O glazbi

Srpanj 1985. donio je svijetu do tada neviđen koncertni spektakl, objedinjen pod nazivom Live Aid. Bob Geldof i Midge Ure organizirali su ga za gladnu djecu Etiopije. Na stadionu Wembley u Londonu, pred 72 000 ljudi, i stadionu JFK u Philadelphiji, pred 100 000 ljudi, svirale su najveće svjetske zvijezde. Sjećam se da je Phil Collins prvo nastupio u Londonu pa letio za Philadelphiju da bi mogao nastupiri sa Ericom Claptonom.

Imala sam tada tek osamnaest i prilično srušenih snova iza sebe. Neki su još uvijek lebdjeli poput blještavih šarenih balona, ne dozvoljavajući mi da baš potonem do kraja. Mama je bila u Krapinskim toplicama, na jednoj u nizu rehabilitacija iza moždanog udara. Da je ona bila doma, možda tv ne bi bio pojačan do daske i možda ne bih uživala u cijelom Live Aidu ( barem ne tako glasno ). Ovako sam imala punu slobodu za razvrnuti zvuk do daske i slušati dobre, bolje i najbolje.
Cijelo sam se vrijeme pitala kakav fenomenalan osjećaj mora biti izaći pred toliku masu ljudi i raditi ono što naviše voliš i najbolje radiš - svirati ili pjevati. Oduvijek sam bila tremaš, i kad god je trebalo nešto čitati ili pjevati ( a bilo je toga poprilično tijekom školovanja obzirom na moje pjevanje u zboru i razrednice koje su me uvijek naguravale da nešto čitam po kojekavim školskim nastupima ) imala sam osjećaj da će me deknuti kap; znate ono - znoje se ruke, tresu se noge, vidiš se kako padaš preko isprepletenih kablova i žnora...a nastupaš pred parsto ljudi, ako i toliko. Kakav je tek osjećaj izaći pred sto tisuća ljudi?
I sve je bilo dobro dok na stejdž nije izišao On. Ja naime na Claptona vrlo emotivno reagiram, ne mogu to objasniti i nikad nisam mogla. Je li riječ o načinu na koji svira, jesu li u pitanju njegove pjesme - nikad to nisam čak ni pokušavala odgonetnuti. Znači kad je Mr Slowhand zasvirao "Laylu"...pa ja sam se raspala na atome. Potop suza. Katarza. Ushićenje i bol istovremeno.Takav silan osjećaj kojem zapravo ne znam i ne mogu dati ime. Kao da su mi se otvorile rajske dveri.
I tako je i danas. Gdje god bila ( a bolje je da nije u javnosti ) ako krene "Layla" ja imam problem, i to popriličan. Akustična verzija nije toliko problematična, ali ova električna...

Zapravo mislim da se radi o samoj glazbi. Claptonova "Layla" me satre svaki put, ali ima još dosta takvih primjera. Glazba naprosto pronalazi put do najdubljih kutaka duše i ponekad ih miluje, a ponekad razara; ovisi o tome kako se osjećaš u tom trenutku. Glazba je, osim riječi, najmoćnije oružje koje poznajem. Kako drugačije objasniti silinu osjećaja koje izaziva? To je jedna sasvim druga dimenzija, nevidljiva ljudskom oku. Moćna i nježna, milujuća i razarajuća istovremeno.
Glazba oboji svijet nečim posebnim, samo je treba udahnuti i nositi u sebi.
Divno je živjeti glazbu.