrtava u vidu prosipanja istih po podu.

Sve me strah šta će sad bit kad otvorim rol da podlijem meso mašćobom; ne znam bil mi bilo pametno nać najdeblje rukavice koje imam, čisto da izbjegnem opekotine sedamnajstog stupnja. Kad bolje razmislim, možda pileći rasjek već i gori dok ja prepričavam šta me sve snašlo na putu do kuće, a bogami i kod kuće.
O tome da trebam ić na probu neću ni mislit. Biće red ić s kacigom na glavi, ko da čuvam Helmsku klisuru u Gospodaru prstenova.

Čuvarica kućnog praga

Davnih godina moja je mama iz Gora donijela doma malo crno - bijelo štene, koje joj je utrapio direktor škole, jer da kakva je to kuća koju ne čuva pas čuvar.

Da se razumijemo, on je samo htio udomit štence koje mu je podarila njegova čuvarkuća. I uzela moja mama tu malu crno - bijelu kuglicu, svidjela joj se. Pa joj napravili kućicu, mazili je i pazili. Izrazla je u popriličnu mustru koja nije volila bit zavezana ( nemojte me sad razapet, takvo je vrijeme bilo; ja sam je znala pustit kad mama nije bila doma sve dok nije sjebala par friško procvjetanih paradajza i iskopala u krastavcima krater veličine dva sa dva, kad me mama nije ubila kad je stigla doma ). Dakle nije volila bit zavezana, i nikad nismo uspjeli skužit kak zamajkubožju izvuče glavu iz ogrlice, legne u kućicu i glumi da je zavezana. I čeka žrtvu.
Prva kolateralna žrtva bio je stariji čovjek koji je svaki mjesec dolazio očitat sat i naplatit vodu, znate ono - plavi mantil, pepeljarke očale, pod rukom ona knjiga sa listićima za svaki mjesec u koju je rukom upisivo stanje sata i iznos za platit. Znači uđe on u dvorište, vidi lanac pa računa da je pašče zavezano. Uđe ležerno, digne poklopac od šahte da očita stanje, al je staklo bilo musavo, pa je sišo dolje da ga obriše. To se nije pokazalo dobrom odlukom; naime ona ga je pustila da uđe unutra u šahtu i dok je on njurlo brišuć sat i očitavo ona se privukla šahti i kreno je šouprogram - lajanje, kešenje zuba, odskakivanje i priskakivanje. Čim on promoli glavu ona sastavi u dreku, ori cijela ulica. Sva sreća pa je mama bila doma, radila popodne, i potjera je ona i zaveže Čovjek jedva izašo van, više ga je mama iznijela kolko su mu se noge tresle. A i račun je ispiso onak treskavo, slova su više vukla na klinasto pismo. Skuvala mama i kavu da se prestane trest i malo prizaboravi na pretrpljeni šok.
Druga kolateralna žrtva bio je ko drugi neg poštar. I njega je pustila da dođe do ulaznih vrata, pa se stuštila za njim. Bilo je zimsko doba, malo sklizavoća i snijeg, pa se oklizno i razbio ko lubenica, torba bila otvorena pa se malo prosula i pisma i novci i gablec i svaštanešta. Naša vrla čuvarica prilegla uz njega pa udri lajat na poštonosca, koji ne smije ni pisnut jer čim pisne eto nje s novim setom laveža. Mame taj put nije bilo doma, spasio ga susjed koji je kreno u rođenu šupu po drva pa privezo našu čuvaricu, pobro pisma i digo poštara da ne dobije ozebline. Od tog nemilog događaja dotični je poštar uvijek zjalio ispred vrata da vidi jel ima koga doma; ak niko ne izađe isporuka pismena drugi dan, tvrdio je da mu se taj put smrzla krv u žilama.

A ona je samo mrzila bit zavezana i dobro je glumila da je misija njenog vezanja vrlo uspješno obavljena.

( na fotki nije ona; naišla na fotku u bespućima interneta, pod nazivom pronađen pas - izgubljen pas...naša je čuvarica bila vrlo slična )

Malo o bjelini

Znam da sam već pisala o opravama za vjenčanje, al nisam mogla odolit a da malo ne propišem o nekim modelima za koje zapravo postoji jedno jedino pitanje - jel bi kreatora bilo bolje zadavit il živog zapalit?

Ako pažljivije pogledate prvu fotku, vidjećete neviđenu raskoš od cca četrnajst metara uludo utrošenog materijala, koji naravno ide u šir u tolikoj mjeri da ja ne znam u čemu bi je moglo odvest do crkve il matičara osim u tamiću il nekom prikladnijem vozlu, obzirom da se ipak radi o vjenčanju. Šta tek reć o pokrivalu za glavu, zamajkubožju? Kak da je s tom skalamerijom propeljaju bilo kuda? Kak da sjedne il se okrene, kud god krene sruši barem troje ljudi, ako pleše moguće su i dodatne kolateralne žrtve. Šta reć o ovim trkljama kojima joj pridržavaju bauštelu na glavi? Pa nemre je ispaćeni mladoženja ni poljubit od te drvenarije, s koje god strane da krene O tome kak bi je trebo prenest preko praga neću ni mislit.

Ako pažljivije pogledate drugu fotku, vidjećete sve samo ne vjenčanu opravu. Ovo više vuče na stolnjak koji su joj nekak prepetljali kojekuda umjesto oprave koju je polila gulašom. Malo vuče i na one bjelkinje koje su žrtvovali recimo King Kongu, u tak nešta je bila zafafuljana ona glavna glumica. Koliko na prvoj fotki mladenka mora pazit da ne sruši stolove, toliko na drugoj mora pazit da ne ostane gola golcata usred rođenih svatova, a morate priznat da to baš i ne bi bilo zgodno, pogotovo dok je u vlakiću pa je neko malo samo primi za rame i ode haljina ko da je bilo nije. Pa dok nađu drugi stolnjak u koji će je zamotat može jedino čučat ispod stola od mladenaca, jer su tamo najduži stolnjaci pa se ništa ne vidi.



Tak da je to sve skupa vrlo diskutabilno, možebitno i opasno, a može završit i neočekivanim striptizom. Zato oprez sa biranjem modela, vi kojima eventualno može zatrebat vjenčanica.

Pygeum africanum

Jel znate vi šta je pygeum africanum? Saću ja brzinski rasvijetlit misterij.

Dakle govorimo o afričkoj šljivi, od koje ne rade pekmez a ne peku ni čarobni napitak zvan rakija, jer je plod tolko gorak da nije za ljudsku upotrebu. Gule koru s drveta pa s njom po potrebi čarobiraju. Pa da usput kažem da su je afrički iscjelitelji i travari koristili za liječenje vrućice, malarije, povijanje rana, liječenje problema nastalih zbog otrova sa strelice, boli u želucu, za čišćenje crijeva, za bolesti bubrega, stimuliranje apetita, za liječenje gonoreje i duševnih bolesti. Znači koristili gdje god su mogli, znate ono – dođe neko bolestan na bubrege, pa ga malo specijalist pregleda, pa misli ko profesor Baltazar, pa kaže – ma daću mu afričku šljivu, ak mu ne pomogne za bubrege počeće jest za trojicu.
Tek se odnedavna ovo čudotvorno stabalce širokog spektra primjene počelo reklamirat ko neviđeno sredstvo za izvjesne probleme muškog dijela populacije. Doktori su onak dosta sumnjičavi, jedan poznati urolog ide tak daleko da kaže da ljudi kupuju mačka u vreći i da je afrička šljiva potpuno nedjelotvorna i da djeluje tek ko placebo il još gore, ak nakrkaju u te tableturine neke nedozvoljene supstance.
Al ajde ti odoli kad vidiš reklamu. Uz ritam afričkih bubnjeva na stejdžu se pojavljuje Afrikanac ko od brda odvaljen, sa kopljem u ruci i laganom šosiću od nepoznatog materijala, i dok muški glas melje kak je to potpuno prirodan preparat koji jača potenciju i regulira rad prostate. E onda Afrikanac izgovara krucijalnu rečenicu: „Afrička šljiva ne pada“, a prilazi mu micos macos u dubokoj al oskudnoj crnini ( dapače iznimno su vidljive i crne čarape s pripadajućim halterima ), vata ga za lijevo rame i uz smiješak progovara :“Žene znaju.“ Pa opet muški glas promelje – oslobodite svoju muškost; za muškarce koji znaju. Pa se pojavljuje nasmijani mladac kojem ne da ne treba afrička šljiva obzirom na godine, neg mu ne treba ništa vezano sa šljivom kad on čim se negdje pojavi eto k njemu četrnajst cura i sve ga se pokušavaju dočepat. Pa opet muški glas ponovi konstataciju da afrička šljiva ne pada.

I kome sad vjerovat, urologu koji tvrdi da afrička šljiva stimulira otprilike ništa, il reklami koja izrijekom tvrdi da će svaki potrošač postat novi Kazanova čim dekne taj prašak?
Fala nebesima pa nisam muško i ne moram uopće razmišljat o šljivama, osim kad kuvam pekmez il neki kompot. Pa ak mi koja šljiva i padne operem je i nastavim sa procedurom.

Preobražaj

Mejkap može donest, ajmo reć, hrpu benefita. Uz podlogu, puder, podpuder, nadpuder, kojekakve korektore, maskaru ( u zadnje vrijeme bogme i umjetne bling - bling trepavice ), rumenilo i adekvatan ruž žena za kojom se ne bi ni kamenom nabacio pretvori se u čudesnu ljepoticu dostojnu naslovnice.

Problem eventualno može nastat kad se umije pa poskida sve te čudotvone slojeve, jer je neprepoznatljiva sama sebi a kamoli onom ko je bez šminke nikad nije vidio.
Pa tak čitam kak je prije tri godine tip u Alžiru podnio sudsku tužbu protiv svoje friško povjenčane odabrane životne supatnice, a nakon šta je podnio zahtjev za razvod braka. Naime, kad se ujutro probudio u apartmanu od mladenaca ugledo je kraj sebe nepoznatu osobu. Izvor navodi da se prepo do kosti misleć da ga neko oće opljačkat. Pa kad je valjda progovorila skužio da je tu nepoznatu osobu jučer poveo na vjenčanje. Nije je nikad vidio neneflajbanu, pa kad ju je konačno vidio nenaflajbanu zamro od šoka. Pa podnio zahtjev za razvod i tužio je da mu plati odštetu od dvadeset somova dolara zbog psihičke boli.
Znači ovako - da bi se izbjegle sudske zavrzlame i dizanje kredita u svrhu plaćanja odštetnog zahtjeva najbolje se šminkat vrlo malo, onak ofrlje, tek tolko da se malo istakne ono šta je dobro i prikrije ono šta ne valja. Šta ti vrijedi od sebe stvorit ženu kraj koje Šarliz Teron izgleda nikako kad se ne smiješ bez mejkapa pojavit pred odabranikom jer će u naletu panike skočit prek balkona. Eto teških tjelesnih povreda, traume, oštećenja vidnog polja...ko zna šta sve može nadrobit u zahtjevu za odštetom. Postoji i opcija čekat da zaspi pa se onda ić riješit slojeva sa lica, pa navijat alarm da se digneš dva sata prije njega pa se ić flajbat u kupaonu, al šta ak mu se pripiša a ti na pola posla? Šta ćeš reć, kog vraga radiš u kupaoni u pola pet ujutro a da on ne smije uć unutra? I obavezno nagurat vate u ključaonicu, da ne bi došo na ideju virit kroz nju pa ugledo strendžericu kak ordinira po njegovoj rođenoj kupaoni, još da policiju nazove zbog sumnje da je ubila njegovu ljubljenu ženu.
Zato vrlo oprezno sa doziranjem i nanošenjem podloge, pudera, podpudera, pudera i nadpudera, jer može doć do kataklizme epskih razmjera. Uostalom, ak mu se ne sviđate kakve jeste, čemu se krečit cijelog života i bit ono šta niste, pa i po cijenu da prolazi kraj vas ko kraj turskog groblja.

( photo by DrollFeed...da ne povjeruješ :)

Ljubavna tematika

O čemu drugom se uopće na Valentinovo može pisat nego o ljubavi? Pa ću bit eto slobodna osvrnut se na neke od najvećih ljubavnih uspješnica svih vremena. Mislim, mogla bi ja pisat o tome šta se sve trebalo dobit na današnji dan al to bi značilo da komercijaliziram ljubav ko takvu, a ljubav nipošto nije za komercijalizaciju.

Ono šta mene daleko više muči je bolna spoznaja da su gotovo sve uspješnice završile šta u suzama, šta tragično. Pa jel iko igdje na ovom svijetu zna napisat roman, priču, scenarij pa da barem u zajebanciji izmisli hepiend, kad već troši vrijeme na pisanje o ljubavi? Jel to takav problem? Ono, sretnu se, zavole se i žive sretno do kraja svog žvota? Šta je to tak komplicirano?
Ajmo odma u glavu. Najbolje je počet sa najgorim mogućim primjerom. Love Story je onak obećavajuć naslov, misliš - e tu će cvjetat ruže. Oboje studenti, Oliver je iz bogate familije, Jennifer baš i nije, al se zavole na kub i ožene se, unatoč osupnutosti njegovih roditelja. I onda se desi šta? Ona umire od leukemije. Znači prestrašno. Pa jel Segal nije baš nikak mogo nać neku blažu verziju bolesti? Kak uopće dođeš na ideju razvit radnju u kojoj glavni ženski lik umire? Ni iza knjige, ni iza filma nisam spavala normalno neko vrijeme. Digneš knjigu u knjižnici misleć kak ćeš odmorit mozak, a on te ubije u pojam ničim izazvan, jer ne zna završit da ispadne sretno.
Il recimo Doktor Živago. Tolko krvave muke i patnje, pa još razvučene na film koji traje i traje i traje i nikak završit, a zlo ti je već negdje od dvadesete minute nadalje. Lara koja ispašta zbog koječega, Jurij koji je razapet između ljubavi prema njoj i svoje obitelji...da je Pasternak živ, imo bi šta čut od mene. Požalio bi dan kad je uopće naučio pisat u školi, a kamoli dan kad je došo na ideju pisat Doktora Živaga. Trebo bi mu doktor iza razgovora, u to sam sigurna.
Da ne spominjem Romea i Juliju. Kud je familije od početka zavadio na noževe, tud je htio Juliju udat za drugog, pa se ona htjela otrovat al joj je fratar dao neki napitak da samo zaspi, al eto nije stigo na vrijeme obavijestit Romea da ona samo spava. Neupućeni Romeo popio otrov i umro, a Julija kad se probudila uzela nož i oduzela si život. Pa još onda u grobnici pomiri zavađene familije. Iskreno, mislim da Shakespeareu nisu bili svi kod kuće kad je piso Romea i Juliju.
Šta reć za Prohujalo s vihorom? Scarlett cijeli film od tri sata i debelo prek toga spašava svoje imanje, udaje se svako malo, ubijeđena je da voli Ashleya, a kad konačno progleda i shvati da ni Rhett nije za bacit on kaže otprilike - ma zaboli me, i ode u maglu. Ostaneš u šoku; gledaš tri sata i debelo rek toga film, više ne znaš ni jel bi sjela ni jel bi legla, ne vidiš teve od dima popušenih cigareta i onda on jebeno ode. I to je napisala žena? Pa ja nemrem vjerovat da i ženski autor može tak skiksat.

Al ajde da ubacim i neki film s hepiendom, da ne ubijem baš svu fatalnu romantiku praznika zaljubljenih. Evo recimo Oficir i džentlmen ima hepiend. Doista, mladac je sve do samog kraja onak dosta izbezumljen od obuke i uvjeren da se ona samo želi udat za budućeg generala, al na kraju dođe po nju u onu tvorničku halu i iznosi je na rukama uz ovacije ostalih radnica, uz fenomenalan sentiš koji pjevaju veliki Joe Cocker i Jennifer Warnes. Pa možeš konačno pustit suzu od sreće, za razliku od gore nabrojanih cvilojeba. ( A Titanic nisam ni spomenula, blago meni. )

A za glazbenu podlogu mora ić tango, da malo podigne temperaturu iza teške tematike vezane za ljubav. I to kakav tango, otpjevan u zborskoj obradi i otplesan onako kako to radi jedan od najboljih plesnih parova svijeta. Tek da se usput malo vidi šta sve ima Petrinja.

Čarolija / La Belle Dame Sans Regrets

Ona sa užarenog pariškog asfalta trči prema željezničkoj postaji Gare de Lyon u Parizu. Vrlo je lijepa; to nije ljepota filmske dive, to je ljepota mlade žene koja je sve samo ne obična. Ima prekrasne smeđe oči i lice uokvireno dugom, gustom smeđom kosom, i nije učinila baš ništa da istakne svoju ljepotu. Nosi je onako kako bi netko nosio kaput prebačen preko ruke, a opet je toliko vidljiva. Ulazi u Orient Express, koji ubrzo napušta Pariz i kreće na dugo putovanje prema Istanbulu.

Dok stoji u uskom hodniku željezničkog vagona pored prozora, gledajući kako pejzaži promiču i vlak guta daljinu približavajući se svome cilju, tik pored nje prolazi mladić. Visok je i u potpunosti nesvjestan sebe i svog privlačnog izgleda. Ona ga površno pogleda; on zastaje iza njenih leđa i ostaje tako nekoliko trenutaka, koji se čine poput cijele jedne vječnosti. Lagano naginje glavu prema njoj, upijajući blagi miris njenog parfema. Odlazi, a da je nije ni dodirnuo. Načini nekoliko koraka i okreće se. Pogledi im se susreću i nastaje najljepša čarolija, ona koju je tako teško opisati riječima, a opet toliko jaka da može srušiti u najdublje ponore ako je neuzvraćena.
Orient Express vijuga kroz noć poput srebrne zmije. Ona dugo leži budna u svome kupeu; kroz prozor iz noćne tmine povremeno zabljesne mliječna svjetlost bezbrojnih noćnih svjetiljki kraj kojih prolazi jureći vlak. U njenim mislima vjerojatno blješti onaj trenutak čarolije, kada su im se pogledi utopili jedan u drugome. Ni ne sluti da je on budan u kupeu pored njenog, da izlazi van i stoji pred njenim vratima. I on ima isti bljesak trenutka čarolije pred očima. Podiže ruku kao da će pokucati, ali je spušta i odlazi. Onoga trena kad ona izađe na uski hodnik vagona, vrata njegovog kupea se zatvaraju. Ona spušta prozor i upija svježinu noći, opijena onim što doživljava. Iza zatvorenih vrata isto proživljava i on, budan i uznemiren nedoživljenim čuvstvom.
Izlaze u vrevu i šarenilo Istanbula, svatko na svoju stranu, ne susrevši se. Ona na brodici koja prevozi putnike Bosporom hvata svojom kamerom komadiće ljepote, i na drugoj brodici ugleda vrlo prepoznatljiv lik, onaj koji bi prepoznala među stotinama drugih. Dok povećava fotografiju, pred njenim se očima pojavljuje njegovo lice koje netremice gleda prema njoj. Okreće se i gleda za brodicom koja ga odnosi u drugom pravcu, daleko od njenog pogleda. Njene misli postaju košmarne i teške, poput ljetnih oblaka teških od kiše koja treba natopiti žednu zemlju.
Dolazi vrijeme odlaska. Ona onako visoka i krhka ulazi sa žege istanbulskih ulica na željezničku postaju Haydarpasa noseći svoj kovčeg. Nakon nekoliko trenutaka kroz vrata prepuna sunčeve svjetlosti prolazi i on, prilazi joj vrlo siguran u ono što će tek učiniti i utiskuje nježni poljubac na njeno rame. Obavija je svojim zagrljajem. Čarolija dobiva svoj puni, pravi smisao, jer su oboje očarani i slute sreću koja tek treba doći.

Neka vam životi budu ispunjeni takvom čarolijom. Ona se zove ljubav, i bez nje ćete usahnuti poput cvijeta na užarenom pustinjskom pijesku. Bez nje ništa nema smisla.

( inspirirano sjajnom glazbom i još boljim spotom, uživajte )

Feng šui dijeta

Japanci su fenomenalan narod; osim šta kod njih recimo vlakovođa izvrši harakiri ak vlak kasni dve minute, izmislili su i feng šui.

Pa da bi živjeli dugo i sretno morate ispoštovat svakakva nekakva pravila i regulative vezane za razmještaj prostorija, namještaja, cvijeća u teglama i bogznašta sve ne. E pa onda uz ostalo postoje i neka pravila koje feng šui postavlja ko ultimativna, a vezano za održavanje težine.
Između ostalog spominju da treba pobacat sve stare okrnjene tanjure i ranjgle kojima su otpale ručke ( ne kužim kakve veze to ima sa kilama, al ja nisam autoritet za feng šui pa samo prenosim ). Znači odma sve andrmolje koje je za ništa pobacat, kog će vam vraga jer ionak nemrete jest iz tanjura koji se okrhno kad je bubno u sudoper.
Dalje spominju da ne treba jest u prostoriji u kojoj se kuvalo. Eto novog problema; jel to onda znači da blagovaonski stol treba stavit u šlafcimer il da treba jest naležećke, radi težeg varenja? Isto tako preporučuju da se u prostoriji u kojoj se jede stavi špigl, da ne kažem ogledalo, jer navodno vam se smanji apetit ak se gledate u špigl dok jedete. Po tome je najfengšui metoda jest u kupaoni; staneš ko čovjek pred špigl, iznad lavaboa, i jedeš dok ti ne prisjedne.
Navodno je vrlo mjerodavan i oblik tanjura iz kojih se jede, četvrtasti tanjuri skroz smanjuju prehrambene porive. Znači odma pobacat okrugle špajzservise s ružama i kupit ultramoderne četvrtaste, jednobojne. Kile same cure kad iz njih jedeš.
Naravno da ima još metoda, kolko su fengšui ne znam al može se probat. Pa kaže jedna od njih - obavezno okrenut frižider vratima prema zidu. E to zvuči već onak...dosta obećavajuće. Nećeš majci u pol tri ujutro rovat po frižideru i prelađivat sinuse ladnim zrakom. Jer dok okreneš frižider prema sebi izgubiš volju za životom. Mali nedostatak je to šta svaki put kad ti nešta zatreba moraš okretat rashladni uređaj, ali - to je cijena dobre linije.
Možda bi se recimo frižider mogo i zalokotat, a ključ stavit na teško dostupno mjesto, recimo iza ormara u nekoj sobi. Pa svaki put pomiči ormar da dođeš do jebenog ključa od lokota. Već to natezanje sa ormarom ima bonus tjelovježbe, znači nemojte imat ugradbene ormare jer kak ćete do ključa? Nikako, jedino da svaki dan ugrađujete pa razgrađujete ormar a majstori koštaju.
Nadalje, navodno je i maslinovo ulje vrlo zdravo i korisno za organizam, a ponajpače je efikasno ak se njime namaže pločice ispred frižidera. Pa kad ošineš jedno četrnajst puta možda proradi instinkt za preživljavanjem; jedino je problem šta bi u slučaju mazanja pločica trebalo ulazit u kuhinju s kacigom na glavi, a u cilju izbjegavanja potresa mozga usljed ošinjavanja.
Zanimljiv i jako fengšui je recimo i beštek za jelo čije drške imaju pravo trnje. Kreneš jest, pa da bi primio žlicu moraš nataknut one rukavice za tačkat drva. Pa dok izmanevriraš do usta ispadne pola nazad u tanjur i popizdiš i ostaviš se jela. A prstima možeš jest vrlo malo stvari, tak da je takav beštek bogom dan za rješavanje loših prehrambenih navika.

Feng šui je zapravo pravi jedan multipraktik za rješavanje svekolikih problema, samo se treba malo potrudit. ( Fengšui je kineska metoda, u pravu je Kupus, al Japanci mi se čine ful pedantniji i otud uvertira okolo Japana. A i ko zna da nisu Kinezi vidili od njih pa maznuli pod svoje).

TPZNM - pripreme za objed

Mama je bila jako ljuta na tetu Minu jer je morala pripremiti juhu i salate i kolače za svečani objed nakon vjenčanja. Zapravo su se dan prije vjenčanja oko toga skoro i posvađale, dok je tata bio na poslu.Mama je stavljala kuhati juhu i grah za salatu. Teta Mina nije radila ništa, ipak se ona idući dan udavala.

-Ja uopće ne znam zakaj ti inzistiraš da svečani objed kuham ja i da jedemo kod nas doma? Kaj ne bi bilo zgodnije da ste našli neki fini restoran pa da se na miru mogu spremiti i ići na sestrino vjenčanje? Toliko novaca valjda imate.
- Tebe samo novci muče. Pa zato kaj je tvoja govedska juha s domaćim rezanclima nekaj najfinije kaj znaš skuhati. Tak isto i salate. A odojak kod Šnidaršića je tak fini, uvek ima lepu hruskavu koricu. To bu bogovski objed, pet puta bolji nego u restoranu.
- Joj Mina..ti ne pitaš kaj se ja budem danas cijeli dan parila iznad šparheta, i još moram poštirkati stolnjake i speglati ih, pa ispolirati čaše i beštek...vidiš to si baš i ti mogla.
- Ja?! A kad si ti prosim te vidla mladenku koja štirka i pegla stolnjake? Ja još moram ići po opravu kod šnajdarice, nekaj je zadnji čas prerihtavala. I moram se odmoriti da bum sutra kak treba.
- Pa da, ja ne moram sutra biti kak treba. Ja mogu mirišati po kuhanoj govedini i grah salati.
-Čuj, kad si već spomenula govedinu, budeš mi spakirala da si ponesem doma tu govedinu iz juhe? Sumnjam da to neko bu jel a meni je tak fina, napravim si na salatu.
- Ne bum ti nikaj spakirala, budem je stavila na stol sa hrenom iza juhe, dečki će sigurno jesti.
- Ništa, idem ja za poslom, do šnajderice imam fest za ići. Moram se još poslije svratiti da platim kolače i tortu. Vidimo se sutra, nemojte kasniti. I pozdravi Franju.

Teta Mina je otišla, a mama je ostala čistiti grincajg za juhu. Kad je tata došao kući s posla, i njemu se mama požalila da zašto mora kuhati svečani objed za poslije vjenčanja.

-S tobom se još uvijek gotovo ne ragovaram. Ali i ja mislim da nam bude lepše tu na terasi. Kaj sad znači ak budeš skuhala nekaj malo juhe i salate? Samo prosim te nemoj praviti ciklu, znaš da Mina lakomo jede, ne bi bilo zgodno da ufleka bjelinu ciklom.
-Već me pitala da joj spakiram govedinu iz juhe da ponese doma. Čudi me da nisam i kolače i tortu morala peći. Franjo, ja ne znam kako si uspio uopće dogovoriti to vjenčanje. Mislim da to ne bude dugog vijeka.
-Opet ti počinješ. Znam ja jako dobro zakaj tebi smeta da se Mina uda za tog jebivjetra, pa me nemoj vući za jezik. A ak nikaj drugo, manje će dolaziti k nama na ručak. Bar se nadam. Valjda bude kuhala sad kad ih bu dvoje. Dece valjda ne budu imali, Mina baš nije friška cura.

Mama je odmah zašutila, a tata je ručao i otišao k Šnidaršiću još jednom dogovoriti za odojak i vino. Mama je ostala uštirkati stolnjake i ubruse i peglati ih. Ja sam joj pomogao ispolirati beštek i tanjure, i nositi stolice na terasu. Tate dugo nije bilo od Šnidaršića, sigurno su se opet pripovijedali o Abesiniji i žutoj rasi koja će pokoriti svijet. Nisam siguran koliko je bilo sati kad se vratio, probudio sam se kad je na stepenicama prevrnuo neke prazne boce i počeo se svađati s mamom.

-Opet si pijan? Zar nije dosta što ćeš i sutra lokati?
- Ja nisam pijan, ak sam zapel za onu kutiju koja uvijek stoji tam gdje ne treba, a to je na štingama, to ne znači da sam pijan. Ja bi sad bil u stanju...
- Znam sve, sesti u avion i otići za Abesiniju. Molim te šuti da ne probudiš dijete, i odi spavati jer se trebaš rastrezniti do sutra. I pazi da ne staneš u lonac sa grah salatom, hladi se. I nemoj srušiti odijelo, popeglano je i visi na ormaru.

Više ih nisam čuo jer su zatvorili vrata od sobe, a ja sam nastavio spavati. Veselio sam se sutrašnjoj vožnji, vjenčanju i finom odojku. Zapravo mislim da smo se veselili jedino teta Mina i ja. Možda malo i tata.

Osmijeh koji je ubio mržnju

Alice Herz Sommer je naprosto bila čudesna žena.

Rođena Pražanka čiji su roditelji prijateljevali sa velikanima poput Franza Kafke, Gustava Mahlera i Sigmunda Freuda, vrhunska koncertna pijanistica koja je u dobi od četrdeset godina odvedena u pakao Theresienstadta i preživjela ga je jedino zahvaljujući činjenici što je znala tako sjajno svirati. Dobila je bitku s karcinomom i moždanim udarom. Na vječni je počinak ispratila svoga sina. Umrla je u Londonu 2014., u dobi od 110 godina, i svirala je klavir svakoga dana, sve do svoje smrti. Glazba je bila njen pokretač, njena najveća ljubav i njen bijeg od zla koncentracionog logora. Glazbu je udisala i živjela cijelog života.
Pogledajte samo njene fotografije. Na prvoj je prekrasna mlada žena blještavog osmijeha, koju život još nije izubijao strašnim udarcima. Na drugoj je prekrasna starica identičnog blještavog osmijeha, koja je preživjela pakao na svome putu.
Dokumentarac "Gospođa sa broja 6" pršti njenom nevjerojatnom energijom, njenim smijehom i životnom radošću. Ta žena zrači kroz oko kamere tolikom snagom i pozitivom da se morate zapitati kako je moguće da sa tim svojim širokim osmijehom gleda svijet, nakon svega što je proživjela i preživjela. U njenim riječima nema niti traga mržnje ili gorčine. Gledajući je, ostanete pomalo i posramljeni što ponekad planete i za najmanju sitnicu, što nemate snagu oprostiti nekome, što možda napravite dramu od bezazlene situacije. Slušajući je, postajete svjesni koliko je snage u njenom duhu i tijelu i koliko je zapravo blagoslovljena jer je sazdana od takvih moćnih misli i osjećaja.

Ovo su tek neke njene riječi, nad kojima nam se valja dobrano zamisliti:
Svaki dan je čudo. Koliko god moje okolnosti bile loše, imam slobodu izabrati svoj stav prema životu i čak pronaći radost. Zlo nije novina. O nama ovisi kako ćemo pristupiti dobru i zlu. Tu nam moć nitko ne može oduzeti.
Moj svijet je glazba. Glazba je san. Vodi vas u raj.
Glazba mi je spasila život i još uvijek ga spašava. Ja jesam Židovka, ali Beethoven je moja religija.
Zahvalnost je neophodna za sreću. I dalje sam zahvalna za život. Život je dar.

Sigurna sam da na širokim nebeskim poljanama i dalje blješti njen čarobni osmijeh. Isto sam tako sigurna da mržnja nikome ne može donijeti ništa dobro. Sjajno je i to izrekla: „Mržnja proždire dušu onoga koji mrzi, ne onoga kojeg mrze“.
Pa kad nam je već dana mogućnost izbora, između tame i mržnje naspram svjetlosti i ljubavi odaberite ovo drugo. Strašno je ionako kratak život provesti okovan mržnjom; budite svjetlost i ljubav jedni drugima.

Maškare pod stresom

Nikad nisam volila ić u maškare.

Možda zato šta me mama uvijek utrpala u neke šarene prnje, uključujući i turbošareno pokrivalo za glavu, eventualno malo gareža i eto oriđiđi male Ciganke. Pa svake godine ista priča - ja ne bi bila opet Ciganka. Mama veli:
- Pa to je najbolje i najlakše.
Ja opet velim - al ja ne bi bila, to sam bila i lani i predlani i predpredlani. Mama petlja po tim prnjetinama, uz čuvenu rečenicu:
- A onda nemoj ić, u šta sad da te spremim na brzinu?
Pa recimo u princezu. Koju princezu, nit haljine, nit krune, nit ičega šta bi u tragovima bar vuklo na plemićki status. I onda objesim nos do poda, bijesna ko furija, i idem, šta ću, ubrat koju narandžu il jaje il kakvu siću od love kod poznatih.
Mama je uvijek znala ić s nama, pa ostane ispred kuće da nas ko ne prepoznaju ( moš mislit, pa mene čim vide zbandažiranu u turbošarene prnje odma znaju ko je stigo u kuću ). Onda se malo prokrebeljimo, dobijemo šta već imaju za dat i šibaj dalje.
I tak jedne godine moj bratić, stariji četiri godine, obuko se frajer u konduktera, plavi mantil i ona kožna torba ( mantil malo duži, al šta ćeš, popravi tu i tamo, bitno da ne slomi vrat na cesti ), nacrtala mu moja mama i brkove da bude uvjerljiviji. I idemo mi od kuće do kuće, nabralo se tu svašta - jaja, voća, par čokolada, čak i prilično novaca. I dođemo kod zadnje susjede planirane za ugostit nas ko vrle mačkare. Mrakača kod nje u dvorištu, ne vidiš prst pred nosom; žena nas natrpa milodarom, i mi prema ogradi, kadli se u zao čas otkine njezino pašče s lanca; mi bris prema vratima, vrištimo ko pečeni, a vrli kondukter se saplete u predugački mantil i padne, cucak podere i mantil i hlače. Ode torba, pare se sve prosule, jaja taman za povadit ljuske i speć kajganu.
Kondukter bleji jer se prepo i jer ga boli, mi blejimo jer ko će sad u mrakači pobrat novce i narandže koje su se raskotrljale bogapitajkud. Susjeda potjera cucka, digne konduktera i veli - ne sekirajte se, šta ne poberete sad pobraću ja ujutro pa vam donest. Došli doma, torba sva cmuljava od slupanih jaja, novci isto zakeljeni, mi bijesne jer ne možemo dijelit pare a kondukter veli - eto bar me nije uspio ugrist.

Mislim si - ma boli me jel te ugrizo il nije, plentro plentravi, saćeš ti prat novce i torbu. Sutradan susjeda donijela još šaku siće i pet narandži koje su se otkoturale u živicu. Poslije tog nemilog događaja više u maškare nisam htjela ić, vadeći se na pretrpljeni strah.

Zbogom oružje

U drugom srednje bilo se red suočit sa stravom od predmeta zvanom ONO i DSZ ( za neupućene - Općenarodna obrana i društvena samozaštita; već je sam naziv jasno govorio o krucijalnoj važnosti poznavanja i bubanja napamet svega šta je pisalo u knjizi, jer šta ak izbije rat a ja ne znam razliku između puškomitraljeza i nagazne mine, pa zakopam puškomitraljez u zemljicu čarnu a iz nagazne mine krenem pucat? ).

I dok smo u prvom razredu uglavnom slušali kojekakve teoretske bljezgarije, u drugom je bogme zakuvalo i to gadno. Jer se, mislim u drugom polugodištu, išlo na gađanje na vojni poligon, i to bojevom municijom, i to iz one prastare M48. Pa smo u školskom dvorištu na onim tanjim plavim strunjačama vježbali zalijeganje i izvršavanje naredbi vezanih za već spomenutu pucnjavu. ( Naredbi se više ne sjećam, al sjećam se da je profesor bio vrlo rezolutan u svojoj namjeri da to usrano gađanje prođe u savršenom redu. Stalno nam je prijetio da će ić na popravak i zalijegat na strunjače u školskom dvorištu svako od nas ko se ne pojavi na gađanju, pa makar bio smrtno bolestan.
- Nema majci opravdanja. Imate bit tamo i mete izrešetat ko da ste pravi marinci. Oću da su pogoci il u središte il oko središta mete. Jer šta ako...( pa onda petnajstminutni ekspoze oko nasušne potrebe da svi baratamo tandžarom ko kuvačom, mi cure pogotovo, jer ne mogu žene u ratu samo bit bolničarke il kuvarice; mora bit i poneka Ksena ).

I osvanuo taj dan D. Vani biblijski potop; grmljavina takvih razmjera da svakih deset sekundi grom bubne, a kiša se otvorila ko da nije padala od postanka svijeta. Dovukli se mi do vojarne, nadajuć se da će otkazat taj okršaj kod ok korala. Ma kakvi otkazat, ne da on ni čut, posvađo se namrtvo s nekim tamo kapetanom.
- O čemu ti pričaš?! Smeta im kiša?! Znači da izbije rat trebali bi čučat pod kišobranima dok nevrijeme ne prestane?! Gađamo ko da je vani plus trideset. I nemoj da mi neko otvara kišobran, odma jedan iz zalaganja, jel vam jasno?!
Ajde pokrenulo se to nekako, dao nam je čak da stojimo pod nekom strehom dok nije bilo vrijeme da idemo na vatrenu liniju. Pa ta pucnjava, majko mila; mi smo bili D razred, znate vi šta je odslušat četristopedeset pucnjeva iz jebene tandžare onih koji gađaju ispred vas dok vani grmi i pljušti kiša?
I konačno dođem i ja na red, zalegnem u ono blato, pljušti ko ludo, on izdaje naredbe megafonom, i saćemo i mi zapuškarat malo...kadli moja puška ni trc. Zaglavio se metak u cijevi, jebomupasmater. Ja stavila pušku na grudobran i ležim ko prase u onom blatu.
Eto njega k meni.
- A šta ti glumiš, života ti? Oćeš ti zbilja da te srušim, odlikašice, a? Ajmo pušku uzet i gađat.
Jedva ja njemu u onoj baražnoj pucnjavi objasnim da me zapala potrgana puška. Otpsuje on po pljusku po drugu, eto ga u roku sad sa friškim modelom. Čučne kraj mene, da se uvjeri da nemam ja kakve rituale da sjebem pušku prije neg šta opali. I još mi lijepo ponovi - dobro pritegni kundak ramenu. Kak ja ne bi pritegla, ljevak koji je naslonio pušku na desno rame. Otprilike sam mislila da ću umrijet koliko me đubre izubijalo po ramenu ( ne profesor, tandžara ). I čak sam imala tri pogotka u središte, ostala dva onak negdje na pola mete.

Drugi dan moje rame naglozelenoplavo, naotečeno, nemrem ja ruku pomaknut, nemrem ni pisat ni obuć se. Preksutra imali opet ONO, kaže prof:
- Odlikašice, jesil živa?
Ja samo malo smaknula rukav da vidi na šta mi rame liči. On prevrne očima, kaže:
- E sinja kukavice...ma nije žensko neg za bolničarku, eto ti ruke ko da te medvjed napo. A jesam li ti reko da pritegneš kundak...( pa poduži ekspoze o zaglavljenom metku i kundaku i svačemnečem ). Al svaka čast, tri pogotka u sred srijede i to ne držeć pušku kako treba. Nećeš ić na popravak, to je dobra vijest.

To je bilo prvi i zadnji i jedini put da sam uzela pušketinu u ruke. Ne bi više ni da mi je Bali beg pruža.

Plastika, plastika ( nova gimnastika )

Žene koje grade estradnu il neku tamo već karijeru često posežu za plastikom. Pritom ne mislim na korištenje najlonkesa za donest stvari iz dućana, u dućan ne idu jer ne stignu usljed borbe sa konstrukcijom karijere i plastike.

Šta to znači? Pa recimo, misli da će možda bolje pjevat il glumit ak poveća usta za tri, četri broja. Pa kod plastičara. Bil vi mogli meni poriktat medna usta da lakše baratam mikrofonom? Bi, naravno, to će vas koštat tolko ojra. Nađe platežno jakog i riješi situaciju oko silikonskog punjenja onog šta se nekad vidjelo onak malo na licu; e sad se vidi nadaleko, a bogami i naširoko. E onda skuži da one sa većim brojem prsnog koša isto puno lakše pjevaju. Pa opet kod plastičara. Bil vi meni mogli nariktat poprsje da izgleda jako moćno? Pa naravno da bi mogo, za šta sam išo na fakultet i specijalizaciju neg da ga nariktam tak da bude čvrsto i stabilno u toj mjeri da se može leć na njega ko na luftmadrac a da se ništa nikud ne pomakne. Pa opet onaj platežno jak snosi financijski dio, iza kojeg to stoji tak da ni direktan udar groma nemre naudit postojanosti plastike. I tak se onda redaju plastičnoelastični vakinaki zahvati, iza kojih je više ne prepoznaje ni rođena majka. Jer kad pogledaš fotke od dotične prije i poslje svih zahvata jedino su nokti na nogama možda prepoznatljivi, a i to je suspektno.
Al još me više onak čude muškarci skloni korektivnim plastičnoelastičnim zajebancijama. Pa jedan takav povećava usta u par navrata i onda ih na kraju ide smanjivat jer skuži da više nemre nać šalicu za normalno pit kavu, sve su premale za kalibar njegovih laloka pa kad krene samo srknut kavu zaleti mu šalica u grlo. I normalno da onda ide smanjivat volumen jer kak će mu krljke od šalice izvadit iz ždrijela? Pa ni to nije dosta neg ide presađivat kosu po obrvama; e to bi baš volila vidjet kak se radi, sumnjam da koriste selotejp i škare. Navodno treba mjesec dana da se dlake prime, a dotle valjda stalno sjedi pred špiglom i prati jel se dlake primaju il su otpale kad je kihno il ispuho nos. Pa ni to nije dosta, ide još operirat nos ( al to tek kad se obrve prime jer nemre kihat dok se obrve formiraju ). Pa formira vilicu i bradu; u neka druga vremena vilice i brade su se formirale uglavnom šakama u tučnjavi, sad za to postoje plastičari koji naprave šta ti god padne na pamet. Pa ni to nije dosta, neg i luleka operira preko nekoliko puta ( šta je radilo na luleku - ne znam nit me zanima, tek nabrajam da se zna da se i to može plastičnoelastično korigirat, a sve u svrhu prosperiteta i osobnog napretka vlasnika od luleka ).

Znate šta ću vam reć? Kad to sve tak vidim i zbrojim i oduzmem, neizmjerno sam zahvalna onome šta me stvorilo na pravilnom rasporedu kromosoma u mojoj genetskoj konfiguraciji. Mislim da on uveliko utječe i na raspored sivih stanica, a time posredno il neposredno i na raspored plastičnoelastičnih fiks ideja novostvorenih Barbika i Kenova. I sve je dobro dok sva ta pusta plastika ne počne pucat. Pritom ne mislim na ručke od najlonkesa za donest stvari iz dućana.

Nema Krađe Više, Dečki

Eto šta se desi kad si u mogućnosti lapit iz sefa dve kile zlata i neke siće, nekih cca četristo somova eura, i to na poslu. Skuže te, pa odeš na sud, pa se ne pojaviš na čitanju presude gdje dobiješ šest godina bajbokane i trebaš uplatit kikiriki od tri miliona i nešta sitno kuna. Pa usput ne želiš uopće razgovarat s advokatima, nego prek medija poručiš da ćeš se već nekad prijavit najbližoj policijskoj postaji, ko da ideš na plac po pušlek grincajga za juhu.
Slično se desi i kad boluješ od sinkope, tajanstvene i mistične boljke koja je bila uzrokom da tvoja jahta satare dvoje stranih turista, pa te njihova djeca vuku po sudu, a ti bolestan da bolesniji bit ne možeš. Jer kad te sinkopa sastavi to je gore od šest kuga i kolera zajedno. Vjerojatno je pod sinkopom ubio i one ostale. Zato ga je i oslobodilo optužbi, on ima lajsens tu kil. On je, gospođe i gospodo, hrvatski 007.
Slično se desi i kad si prvi čovjek cijelog niza jakih tvrtki, koje onda malo upropastiš jer je dug toliki da niko ne može vjerovat koliki je. A ti živiš u onoj potleušici okruženoj sa pedesetpetiljada četvornih metara svačega i moraš krenut s kata u prizemlje na večeru dva sata ranije, jer se putem pogubiš kolko ima vrata pa nikako pogodit u blagovaonu da ga jebeš. Pa kad je jedva nađeš i najedeš se, opet potraga za šlafcimerom koju pronalaziš sa prvim pijetlima, lud od traženja.
Slično se desi i kad te nazivaju najšarmantnijim i najprivlačnijim precjedničkim kandidatom ikad, a onda ispadne skandal kad se skuži da u podrumu imaš bijelog medu i slikarija kojih se ne bi posramio ni Luvr. Pa te privode, pa te puštaju, pa te muvaju vamotamo i onda daješ izjave - da mi nema prijatelja bio bi kruva gladan, života mi moga.

Ne tako davno postojala je sjajna družba, sastavljena od probranih članova, koja bi u roku odma riješila sve probleme gorespomenutih bistričkih bogaca. Rusi su je nazivali NKVD. Njihove metode ispitivanja i rješavanja svakojakih problema nisu bile baš omiljene, al su bile iznimno efikasne. Jer kad njih četvorica - petorica osvanu u Volgi il Ladi na vratima, pa te potrpaju u kola i putem do mjesta saslušanja ti rđavom vilicom i nožem izvade gornje umnjake il očnjake - zavisi šta preferiraju, pa kad već imaju vilice počupaju i one nokte za koje je pedikerka rekla da ni fleksericom ne idu van...e takvima si u stanju ispričat i ono šta u životu vidio nisi. Pa te dovedu pa krenu ispitivat, a ne razumiju te pola jer fufljaš od počupanih zuba, onda pričaš sve od dolaska Hrvata na more naovamo, i sve se čudiš kak se svega sjećaš. Onda te možda još malo izubijanog i takvog bagljavog dovezu nazad doma i samo kažu - nemoj da moramo opet dolazit, sutra da je sva lova uplaćena. Jel to u redu? Naravno da je u redu, mašeš za Volgom il Ladom krvavim rupčićem i krećeš u akciju prebacivanja para jer ak se vrate možda im padne na pamet da ti recimo izvade žuč naživo, jer su čuli da imaš gastrointestinalnih tegoba. Pa bolje odma pristupit trajnom rješenju problema zvanog vraćaj sve šta si ikad ikome uzeo.

Kodni naziv družbe šarmera u kožnim kaputima koji tak vješto barataju beštekom mogo bi bit recimo Nema Krađe Više, Dečki. Čisto da budu ista početna slova.

Kaj se sve videlo babi Jagi

5. veljače 1573. Matija Gubec iščekivo je vijesti sa slovenskog dijela fronta pobunjene braće kmetova. Bio je pa onak...dosta nervozan; njegova je vojska dva - tri dana prije pobijedila kod Krapine, a iz Krškog nisu stizali al nikakvi glasi.

- Štefek, ja više ne znam kaj bi mislil. A lepo sem im rekel da mi javiju čim bu gotovo. Je li moguće da se nismo razmeli, kaj ti misliš?
- Joj Matijaš kaj si ponorel, kak se ne bi razmeli, em oni divaniju skroz slično nami. Ak si rekel da se javiju, već bu neko došel. Zima je kaj vrag, kaj ti je. Mogel si nas baš zdići za pravicu i malo kasnejše, gda bu toplije.
- A gdo bi vam svima ugodil, Slovenci su rekli da bi oni rajše digli bunu kad je ladno, lepo im je na friškome zraku. Ni meni se baš neće biti na studeni, pokliznul sem se gda smo se tukli s gospoštinom na ledu i razbil sem se kaj lubenica. Da je bilo po mojemu mogli smo se zdići tam u travnju, al kad oni nećeju slušati. Znaš kakvi su, furt mora bit kak oni oćeju il se mam nafrnje i nećeju ništ.
- Znaš ti Matijaš onu babu Jagu kaj uroke skida i leči sve vragove? E ona je neki dan rekla mojoj Bari da budeju gospoda kod Krškog razlupala kmetove kaj stare kante. I još je nekaj verglala da Krško bu negdar kad nas više ne bu bilo jako važan grad, da joj se vidi kak blješći ko Betlehem. Ja mislim da ona ni pri čistoj.
- Štefek, daj mi mira z Jagom, gdo još sluša njene coprije? Sav sem kaj na iglama, a ti mene jebeš z babom Jagom.

Uto dolazi glasnik, koji baš i nema šta dobro za reć.
- Ljudi, ni dobro. Stigel je kmet iz Krškog, razbili su ih gospoda kaj stare lonce. Jedva je izvukel živu glavu i uspel se je nekak probiti da nam javi. Još ga je presrela baba Jaga, štela je iz prve ruke čuti gdo je pobedil jer joj se videlo da kmeti buju zgubili, pa mu je strah natirala u kosti jer veli...
- Čuli smo kaj veli, da bu Krško svetlelo kaj Betlehem. Luda baba, eto kaj bu svetlelo. Ni dost šta ne ide kak treba, još ona drobi. Dajte je zaprite nekam dok ovo sve ne projde, bude nas sve ispizdila sa svetlenjem. Mene više brine kaj mi bumo dalje, ovo mi ne zgledi dobro.
- Matijaš, a kaj misliš da pitamo Jagu? Morti vidi još nekaj osim svetlenja u Krškom.
- Još mi jemput Jagu prispomeni, bum te zagutil. Rajše odi vidi je li bu nekaj za pojesti. Kad sem gladan nisem svoj.
- E i o tom je nekaj baba Jaga neki dan gnojila, da nekad budeju ljudi imali za pojesti nekaj jako fino i slatko, i da se budeju oko toga spominali - kad si gladan nisi svoj.

Gubec više nemre slušat o babi Jagi, izlazi van i mrmlja si u bradu:
- E moj Matijaš, jesi našel s kim se budeš dizal za pravicu...njih više zanima kaj je rekla baba Jaga neg kak se bumo izvlekli iz ovog dreka. Trebali smo babu Jagu poslat na Krško, bi se gospoda razbežala kaj štakori čim bi ona krenula divaniti kaj joj se sve vidi...joj mene...

( bitka kod Cesargrada, tu još baba Jaga ni imala kaj za reći )

Sretna Nova godina, mislim kineska

Jel znate vi da je danas kod Kineza stara godina? I da njihov lunarni kalendar svake druge il treće godine ima i trinajsti mjesec? Ja bome nisam znala, pa sam sukladno tome malo pronjuvala da vas informiram šta trebate napravit u ovoj iznenadnoj situaciji, a vezano za doček kineske Nove godine.

Za početak, sve detaljno očistit, ponajpače ćoškove, i izbacit sve nepotrebno iz kuće van. Dakle nemrem vjerovat - opet čišćenje; pa ne bi uteko od metle i krpe da si bog. Ak po ćoškovima imate svaštanešta, brže se primite metle il partviša i saugera, i nosite van sve šta vam ne treba, jer inače će vam kineska nova godina bit za ništa. Jedva smo obavili Božić i Novu godinu mlaveć po stambenom objektu, kad eto i kineske Nove godine pa opet udri. Jel ima možda još kakav kalendar da Nova godina počinje nekad pa da i tamo vidim jel treba nova zaliha spužvi i periljaka i krpa i vrećica za usisavač i nova pošiljka deterdženata širokog spektra djelovanja?
Nadalje, na samu Novu godinu najstrože je zabranjeno iznošenje smeća jer to donosi tešku nesreću. Mene baš briga, kod mene se smeće odvozi četvrtkom, al šta ćete vi kojima komunalac sutra ujutro odvozi kante? Ne bi vam rado bila u koži.
Još malo dalje, treba vam puno crvene boje. Naime, crvena se boja u Kini povezuje sa srećom i blagostanjem i gotovo će svi za doček imat barem nešto crveno i potpuno novo na sebi. To mi je najmanji problem, na doček ionak ne idem, a imam crvenu pidžamu i crvenu Dormeo dekicu pa da vidiš sreće kad se ja večeras zacrvenim.
Ak vam se hoće, slobodno bubajte petardama i vatrometom da isprepadate Niana, zmaja - lava iz legende, koji se nije bojao ničeg osim dvije stvari - crvene boje i buke. Znači crveno se obuć i udri iz svih artiljerijskih oružja da se otjera Nian. Kak ćete to objasnit policiji ak vam dođe na vrata? Pa jednostavno; jeste vi izmislili Niana i to da se on boji buke i crvene boje? Niste. E pa onda ubijedite i policiju da sastavi baražnu paljbu da bi se Nian zavuko u mišju rupu i iz nje izlazio otprilike nikad.
Obavezni ste danas i sutra jest hepi mil, koji uključuje namirnice crvene boje ( recimo nar ), pa namirnice zelene boje ( recimo brokulu il grašak ), pa kineske rezance. Ko ne zna zamijesit kineske rezance, nek zamijesi hrvatske; ko da rezanac zna jel ga mijesi i kuva Kinez il Hrvat? I nikako jest piletinu, jer će sreća odletjet u Novoj godini. A meni ostalo pola pileta za suta za speć; e nema majci sutra piletine, ide ona u kištru a sutra se jede lovački ručak - šta ko ulovi poješće i amen.

E tako. Sad ste upoznati sa najnužnijim stvarima, samo trebate prić realizaciji projekta dočeka. I sretna vam Nova godina, koja će inače bit u znaku Svinje ( valjda to ne znači da ćemo se svi nadebljat ko kreteni ).

Prisiljeno zelje

Kad ste zadnji put jeli prisiljeno zelje? Mislim, jel jedete to, jel znate šta je i kak se skuha?

Za razliku od omražene prežgane juhe, ovo sam oduvijek jela da se sve pušilo. Volim taj slatkasto - kiseli okus kupusa, pa još sa pire krumpirom recimo il nekim faširanim šniclom - prste polizat. Ja ga kuham onako kako me naučila mama. Znači, manja glavica zelja se nareže, posoli i polije sa malo octa ( da ne velim sirketa, ne znam koliko ste familijarni s tom riječju ); malo odstoji, pa se napravi zaprška u koju se dodaje crveni i bijeli luk, zelje se dobro ižmiče i stavi na zapršku, dodaje se paradajz ( ja više volim onaj u tetrapaku od koncentrata, stvar navike ) i lagano kipi dok zelje ne postane mekano. I onda konzumacija, u mom slučaju barem dva tanjura jer volim ovo jest.
E sad...u hit kuharici moje frendice recept za ovo jelo predstavljen je u svega dvije rečenice i naslovljen kao "Kupus slatki nakiselo". Isto ko kod prežgane juhe, nema tu velke dubioze i precizne težine sastojaka. Dodano je i meso nepoznatog podrijetla, a na receptu je i flek nepoznatog podrijetla, sad jel se nešta masno prolilo po stranici il se nešta jelo pa se uflekalo - pojma nemam. Uglavnom u receptu izrijekom piše:
"Izrežem kupus i nasolim, poprskam sirketom i izmješam. U lonac metne pola kupusa, malo mesa i pokrije ostalim kupusom i nalijem vode da proviri".
I to je sve. Za sirket sam objasnila da je to ocat; ono šta ne mogu objasnit je kolko kupus treba stajat, kolko je to malo mesa i kakvog, i šta znači - nalijem vode da proviri. Ko da proviri, jel kupus il voda il šta treba provirit zamajkubožju iz lonca? Nit kolko se kuha, nit jel ide zaprška i kad, ništa saznat nećete isto ko ni ja. I nema prisile u nazivu, ono - prisiljeno zelje; ko će zelje prisilit na išta, a u nedostatku pravog kiselog zelja? Fino kulturno - slatki kupus nakiselo. I ne kužim ko još sudjeluje u kuhanju; ona izreže kupus i nasoli i izmiješa, a onda ga neko meće u lonac, tak barem piše.

Jebate, sva sreća da ja ne pišem kuharice - pa moji recepti bi trajali i trajali, ko Kastrov govor. Ne bi ja to nikak mogla stisnut u dvije rečenice. Pa samo da skužim i objasnim šta znači "nalijem vode da proviri" treba mi pet rečenica.

Porod na naglo

Porodi uglavnom budu onak - nezanimljivi; dovezu te u bolnicu i ostave na milost i nemilost trudovima i babici. Al ima ih i vrlo zanimljivih, naravno ak si promatrač sa strane.

Jednom takvom ( zapravo već okončanom ) svjedočila sam davnih godina, kad sam zaglavila u bolnici. Bilo je ljeto, kasna kipuća ljetna noć. Nas nekoliko izvuklo se van, jer se unutra nije moglo ni disat ni spavat; skuhale kavu, sjele na klupu i razvezle razgovarat, bolje i to nego ležat na krevetu i znojit se i skapavat od vrućoće. Kadli kroz tišinu čuješ zvuk sirene kola hitne pomoći. Sve bliže i bliže, vidiš po tome da čovjek vozi ko sumanut.
Eto kola, skreće vozač na jednom i pol kotaču manirima vozača Formule jedan i jedva se zaustavlja pred zgradom ginekologije, sve se puši iz guma. Iz zgrade izlijeću dvije sestre i dežurni doktor, sestre drljaju kolica i plahte i šta sve ne drljaju. Rotacija na kolima još radi, sve ko na snimanju Klinike Švarcvald. Otvaraju stražnja vrata na kolima, doktor uskače prvi...i iznosi novorođenče, predaje ga jednoj od sestara koja ga zamata u malenu plahticu i odnosi unutra. Za minutu - dvije izvoze na kolicima i sretnu majku, odvoze i nju unutra.
Rotacija još uvijek radi. Mi sve odgledale i nastavile pričat. Rodila žena, dovezlo je i šta sad. Kad - otvaraju se vrata od kola, izlazi vozač, mlađi tip; blijed ko krpa, izgleda ko da će ga srce strefit svake sekunde. Prilazi k nama, pita - cure jel imate vatre. Nemre on ni cigaretu zapalit kolko mu se ruke tresu. Pitamo ga hoće kavu popit, naravno da hoće iako bi rađe dekno nešta kratko pa zabetoniro pivom.
Kaže - poslali ga samog da odveze ženu u rodilište, ima vremena, pa neće rodit za pol sata. I sve je bilo ok dok negdje na pol puta žena nije rekla - ja ću rodit, gotovo je. On u dreku - ajme gospođo nemojte, pa ja u životu nisam vidio porod, pa dajte stisnite nekak malo, zamajkubožju. Ona na njega - pa kak da stisnem, dijete izlazi, jeste normalni, pomagajte kako god znate. On upalio sva četri, stao sa strane, nazvo radiovezom one blesane na hitnoj da mu održe brzinski kurs o porađanju na cesti, bez doktora i babice. I porodio on ženu, čak je i pupčanu vrpcu presjeko i zamoto bebu, i dovezo ih do bolnice.
Pitamo mi šta je rodila; on nas gleda ko vanzemaljce, šupljim pogledom tipa - pa jeste vi normalne, kućete me to pitat. Kaže - pojma nemam, nisam stigo gledat. Još kad mi je gospođa rekla da sam dobro i prošo, jer su prvi porod bili blizanci...pa dobro da se nisam onesvijestio.

Popio duplu kavu s nama, još ga išle i nahranit i podsjetile da ugasi rotirku prije neg šta ide jest. Da one koje pokušavaju unutra zaspat ne smeta svjetlo.
Bilo je onak...baš zanimljivo. Naravno nama. On vjerojatno nije spavo danima.

Reading me softly

Danas je svjetski dan čitanja naglas. Pa još kad bi potencijalni čitač izgledo ko recimo ovaj knjigonosac sa fotke, čito bi on meni svaki dan, dobrovoljno il prisilno. Ako nećeš milom, zavežem te za fotelju gladnog i žednog pa da vidiš oćeš čitat il ne.

Za pretpostavit je da ovakav knjigonosac ima i vrlo ugodnu boju glasa, šta samo dodatno povećava šanse da mora čitat. Prije kave, za vrijeme doručka, prije ručka, za vrijeme ručka, za vrijeme popodnevne kave..uglavnom ima čitat dok ne ostane bez glasa. ( U svrhu zaštite glasnica dobro bi bilo nabavit veću količinu kojekakvih pastila za grlo i bombona protiv kašlja, pa neće mi čitat i ripat ko konj.)
Naime, evidentno je da čitanje naglas razvija vještinu slušanja, obogaćuje rječnik, razvija maštu i utječe na uspješan razvoj djece. Pa šta onda ne bi tako djelovalo i na odrasle, to jest mene il bilo koga kome bi se čitalo naglas. Imala bi sluh pet iljada puta jači od border kolija i zavidnu vještinu klimanja glavom dok neko drobi bogznašta, bila govornik jači za par kopalja od Cicerona, maštu ću ovaj put zaobić jer ne bi bilo zgodno, a razvila bi se u neviđeno čudo od žene. Sve samo zbog blagodatnog čitanja naglas.
Inače na fotki je Olivier Martinez, bivši muž Halle Berry. Navodno su se rastali zbog nepomirljivih razlika. Ne znam o kakvim razlikama je riječ, i šta mora bit tako nepomirljivo, al sigurna sam da ona nije znala da on prekrasno čita naglas; da je znala, mogla je spavat ko Trnoružica iza njegove priče za laku noć. I dok ovo pišem, pada mi na pamet kakve ja imam probleme sa insomnijom; pa ja bi zapravo trebala imat čitača, pa kad se ušuškam on ima čitat dok mu jezik ne otpadne il dok ne zaspim.

A sad ozbiljno - slušat nekog kako čita je fenomenalna stvar, pa drage žene - ako vam se ukaže prilika i kad god vam se ukaže prilika slušajte čitanje naglas. Razvićete se u svim smjerovima i velika je vjerojatnost da ćete postat sasvim drugačija osoba. Ako bude sreće pa čitač ima ovaj dramatik luk, onda ćete popravit i vidno polje bez okulističkog pregleda.