Zbogom oružje

U drugom srednje bilo se red suočit sa stravom od predmeta zvanom ONO i DSZ ( za neupućene - Općenarodna obrana i društvena samozaštita; već je sam naziv jasno govorio o krucijalnoj važnosti poznavanja i bubanja napamet svega šta je pisalo u knjizi, jer šta ak izbije rat a ja ne znam razliku između puškomitraljeza i nagazne mine, pa zakopam puškomitraljez u zemljicu čarnu a iz nagazne mine krenem pucat? ).

I dok smo u prvom razredu uglavnom slušali kojekakve teoretske bljezgarije, u drugom je bogme zakuvalo i to gadno. Jer se, mislim u drugom polugodištu, išlo na gađanje na vojni poligon, i to bojevom municijom, i to iz one prastare M48. Pa smo u školskom dvorištu na onim tanjim plavim strunjačama vježbali zalijeganje i izvršavanje naredbi vezanih za već spomenutu pucnjavu. ( Naredbi se više ne sjećam, al sjećam se da je profesor bio vrlo rezolutan u svojoj namjeri da to usrano gađanje prođe u savršenom redu. Stalno nam je prijetio da će ić na popravak i zalijegat na strunjače u školskom dvorištu svako od nas ko se ne pojavi na gađanju, pa makar bio smrtno bolestan.
- Nema majci opravdanja. Imate bit tamo i mete izrešetat ko da ste pravi marinci. Oću da su pogoci il u središte il oko središta mete. Jer šta ako...( pa onda petnajstminutni ekspoze oko nasušne potrebe da svi baratamo tandžarom ko kuvačom, mi cure pogotovo, jer ne mogu žene u ratu samo bit bolničarke il kuvarice; mora bit i poneka Ksena ).

I osvanuo taj dan D. Vani biblijski potop; grmljavina takvih razmjera da svakih deset sekundi grom bubne, a kiša se otvorila ko da nije padala od postanka svijeta. Dovukli se mi do vojarne, nadajuć se da će otkazat taj okršaj kod ok korala. Ma kakvi otkazat, ne da on ni čut, posvađo se namrtvo s nekim tamo kapetanom.
- O čemu ti pričaš?! Smeta im kiša?! Znači da izbije rat trebali bi čučat pod kišobranima dok nevrijeme ne prestane?! Gađamo ko da je vani plus trideset. I nemoj da mi neko otvara kišobran, odma jedan iz zalaganja, jel vam jasno?!
Ajde pokrenulo se to nekako, dao nam je čak da stojimo pod nekom strehom dok nije bilo vrijeme da idemo na vatrenu liniju. Pa ta pucnjava, majko mila; mi smo bili D razred, znate vi šta je odslušat četristopedeset pucnjeva iz jebene tandžare onih koji gađaju ispred vas dok vani grmi i pljušti kiša?
I konačno dođem i ja na red, zalegnem u ono blato, pljušti ko ludo, on izdaje naredbe megafonom, i saćemo i mi zapuškarat malo...kadli moja puška ni trc. Zaglavio se metak u cijevi, jebomupasmater. Ja stavila pušku na grudobran i ležim ko prase u onom blatu.
Eto njega k meni.
- A šta ti glumiš, života ti? Oćeš ti zbilja da te srušim, odlikašice, a? Ajmo pušku uzet i gađat.
Jedva ja njemu u onoj baražnoj pucnjavi objasnim da me zapala potrgana puška. Otpsuje on po pljusku po drugu, eto ga u roku sad sa friškim modelom. Čučne kraj mene, da se uvjeri da nemam ja kakve rituale da sjebem pušku prije neg šta opali. I još mi lijepo ponovi - dobro pritegni kundak ramenu. Kak ja ne bi pritegla, ljevak koji je naslonio pušku na desno rame. Otprilike sam mislila da ću umrijet koliko me đubre izubijalo po ramenu ( ne profesor, tandžara ). I čak sam imala tri pogotka u središte, ostala dva onak negdje na pola mete.

Drugi dan moje rame naglozelenoplavo, naotečeno, nemrem ja ruku pomaknut, nemrem ni pisat ni obuć se. Preksutra imali opet ONO, kaže prof:
- Odlikašice, jesil živa?
Ja samo malo smaknula rukav da vidi na šta mi rame liči. On prevrne očima, kaže:
- E sinja kukavice...ma nije žensko neg za bolničarku, eto ti ruke ko da te medvjed napo. A jesam li ti reko da pritegneš kundak...( pa poduži ekspoze o zaglavljenom metku i kundaku i svačemnečem ). Al svaka čast, tri pogotka u sred srijede i to ne držeć pušku kako treba. Nećeš ić na popravak, to je dobra vijest.

To je bilo prvi i zadnji i jedini put da sam uzela pušketinu u ruke. Ne bi više ni da mi je Bali beg pruža.