Licence To Kill ( na najjače )

Tata jedne moje školske frendice bio je pa onak, visoko pozicioniran tip, direktor nečega, i nonstop je putovo kojekuda. Više je bio po putu neg doma.

I desi se prilikom jednog od njegovih putešestvija da im je provalilo u kuću. Oni spavali, provalnik ušo i odnio šta mu je pasalo - fajn love iz tajnog skrovišta koje se ispostavilo ko loše, fajn nakita ispaćene supružnice i tak to. Nisu ga čuli, tek su ujutro skužili da teve nije tam gdje inače stoji neg usred hodnika, biće mu se nije dalo nosit pa ga ostavio ( a i nije bilo lako tad teglit teve, nisu bile plazme ko sad; ovaj je imo iza ekrana onu kištretinu sa tristopedesetosam lampi, težak ko kitovo mladunče ).
Kad su skužili šta se desilo napravili inventuru, zvali murju, standardna procedura. E kad se stari vratio održali sastanak kućnog savjeta i odlučili nabavit pištolj, za eventualne buduće slučajeve ugroze imovine il nedajbože još ekstremnije situacije. ( Mislim da se razumijemo, da je ispaćenu supružnicu lopov probudio zadavila bi ga golim rukama jer je bila opakija od Minotaura osobno, al za svaki slučaj. A i lakše ga je ranit iz pištolja neg se borit s njim ko u Saitama Areni. )
Nabavio se pištolj i pripadajuća dozvola za posjedovanje i nošenje vatrenog oružja, čak je održan i brzinski kurs kak se time barata, da žena zna šta će ak slučajno promaši i kak se puni i kak pogodit metu koja se kreće. Sve se to izapsolviralo e da bi članovi kućanstva spavali snom pravednika kad on opet odjapari na put. A to je došlo vrlo brzo.
Naravno da se desilo da je službeni put trajo kraće jedan dan. Dolazi pater familias znači dan ranije kući. Mislim dan; vani mrkla noć, ajmo reć da je bilo pola dva u noći. Ključa u ulaznim vratima od dvorišta nema, sve zalokotano ko Hitlerova Volfsšance. Nigdje žive duše. Tu će on prebacit nekako kofer prek ograde, i taman zajašio na plot kad u tišini noći čuje repetiranje pištolja i odma iza toga obasja ga jarka svjetlost ( za koju se kasnije ispostavilo da je žena samo upalila vanjsko svjetlo, dovoljno jako da trenutno oslijepi neželjenog posjetioca ).
- Stani majkutijebem!!! Da se nisi pomako, ubiću te ko zeca!!! Ruke u zrak, smeće jedno!!!
Tu on odma skuži glas ispaćene supružnice. Probava dić ruke u zrak, al kak da ih digne a da ne padne s ograde?
- Sunce ja sam, ranije sam se...
- Začepi, suncetijebemdatijebem!!! Ruke u zrak, pucaću!!!
Diže on ruke, šta mu drugo preostaje, pokušava održat ravnotežu i ugled alfa mužjaka, i opet progovara:
- Sunce ja sam, daj slušaj šta ti govorim...
- PREKINI!!! Ni pis više!!!! Đubre jedno provalničko, meni si našo muljat!!!! Sad polako spusti ruke i sjaši s jebenog plota, pa opet ruke u zrak i da nisi krivo udahno jer pucam, jel jasno?!
Sluša on, šta će, vidi da ju je kresno adrenalin na najjače i da uopće ne prepoznaje njegov umilni glasić. Tek kad je prišo bliže vratima od kuće prepoznala ga je, sad jel po kaputu il po stasu ko zna.
- A šta ti radiš na plotu? A? Pa mogla sam te ubit i ić na robiju za tebe!!! Jel ti ne znaš javit da dolaziš?!
- Pa htio sam te iznenadit..
- E pa bome si nas obadvoje iznenadio, sva sreća pa sam upalila vanjsko svjetlo i prepoznala te kad si kreno. Spusti ruke, neću ti ništa. Budalo jedna.

Kasnije su se svi smijali od toga, al bome dlaka je falila da mu prosvira glavu štiteći stambeni objekt i goli život.
O svom jašenju preko rođene ograde, i to u suknji, ću neki drugi put. Ovo je samo početak.