Čuvarica kućnog praga

Davnih godina moja je mama iz Gora donijela doma malo crno - bijelo štene, koje joj je utrapio direktor škole, jer da kakva je to kuća koju ne čuva pas čuvar.

Da se razumijemo, on je samo htio udomit štence koje mu je podarila njegova čuvarkuća. I uzela moja mama tu malu crno - bijelu kuglicu, svidjela joj se. Pa joj napravili kućicu, mazili je i pazili. Izrazla je u popriličnu mustru koja nije volila bit zavezana ( nemojte me sad razapet, takvo je vrijeme bilo; ja sam je znala pustit kad mama nije bila doma sve dok nije sjebala par friško procvjetanih paradajza i iskopala u krastavcima krater veličine dva sa dva, kad me mama nije ubila kad je stigla doma ). Dakle nije volila bit zavezana, i nikad nismo uspjeli skužit kak zamajkubožju izvuče glavu iz ogrlice, legne u kućicu i glumi da je zavezana. I čeka žrtvu.
Prva kolateralna žrtva bio je stariji čovjek koji je svaki mjesec dolazio očitat sat i naplatit vodu, znate ono - plavi mantil, pepeljarke očale, pod rukom ona knjiga sa listićima za svaki mjesec u koju je rukom upisivo stanje sata i iznos za platit. Znači uđe on u dvorište, vidi lanac pa računa da je pašče zavezano. Uđe ležerno, digne poklopac od šahte da očita stanje, al je staklo bilo musavo, pa je sišo dolje da ga obriše. To se nije pokazalo dobrom odlukom; naime ona ga je pustila da uđe unutra u šahtu i dok je on njurlo brišuć sat i očitavo ona se privukla šahti i kreno je šouprogram - lajanje, kešenje zuba, odskakivanje i priskakivanje. Čim on promoli glavu ona sastavi u dreku, ori cijela ulica. Sva sreća pa je mama bila doma, radila popodne, i potjera je ona i zaveže Čovjek jedva izašo van, više ga je mama iznijela kolko su mu se noge tresle. A i račun je ispiso onak treskavo, slova su više vukla na klinasto pismo. Skuvala mama i kavu da se prestane trest i malo prizaboravi na pretrpljeni šok.
Druga kolateralna žrtva bio je ko drugi neg poštar. I njega je pustila da dođe do ulaznih vrata, pa se stuštila za njim. Bilo je zimsko doba, malo sklizavoća i snijeg, pa se oklizno i razbio ko lubenica, torba bila otvorena pa se malo prosula i pisma i novci i gablec i svaštanešta. Naša vrla čuvarica prilegla uz njega pa udri lajat na poštonosca, koji ne smije ni pisnut jer čim pisne eto nje s novim setom laveža. Mame taj put nije bilo doma, spasio ga susjed koji je kreno u rođenu šupu po drva pa privezo našu čuvaricu, pobro pisma i digo poštara da ne dobije ozebline. Od tog nemilog događaja dotični je poštar uvijek zjalio ispred vrata da vidi jel ima koga doma; ak niko ne izađe isporuka pismena drugi dan, tvrdio je da mu se taj put smrzla krv u žilama.

A ona je samo mrzila bit zavezana i dobro je glumila da je misija njenog vezanja vrlo uspješno obavljena.

( na fotki nije ona; naišla na fotku u bespućima interneta, pod nazivom pronađen pas - izgubljen pas...naša je čuvarica bila vrlo slična )