O čemu drugom se uopće na Valentinovo može pisat nego o ljubavi? Pa ću bit eto slobodna osvrnut se na neke od najvećih ljubavnih uspješnica svih vremena. Mislim, mogla bi ja pisat o tome šta se sve trebalo dobit na današnji dan al to bi značilo da komercijaliziram ljubav ko takvu, a ljubav nipošto nije za komercijalizaciju.
Ono šta mene daleko više muči je bolna spoznaja da su gotovo sve uspješnice završile šta u suzama, šta tragično. Pa jel iko igdje na ovom svijetu zna napisat roman, priču, scenarij pa da barem u zajebanciji izmisli hepiend, kad već troši vrijeme na pisanje o ljubavi? Jel to takav problem? Ono, sretnu se, zavole se i žive sretno do kraja svog žvota? Šta je to tak komplicirano?
Ajmo odma u glavu. Najbolje je počet sa najgorim mogućim primjerom. Love Story je onak obećavajuć naslov, misliš - e tu će cvjetat ruže. Oboje studenti, Oliver je iz bogate familije, Jennifer baš i nije, al se zavole na kub i ožene se, unatoč osupnutosti njegovih roditelja. I onda se desi šta? Ona umire od leukemije. Znači prestrašno. Pa jel Segal nije baš nikak mogo nać neku blažu verziju bolesti? Kak uopće dođeš na ideju razvit radnju u kojoj glavni ženski lik umire? Ni iza knjige, ni iza filma nisam spavala normalno neko vrijeme. Digneš knjigu u knjižnici misleć kak ćeš odmorit mozak, a on te ubije u pojam ničim izazvan, jer ne zna završit da ispadne sretno.
Il recimo Doktor Živago. Tolko krvave muke i patnje, pa još razvučene na film koji traje i traje i traje i nikak završit, a zlo ti je već negdje od dvadesete minute nadalje. Lara koja ispašta zbog koječega, Jurij koji je razapet između ljubavi prema njoj i svoje obitelji...da je Pasternak živ, imo bi šta čut od mene. Požalio bi dan kad je uopće naučio pisat u školi, a kamoli dan kad je došo na ideju pisat Doktora Živaga. Trebo bi mu doktor iza razgovora, u to sam sigurna.
Da ne spominjem Romea i Juliju. Kud je familije od početka zavadio na noževe, tud je htio Juliju udat za drugog, pa se ona htjela otrovat al joj je fratar dao neki napitak da samo zaspi, al eto nije stigo na vrijeme obavijestit Romea da ona samo spava. Neupućeni Romeo popio otrov i umro, a Julija kad se probudila uzela nož i oduzela si život. Pa još onda u grobnici pomiri zavađene familije. Iskreno, mislim da Shakespeareu nisu bili svi kod kuće kad je piso Romea i Juliju.
Šta reć za Prohujalo s vihorom? Scarlett cijeli film od tri sata i debelo prek toga spašava svoje imanje, udaje se svako malo, ubijeđena je da voli Ashleya, a kad konačno progleda i shvati da ni Rhett nije za bacit on kaže otprilike - ma zaboli me, i ode u maglu. Ostaneš u šoku; gledaš tri sata i debelo rek toga film, više ne znaš ni jel bi sjela ni jel bi legla, ne vidiš teve od dima popušenih cigareta i onda on jebeno ode. I to je napisala žena? Pa ja nemrem vjerovat da i ženski autor može tak skiksat.
Al ajde da ubacim i neki film s hepiendom, da ne ubijem baš svu fatalnu romantiku praznika zaljubljenih. Evo recimo Oficir i džentlmen ima hepiend. Doista, mladac je sve do samog kraja onak dosta izbezumljen od obuke i uvjeren da se ona samo želi udat za budućeg generala, al na kraju dođe po nju u onu tvorničku halu i iznosi je na rukama uz ovacije ostalih radnica, uz fenomenalan sentiš koji pjevaju veliki Joe Cocker i Jennifer Warnes. Pa možeš konačno pustit suzu od sreće, za razliku od gore nabrojanih cvilojeba. ( A Titanic nisam ni spomenula, blago meni. )
A za glazbenu podlogu mora ić tango, da malo podigne temperaturu iza teške tematike vezane za ljubav. I to kakav tango, otpjevan u zborskoj obradi i otplesan onako kako to radi jedan od najboljih plesnih parova svijeta. Tek da se usput malo vidi šta sve ima Petrinja.
Post je objavljen 14.02.2019. u 20:53 sati.