smjehotvorine

četvrtak

svibanj

2018

Neodoljivo, za žene

Ajde budite strpljivi pa čitajte, eto sam na jednom sajtu pronašla spisak od dvadeset stvari koje su neodoljive ženama. Pa budući da svaku moram prokomentirat, možda potraje, šta sad mogu.

1. osmijeh ( zavisi na kakvom je licu; ak ti se ne sviđa njuška, može imat zube za reklamirat kaladont )
2. smisao za humor ( e to obavezno; ak te ne zna nasmijat il svaku tvoju provalu dočekuje na nož dok ti skapavaš od smijeha...ništa od toga )
3. pažljivost ( a neg šta da mora bit pažljiv; e sad, to uključuje 3462 stvari, od pamćenja datuma do nošenja cvijeća pa svaštanešto; to mu je mast hev )
4. velikodušnost ( obavezna; mora bit tolko velikodušan da čim ti nešta zatražiš, on podupla narudžbu, to je idealno )
5. inteligencija ( o čemu pričamo uopće; mora bit tolko pametan da mu Mensa plaća da izrađuje nove testove inteligencije )
6. suosjećajnost ( naravno; mora krišom brisat suze dok tvoja frendica prepričava kak joj je puko nokat na poslu a nije imala turpiju )
7. sposobnost da se smije na vlastiti račun ( može i bez toga, već ćeš nać način da se ti smiješ na njegov račun )
8. bahatost ( a nećeš ne, to ne dolazi u obzir; sad mi je već sumnjivo ko je ovo piso i zašto, pa šta će ti El Bahati )
9. ljubav prema obitelji ( ne navodi čijoj, valjda tvojoj; pa to mu mora bit glavna misao vodilja čim otvori kapke )
10. čvrsto tijelo ( e sad dolazimo do konkretnih stvari, ovo je sve dosad bilo duhovna sfera; pa jel logičnije da izgleda ko da je maloprije proguto Žaka? )
11. pažljivost ( pa nisu normalni, to je bilo pod brojem tri...šta ja uopće čitam ?! )
12. malo predug pogled ( jel vi ovo razumijete? ono kad te gleda ko udav antilopu il šta? tvoji su kapci teški? )
13. strastvenost ( ak je nema, teško će te oborit s nogu dok naizust recitira recimo Danteov Pakao...mislim volimo Dantea al... )
14. čvrste podlaktice ( o moj Bože...pa neš s njime ruku obarat pa da plati pivu ko izgubi...jesam već pitala šta ja to čitam? )
15. dobar odnos s djecom ( za ovu stavku te debelo i konkretno i odavno već moro oborit s nogu, ak su i djeca stigla pa ih dadilja )
16. pozitivnost ( a šta će ti cvilidreta kojem ništ ne valja i svemu prigovara ? )
17. dobar izgled u odijelu ( i to mora bit; ima izgledat ko Clooney u odijelu, inače ništa od obaranja )
18. povjerenje ( e sad, jel ti u njega il on u tebe; uglavnom treba ga bit, šta je ovoj šta je pisala članak? )
19. široka ramena ( e pa ko još voli ramena kakva imaju afrički maratonci, ajde recite? ak imaš ramena šira od njega...možda je malo bed )
20. nekoliko dana stara brada ( može proć; al da ne bude nekoliko dana pa nekoliko tjedana pa eto Grizlija Adamsa jer mu se lijeno brijat )

Ajme šta sam se smorila. A sad vidim da ima i nastavak, naime šta muškarce obara s nogu. O tome ću mislit sutra.

komentiraj (49) * ispiši * #

srijeda

svibanj

2018

Kad sklizneš s jastuka

Dok sam bila tatin najdraži curetak, svako ljeto smo išli obiteljski na more. Najčešća destinacija bila je Kostrena, gdje je tatina firma imala odmaralište za radnike.

Kao i doma, i tamo sam imala kraljevski tretman; osim tate, tamo je bila i moja strinka ( tako sam je od milja zvala ) koja je milostivici ispunjavala sva izvoljevanja apropo jela. Šta bi ja jela ono pripremljeno; odem k njoj u kuhinju i izrazim sve želje, a ona u roku sad donese na stol milostivici izvoljevanje.
1973. sam imala šest godina, pred polazak u školu, i mi u Kostreni na moru. Večera u punom jeku, ljudi jedu, a ja čekam da mi strinka donese ražnjiće ( palo mi na pamet da eto to večeram ). Sjedim na duplim a možda i troduplim jastucima ( što zbog visine, što zbog bojazni da ne dobijem gnojnu anginu, koju sam imala barem triput svake godine ) i pijem Naru al iz flašice, neću iz čaše; mama nabraja - pa jel ti vidiš šta ona radi, pašće i sasjeće se sva, pa daj joj reci da se smiri ( to se obraća ocu, koji se pravi da je ne čuje jer mezimici je veselje lokat iz flašice i poskakivat ).
Stiže strinka s ražnjićima, stavlja ih pred mene, ja taman nagnula Naru i da ću je stavit na stol pa jest...i prokliznem niz to brdo od jastuka i padnem pod stol, srušila i tanjur s ražnjićima; ražnjići neznatno rasuti po podu, ja sjedim sa cijelom flašicom u ruci i blejim, boli.
Mama poduzima pedagoške mjere u vidu izvlačenja tatine mezimice ispod stola, i to za pletenicu, kupi ražnjiće i bubne ih u tanjur, veli - e sad ih jedeš pa makar dobila devetnajst gnojnih angina. Tata me uzme k sebi i veli - ti si prava Rossovka, tebi i kad padaš flaša ostaje u ruci; dođi tata ljubi gdje boli. Ražnjiće je dobila mica koja je svaki dan dolazila na gablec pored kuhinje, a moja strinka je meni spekla friške i donijela mi još jednu Naru, za pretrpljeni strah.

Zašto ja ovo pišem? Čula jučer, nakon stotinu godina, sjajnu pjesmu Mahira Paloša, "Spavaj cvijete moj", koju je baš te godine otpjevao na nekom festivalu i bila je veliki hit. I kad god je čujem, ja se sjetim svog ateriranja pod stol.

komentiraj (35) * ispiši * #

utorak

svibanj

2018

Kad na dan D iskrsne situacija

Čitam neki dan kak se za te raznorazne kraljevske svatove uvijek znalo desit nešta da pokvari štimung.

Pa ajmo počet s Marijom Antoanetom. Tvrde kak je na sam dan vjenčanja skužila da joj je vjenčanica pretijesna, pa se nije dala zatvorit na leđima. Nije bilo više materijala da se sranje popravi, pa se udala u tom šta su joj sašili; navodno se naziralo i donje rublje dok je hodala. ( Šta pametno reć na ovo? Šnajdari u njeno doba nisu čuli za probu vjenčanica, il su mjeru uzimali nekoj dvorjanki? Jel joj nisu mogli natakrčit na leđa bilo šta bijelo da se ne vidi mider dok hoda kroz crkvu? Ne znam kak vama, al meni se čini da su šnajdari završili na galgama odma idući dan – ne na dan vjenčanja, da ne donesu još dodatne nesreće ).
Kraljici Elizabeti ( to je ova šta je odobrila i najfriškiju kraljevsku vjenčanicu ) frizer je slučajno razbio tijaru. Ajde vi zamislite tog spektakla; petlja ti po glavi, slaže tapirung i onda skrši tijaru, a mladenac već čeka pred oltarom. Odma sazvalo sve raspoložive hausmajstore, koji su tijaru uspjeli osposobit za uporabu u vjenčane svrhe. A frizer...mislim da je od tog dana češljo samo plastične bebe, i to ak je pojeo sve za ručak. Taj sigurno pristupa kraljevskoj kosi više nije imo ni u mislima.)
Kralj Alfred Veliki navodno je imo silnih problema s hemeroidima, i navodno su se upalili ko Tajms Skver za doček Nove godine baš na dan vjenčanja. Obzirom da je živio u doba kad još nije bilo takorekuć ničeg izmišljenog, dobra je vjerojatnost da su ga do oltara unijeli i prislonili na mladu da sam statira, pa ga po završetku obreda iznijeli da ne puže kraj mlade, ružno za vidjet da četveronoške baulja. I kog mu vraga ti ondašnji druidi nisu rekli da se ne prežderava par dana ranije, samo koja voćka i voda, i prošlo bi sve po peesu.
Pokojna Lady Di na oltaru je krivo izgovorila muževo puno ime ( srećom mu nije dalo četrnajst imena iza poroda, pa ti zapamti sve bez šalabahtera kojeg ne smiješ imat ), a ljupki princ Čarls se uzmuvo kod izgovaranja zavjeta ( šta me uopće ne čudi, on je mislio na svoju Kamilu i na to kak bi ona izgledala u vjenčanici, pa se popetljo ko pile u paučinu ). Već im je to trebalo bit dovoljno da skuže i da kanterberijskom nadbiskupu kažu – skupljaj kablove, idemo svak svojoj kući jer ovo ne sluti na dobro. Naravno da nisu, već je sve bilo skuvano za svatove i stigli svi ti uzvanici i štaš – vjenčaj pa kak bude. I završilo je na kak bude, nikako.
Kad smo već kod Lady Di, naravno da već uspoređuju Megan s njom. Pa da sad sve ne nabrajam, kažu da su na vjenčanju Di i Čarlsa bili svi evropski monarsi ( osim Španjolca ) i predsjednici evropskih država ( osim Grka i Irca ). Pa za paralelu u članku kažu – ovaj mladi par je pozvo i Serenu Vilijams i neke glumice i kanadskog premijera. ( Serena je krucijalna, ona se razumije u kraljevske svatove ko Nives Celzijus u pjevanje. A kanadskog premijera ja bi zvala svud, to im skidam kapu ).

Jedino je na ovom friškom vjenčanju Sir Elton Džon malo izmako kontroli, poljubio Dejvida Bekema ravno u medna usta, pa se još i oblizivo, na sveopće iznenađenje. A gle...bolje i Bekema neg mladenca, to bi tek bio spektakl neviđenih razmjera.

komentiraj (34) * ispiši * #

ponedjeljak

svibanj

2018

Sedma umjetnost ( II )

Kak ja volim čut na radiju nešta dobro ko šta je naprimjer "Mrs Robinson", Simona i Garfunkela. Pa me to odma ponuka da malo pišem o još jednom fenomenalnom uratku sedme umjetnosti. Alzo, na redu je "Diplomac".
Kad sam ga davnih godina prvi puta gledala, bila sam pa onak...osupnuta tematikom. Godine donesu svaštanešta, između ostalog i razumijevanje nečeg šta ti je sa nekih šesnajst godina nezamislivo skroz.

Dakle, Benjamin ima dvadeset godina, završio je srednju i pojma nema šta bi dalje sa svojim životom - bil studiro, bil šta bi. I u tom njegovom promišljanju zaskoči ga gospoja Robinson, njegova eks profesorica i žena tatinog poslovnog prijatelja. Bila zabava kod Benjamina doma, i ona ga smuva da je odveze kući. Pa s njim udri u razgovor. Pita ga da šta misli o njoj. On sa čašom žere u ruci veli da misli kak je ona baš ljubazna naskroz. Ona pita da jel zna da je ona bila alkoholičarka. On je malo ko u šoku, brže spušta čašu i kaže da je razgovor možda malo čudan i da oće svojoj kući, jer njen muž može banut svaki čas. Pa se ushoda vamotamo i vergla, i onda postavlja krucijalno pitanje - jel vi to mene oćete zavest? Ona se smije, al je njena desna noga već podignuta na nekakav naslon. Pa u sobu, pa mu gola golcata kaže da je može imat kad se sjeti. U nedoba eto gospodina Robinsona kući i Benjamin zdimi u vidu magle, splašen ko da je sreo Markićku osobno.
Ajde naće se njih dvoje tajno u nekakvom hotelu nebil tamo bilo bolje sreće. Ona sjedi u leopard kaputu i pije i puši, on dolazi i prijavljuje se u hotel, zbunjen ko kopriva. Iznajmljuje sobu, pa je zove iz telefonske govornice i opet vergla o svemu i svačemu. Ona ga prekida i pita da jel joj ima šta za reć. On naravno odgovara da ima - da ona nema pojma kolko on cijeni to šta ona radi. Ona pita - pa koji je broj sobe, bil mi to možda trebo reć. Nađu se u sobi, i onda ide jedna od meni najdražih scena, kad je on ide poljubit i žena nakon poljupca ispuhne kubik dima ko Varburg ( taman povukla dim a nije se nadala pusi, zateko je genijalac ). Pa ugasi cigaretu i krene se skidat, a on pita šta da radi, jel da stoji il šta. Ona preporučuje gledanje, pa se on zeru izmakne da bolje vidi. Dalje ide šta već ide, o tom ne moram ni pisat.
Spetljaju se i to traje mjesecima, a onda se naš Benjamin zatelebači u Elaine, kćer bračnog para Robinson. Nije da je planiro, desilo se; a bome se Elaine istom mjerom zatelebačila u njega. I onda više nije mogo izdržat, i ispriča joj šta se sve usputno dešavalo s njenom majkom. Elaine ga naravno odjebe, i odluči se udat za nekog tamo koznakojeg.
I onda dolazi završna scena, gdje Benjamin dolazi na njeno vjenčanje, i doziva mladenku kroz staklo, onak sa visoka, u crkvi. Elaine ga čuje i kreće prema izlazu. Pokušavaju ih zaustavit i starci i uzvanici, al ih neustrašivi Benjie zadrži vitlajući velikim križem, kojim onda zamandali i vrata od crkve, da mogu uteć iz te gungule. Sjedaju u bus, na čuđenje i vozača i svih putnika, i nestaju ususret boljem životu.

Možda mi film ne bi bio toliko drag da nije bilo maestralne glume Dustina Hoffmana i Anne Bancroft. Ovak je to masterpiece, bezvremenski.

komentiraj (41) * ispiši * #

nedjelja

svibanj

2018

Preobražaj

Mejkap čuda čini, i pravi je blagoslov ženskom dijelu čovječanstva.

Ak je već zakazala majka priroda kroz genetiku pa ima tehničkih problema pri vizualnoj prezentaciji, e pa brate ima načina da se preobratiš ko Kasijus Klej u muslimana. Prvo krema ko podloga, pa krema s tonerom, pa korektor za podočnjake, pa podpuder, pa nadpuder, pa puder u prahu, pa rumenilo, pa ukrašivači kapaka u vidu sjenila i tuša, pa maskara, pa ruž za usta koji drži odavde do vječnosti...i kad se pogledaš u ogledalo gleda te neko koga u životu nisi vidila. Žena ko s naslovnice Voguea. Pa se spegla kosa ( il uvojci il štajaznamšta za kratke frizure ) i neprepoznatljiva si sama sebi, a kamoli familiji il susjedima il onima koji te slučajno sretnu.
Pa recimo one koje su slobodne krenu u ratni pohod i čim se ukažu na nekom iventu eto k njima interesenata na biranje. Kud one okom, tu interesenti skokom; pićence, lagano neka večera, zujanje štokuda po koncertima il operi il narodnjačkim okupljanjima ( ovisno od toga šta preobražena ljepotica izvoljeva i preferira ) i onda lagano opuštanje uz relaksirajuću mjuzu u dostupnom stambenom prostoru.
Ali...da nije tog ali; treba dobro iskubicirat vrijeme pa uteć ko Pepeljuga prije neg se pokrov na licu počne gubit, a nedajbože osvanut ujutro uz interesenta. Jer ak se probudi, pa vidi umilno biće bez šminke il sa razmazanom šminkom, pa vrisne ko da mu je izvadilo džigericu za doniranje, sav van sebe i u šoku, jer pojma nema otkud taj Uruk - Hai kraj njega i kolko je moro popit da mitsko stvorenje uopće dopelja doma. Ak se tak nešta desi, valjda onda na njegovo vrištanje skulirano kažu - kad si ti zadnji put bio kod okuliste, pa ja sam ovakva od kad znam za sebe i moš bit sretan šta sam bacila oko na tebe; ili - ne zjači, prejaka je svjetlost kod tebe u stanu, spusti rolete pa ćeš vidit da je sve u najboljem redu. Zato je možda bolje da se raziđu ko ljudi dok još drži fasada, i nastojat da interesent nikad, al nikad ne dobije priliku onak komotno se pojavit u neprimjereno doba i ugledat neznanku koja liči na sve, samo ne na ženu koja mu je zapela za oko.

( Kad bolje razmislim, blažen je mejkap, al još je blaženije koristit ga minimalno; em ne šokiraš sebe jer se ne poznaš u ogledalu, em ne moraš trackat po sebi idućih stopedeset godina da ne bi interesent uteko glavom bez obzira misleć da je na snimanju Egzorcista ak te vidi neglamuroznu ).

( moguće je da to izgleda ovako )

komentiraj (53) * ispiši * #

subota

svibanj

2018

Čajanka mimo protokola

Daj recite kak vi pijete čaj ? Zakipite vodu u džezvi, uzmete šalicu od cca dva deci, kresnete unutra filter vrećicu i šećer, pa legnete na trosjed i onda srčete ko bijesni i baš vam je dobro, jel tako ? Nekad se možda uburi i koja piškota ili petit keks u šalicu, pa zna bit dramatično ak pukne i ostane unutra i sjebe čaj dokraja. To je sasvim u redu. I ja tak pijem čaj.

A jeste li znali da plava krv ( il ona koja to udajom postane ) treba završit šestomjesečni kurs, na kojem između ostalog svladava i tehniku držanja šalice i ispijanja čaja iz iste? Upućeni kažu da je od krucijalne važnosti držat šalicu na poseban način i pod određenim kutom uzimat gutljaj po gutljaj. Pritom treba pazit i na položaj malog prsta i palca koji su ključni za pravilno držanje šalice.
Znate kad bi ja to savladala? Nikad. Dok pod određenim kutom nariktam palac, sjebem šalicu i mali prst i polijem haljinu. Pa se ajde presvuć, pa ispočetka. Dok nariktam mali prst pod određenim kutom, sjebem drugu šalicu i kut od palca i opet polijem haljinu. Pa se ajde presvuć. Kad iz trećeg pokušaja pogodim kuteve prstiju, gurne me neko laktom, sjebem i treću šalicu i polijem i treću haljinu. Pa se ajde presvuć.
Pa kad konačno prinesem šalicu ustima, eto edukatora koji kaže - alo, gospo, ne pit, kutevi prstiju nisu kako treba i srčete ko da pije konj na pojilu. I uzme šalicu i ne da mi pit. Tu ja otimam šalicu jer sam već i žedna, i u tom natezanju sjebem i četvrtu šalicu i opet polijem haljinu.
Odem se opet presvuć, kad eto za mnom najglavnijeg batlera, nosi limenu šalicu i kekse i kaže - poručilo Rojal Hajnes da se ne morate zamarat silaženjem na čajanku, lezite tu u sobi i pijte iz ovog jer ste u zadnjih tjedan dana razbili četrnajst servisa dinastije Ming.

Pa se lijepo svalim na krevet i prolijevam i po sebi i po madracu i bacam šalicu od pod, da vidim jel jaki il savitljivi lim. Sve dok mi ne dođu dat tablete protiv napadaja panike, a sve samo zato jer nisam u stanju donest šalicu do laloka pod kraljevski ispravnim kutem. Razriješilo bi me ispijanja čaja u roku odma, da me vide samo par puta. Milina.

( na fotki je prikaz kak to treba ić, nisam ovo ja :) )

komentiraj (48) * ispiši * #

petak

svibanj

2018

Kiseli, pa motaj

Ko još normalan kuha sarmu u petom mjesecu? Recimo ja ( dobro, nećemo sad baš u dubiozu o tome jesam li normalna; reklo bi u vicu - možda jesam, al sigurno nisam ).I to zato šta moj najdraži frajer od pet godina sarmu traži za doručak, ručak i večeru. On već zna da je Ogulin, citiram, "jedan veliki grad iz kojeg će stići kupus koji ćemo kiseliti za sarmu". Prema našoj zajednički osmišljenoj strategiji, i sam kapetan Kuka je inzistirao da se na brodu sarma često kuha, jer ju je on najviše volio jesti ( ne pitajte otkud to, dala bi se i od toga napisat kraća priča ).Pa na svaki upit što bi najradije jeo, uglavnom je odgovor sarma.

Kad god radim sarmu, sjetim se divnih običaja vezanih za kiseljenje kupusa u mojoj rezidenciji u Brezju.
Gotovo svake godine okupila bi se ista ekipa, dvije tete i dva tetka ( jedni s mamine, drugi s tatine strane, valjda da se kupus bolje skiseli, šta li ) i moji starci. Pa se dan prije pribavi logistika u vidu svega šta je potrebno za kiseljenje - sol, papar u zrnu, vino i nešto žere ( posljednje dvoje valjda zbog bolje fermentacije kupusa ). Za jelo il lovački ( nekih kobasica i sira ) il nešto na žlicu, da se barem malo uspije zaustavit brzo djelovanje što vina, što žere.Pripremi se i zaliha šta zavoja, šta flastera, šta onih gumica za nataknut na prst, ak dođe do krvnog stradavanja da se može radit dalje.
Tata je obično noževe nabrusio tak jako da već u četvrtoj minuti padne prva žrtva rezanja kupusa, koja onda il lijepi flaster il mota prst zavojem il natakne gumicu na prst, zavisno o kutu posjekotine i količini krvarenja. Već nakon par minuta pada i druga žrtva, pa se obavlja i druga trijaža, a ubrzo se ukazuje pomoć i trećem unesrećenom. Trebam li reć da su unesrećeni svake godine bili iste osobe, muški sjekači kupusa, koji bi se onda primili kartanja i jela, pa kasnije i harmonike i pjesme ( ako bi tetak ponio harmoniku, a uvijek ju je imo u gepeku od fiće, ak zatreba da ne mora ić doma po nju ). Cure bi jamrale i očistile glavice i srezale sav kupus same, strpale ga u bure, i onda još zajedno sa ranjenicima pjevale do neko doba, uz uvjet da ranjenici prvo prevuku bure tamo gdje je već trebalo stajat.

I svake godine tako, ista priča. Ritual koji je bio neizbježan i nije moglo bit drugačije. Već dugo nema tog rituala, i moram priznat da mi ponekad i fale te jesenske radosti. ( Ja kupus kiselim u glavicama, riješim sve za tili čas, i mogu vam reć da se kupus jednako brzo skiseli sa i bez kartanja i harmonike. )

komentiraj (35) * ispiši * #

četvrtak

svibanj

2018

Reakcije na naglu preobrazbu

Ajmo uključit mozak i riješit vrlo goruću temu.

Naletila nedavno na članak radnog naziva "Nagla preobrazba - od prezaposlenog do zainteresiranog muškarca". Već prva rečenica daje odgovor na vječno pitanje - koji mu je? A ona glasi: Muškarac koji je zainteresiran, nikada nije toliko prezaposlen da ne bi našao vremena za jedan SMS.
Al ne muči mene to; to znam i da nisam pročitala. Ja kao žena moram ovdje razradit reakcije žena na prezaposlenog muškarca, onog koji trenutno sudbinu čovječanstva drži u svojim rukama. Alzo, puno je vrsta žena; ja ću ovdje uprizorit četiri moja najdraža tipa.

Kako reagira kad joj se ne javi recimo dva, tri dana:
1. paničarka - ne spava, ne jede, grize ono što je ostalo od noktiju i šalje mu tolko poruka da zatrpa inboks pa je dotični blokira, jer mu mobitel zvoni svakih petnajst minuta ko Big Ben; kad skuži što je napravila pije tablete i sluša cvilojebe u nadi da će on ipak jednom shvatit kako je ona rođena jedino s tom svrhom da udovoljava svim njegovim prohtjevima
2. skulirana žena - svjesna svojih vrijednosti ni ona se ne javlja; dok se šminka il radi po kući il ide na posao njene misli imaju samo jedan tok - nemaš ti pojma na koga si se namjerio, ajde da vidimo ko će koga natjerat na koljena
3. žena u terminalnoj fazi PMS-a: e ovo je vrlo opasno; uslijed divljanja hormona zamišlja da mu jede jetru i zalijeva je Chiantijem, toplo preporučujem izbjegavat bilo kakvu komunikaciju jer može završit tako da prezaposleni muškarac postane invalidni muškarac
4. žena s opsesivno-kompulzivnim poremećajem: dok bjesomučno riba nevidljivu prljavštinu skuži da joj se nije javio par dana, pa riba još bjesomučnije da ubije vrijeme dok se ne javi, jer ona zapravo kuži što znači radit od nula do dvajstčetri sata

Kad konačno stigne bilo koji vid glasa od prezaposlenog:
1. paničarka razrađuje sva moguća objašnjenja što je zapravo htio reći kad je napiso "kako si?"; jel ga ono baš zanima il je želi vidjet il je poslo na krivi broj il je šta; odma odgovara sa četrnajst poruka, da vidi da joj je drago šta se sjetio eto baš nje, pa je on opet blokira dok se malo ne smiri
2. skulirana žena se samo nasmije i pusti ga da čeka odgovor, jer je i ona prezaposlena ( ne mora on znat da joj je drago šta se javio )
3. žena u terminalnoj fazi PMS-a razbije par vaza il tanjura koji joj ne predstavljaju ništa, pa se bavi mišlju da izvrši vudu obred al ne da joj se pravit onu bebu koju mora imat za to; skuha kavu i leži u zamračenoj prostoriji moleći sve nebeske sile da perioda konačno krene, da ne poludi
4. žena s opsesivno-kompulzivnim poremećajem poruku vidi tek navečer jer je drugi put u tri dana ribala kuhinju; mrtva umorna odlučuje se ne javljat da ne probudi prezaposlenog muškarca, ona jedina razumije njegovu duševnu bol jer ona rmba od dolaska Hrvata na more naovamo.

A muškarci? Dobro pitanje; većina ih ovu tematiku ne prihvaća tak tragično. Naročito oni prezaposleni. Sjete se da se nisu dugo javili, pa ono, usput upitaju jel ima šta novo i ne izgledaju zabrinuti. Ne mogu ni bit kad ne znaju da su uzrok nesanice ili radosti ili suosjećanja, a pogotovo da su za dlaku izbjegli vudu obred.

komentiraj (27) * ispiši * #

srijeda

svibanj

2018

Kad se plastičar zaigra

Ne znam kak vi stojite s razmišljanjem o starosti, o borama, o svemu šta počinje visit i gužvat se a još je prošle godine bilo za pokazat se u punom svjetlu.

Moram priznat da ja nikako, al nikako ne mogu prokuvat a ni prokljuvit žene koje silno, više od ičega žele i ko članice kluba četrdeset plus izgledat ko kad su imale dvadeset. Ajde šta žele, al desi se da imaju para pa odu kod plastičara, pa ih plastičar udesi da ih se za ubuduće može identificirat samo DNK analizom il otiskom prsta.
Eto vam najfriškijeg primjera; žena koja je bila al doslovno bomba napravila od sebe Frankenštajnovu mladu. Dobro, nije ona, plastičar je; valjda više nije imo šta zatezat pa sad malo izgleda ko da će eksplodirat svakog trena. Jagodice su joj već opasno ispod očiju, a nos tolko tanak da ne znam kak se usudi kihnut, da joj to čudo ne otpadne il ne pukne uzduž. I kak za Boga miloga uopće jede , jel smije žvakat? ( Mislim smije, jel može žvakat? ) Biće da prima infuziju, jer ja ne vidim načina da zategnuće ne popusti ak bi recimo htjela oglodat batak il kost od krmenadla. Ma i smoki je problematičan, kamoli šta drugo.
Usta su priča za sebe, i prije su bila oveća, al sad su brate dovoljno velika da bez problema može obuhvatit nahtkasl il neki manji komad namještaja ( opet ponavljam, ukoliko smije zbog zategnuća ).
Pa kad na to sve udari šestoslojni mejkap, eto je ko Džoker iz Betmena, jedino nema one zarezotine na licu. Komotno može plašit djecu koja odbijaju jest čušpajze za ručak.
( Opcija može bit i to da nije imala dovoljno para za dobrog plastičara, pa uzela nekog žnj klase koji se malo previše zaigro pa nije znao popravit. Nisu svi velemajstori, neko i fuša, pa je bed ak takvom padneš šaka u pokušaju da od tebe napravi ženu za koju je vrijeme stalo. Uglavnom napravi ženu od koje staje srce od straha kad je osvijetliš farovima u mraku ).

Šta sam htjela reć? U svemu treba imat razuma i mjere. Ostarit se mora, to je valjda jedina pravda, pa onda možda otić nekom drugom specijalisti bolje neg plastičaru, ak već ne možeš podnijet svoj odraz u ogledalu.
Blažene moje bore smijalice ( i nedostatak materijalnih sredstava, ko zna kud bi nedajbože mene prebacilo i kakva bi se probudila iz narkoze ).

komentiraj (51) * ispiši * #

utorak

svibanj

2018

Vrijeme je da se krene

Život je dragocjen i nepredvidiv. U to sam se uvjerila bezbroj puta, ali nikada kao prije gotovo godinu dana.

Slijediš jutarnju rutinu; popiješ kavu, spremiš se i kreneš na posao, putem pojedeš sendvič...sve kao i obično. I onda se desi da u jednom trenutku vidiš samo crninu u koju utoneš kao u bezdan. Nema ni boja, ni slika; tek povremeni zvukovi ili glasovi koje čuješ. Zvuk škara i dodir hladnog metala dok ti režu odjeću. Glas koji kaže - molim vas pomozite mi, ja ne mogu više. Kisik koji te guši, jer ti krv nezadrživo curi u grlo iz slomljenog nosa i sinusa. Bljesak svjetlosti na CT-u. Glas koji kaže - stavite šav, ovo jako krvari. Samo zvukovi koji povremeno dopiru do svijesti, bez slika i spoznaje što se desilo. Pa opet potoneš u ništavilo.

Probudi te stravična grmljavina i oluja usred noći, u nepoznatom krevetu. Pokušavaš otvoriti oči; lijevo oko ne sluša, uopće. Dodiruješ lice, osjetiš pod prstima da je poderano i naotečeno. Dodiruješ kosu, osjetiš pod prstima da je slijepljena i puna sitnih komadića stakla. Stravično boli dok dišeš. Pokušavaš shvatiti gdje si i što se uopće desilo. Slučajno rukom dodirneš nešto iznad sebe, i shvatiš da to nešto služi za podizanje u krevetu. Znači u bolnici si, a ne znaš ni što se desilo ni kako si tu završio.

Zašto sve ovo pišem? Jer je oporavak trajao i trajao. Tijelu je trebalo dugo; duši će trebati još duže. Došlo je vrijeme da se duboko udahne i krene. Da se vrati u svakodnevnu rutinu, koliko god to bude prije moguće. Da se svakodnevno putuje onim istim putem na kojem je gotovo ostao život, skrhan poput kristalne čaše. Ja želim i nadam se da ću uspjeti u nastojanju da - već nakon vrlo kratkog vremena - nadvladam strah koji me omata poput najgušće magle kad god pomislim da svakodnevno moram proći tim putem.

Poželite mi sreću. Poželite mi hrabrost. Poželite mi snagu.
Trebaće mi.

( iz ovoga su nas izvadili van, tek da steknete punu sliku )

komentiraj (58) * ispiši * #

ponedjeljak

svibanj

2018

Šta su sve napričali...

Ajme majko, kakvih sve izjava o ženama nisu dali il napisali muškarci različite dobi, izgleda, obrazovanja i tak toga. Da ne povjeruješ. Kad bolje razmislim, u svakoj ima zrnce istine ( dobro, zavisi kak si poštelana i jesu li na snazi mjere zamračenja zbog PMS-a il tak nečega ).

Recimo, Burt Reynolds izjavio je "Svaka žena je bespomoćna dok joj se ne osuši lak na noktima.". Živa istina, nema spora oko toga, naravno ak se radi o nanošenju tjelesnih povreda il razbijanju tanjura, to recimo nemreš s noktima na kojima je lak mokar; za verbalni delikt lak nije tak bitna stavka, lajat možeš i kad je nanešen treći sloj laka na minus petnajst.
Pa onda Casanova - "Lijepe žene su stvorene za muškarce koji nemaju mašte, a pametne za one koji nemaju sreće!". Viš ti kak je taj svašta znao; mislim, činjenica je da je njega proglasilo uništavačem žena, jedino mi nije jasno jel to znači da je on bio maštovit i sretan il nemaštovit i nesretan il sve zajedno, obzirom na brojke koje ga prate.
Pa recimo veliki Dante Alighieri - "Žena ti kaže "Idi k vragu!". Ti odeš, a ona te i tamo dočeka". Eto zašto se on raspiso o krugovima pakla; on je sigurno bio oženjen nekom rospijom koja ga je pljuskala čim otvori usta i izdresirala ga da u njenoj nazočnosti ni pod razno ne radi ništa šta bi je moglo razjarit, a to je otprilike i treptanje il disanje s njegove strane.
Il Henrik VIII -"Moja prva žena je umrla jer je pojela otrovne gljive. Druga žena je preminula jer je također jela otrovne gljive. Treću sam udavio jer nije htjela jesti gljive." E ovo je već možda problem; čim muž spomene gljive, odma napast svim raspoloživim sredstvima i ne dozvolit unošenje gljiva ni u dvorište, a kamoli u kuću. Najbolje zabranit i upotrebu riječi gljiva, za svaki slučaj.
Il recimo princ Charles - "Tko u braku ne poludi taj stvarno nije normalan." Pa kraj njega moraš poludit oš neš, čim ga nedajbože pogledaš zamrači ti se svijest; pa još kad raspali tak lupardat...ne znam čemu je išo u te svoje prestižne škole, valjda da u Bakingemskoj palači ne poružne gledajuć u njega ( da su mogli, poslali bi ga u vražju mater u školu, al eto nisu, a u Burkini Faso ga nije htjelo primit, imo ravne tabane ).

A najdraža mi je izreka Sir Eltona Johna - "Ja sam sve svoje probleme sa ženama riješio!" Blago njemu, možda bi mogo unovčit recept, za one koji još ne znaju koje je njegovo sveobuhvatno rješenje ženskog problema.

komentiraj (43) * ispiši * #

nedjelja

svibanj

2018

Ono kad ja padnem niz stepenice

Ja sam za kaskadera položila još davnih godina ( ajde dobro, imala sam 24 kad sam polagala ).

Naime, uvijek je na poslu bila frka ko će ić na kat po papir za printer, jer je naša kancelarija bila u prizemlju. Pa uvijek čekaš, misliš otiće neko od kolega, al ne ode niko. I krenem printat neke virmane, kutija naravno prazna. Ništa, diž se i ajde na kat ( sad nije problem ić na kat, nego je kutija teška i nezgrapna za nosit ). I krenula ja niz stepenice sa već spomenutom teškom i nezgrapnom kutijom u maloprije spomenuto prizemlje.
Za vraga sam taj dan obukla suknju, i za vraga su niz stepenice za mnom krenuli direktor i neki poslovni partner iz Ljubljane. Ničim izazvana ( dobro ne baš ničim, imale su cipele kožni đon ) lijeva noga mi se otklizala niz stepenice, kutija s papirom rasula se sve do ulaznih vrata onak elegantno ( znate kak su virmani spojeni perforacijom pa to kad padne raširi se poput lepeze ), a ja sam ko Noriaki Kasai slijetala vrlo uspješno sve do hodnika, sveudilj se pokušavajući zaustaviti hvatanjem za gelender ( neuspješno ). Trebam li možda reći da mi se suknja digla do krajnika i da su čarape bile razderane ko da me napo grizli? Usput, bila sam i bosa jer su cipele prizemljile odvojeno od mene.
Direktor i Slovenac sletili se da mi pomognu, jedan kupi cipele, drugi bi me podigno a nije mu zgodno jer ne zna šta mi je s kičmom, a ja nikako spustit jebeni šos tamo gdje mu je mjesto. A portir onak vrlo službeno slaže virmane u kutiju, povremeno škica da vidi jel moj šos još u visini glave i nastoji ostat na visini svog zadatka; neće se petljat da me se digne i obuje, ipak su tu direktor i važan poslovni partner.
Tu sam ja jedva sfafuljala šos niz noge, pridigla se uz pomoć Slovenca ( nakon šta sam ga ubijedila da mi s kičmom nije ništa i da mogu hodat, doista krmeljavo al mogu; naš me direktor obuo ) i hodajući ko Jack Nicholson u Vješticama iz Eastwicka, znate ona scena kad ulazi u kuću da ih sredi nakon što su obavile vudu ritual na lutki, odševrljala do svoje kancelarije.

Ulazim unutra, kaže kolega - zašto su ti poderane čarape i gdje je papir. Reko - poderane su i bile, nemam za nove, a portir kupi papir, nemam pojma zašto. Znam jedino da ja po papir više ne idem.

komentiraj (39) * ispiši * #

subota

svibanj

2018

Sedma umjetnost

Da ne ispadne da samo šibam lektire, evo ću malo pročešljat i svoje omiljene filmove. Tek da se vidi da i o tome imam šta za reć.
Pa ću krenut sa jednim od svojih najdražih filmova, „ Prohujalo s vihorom“.

Prvi put sam ga gledala u trećem srednje, bio na teveu ciklus Oskarom nagrađenih filmova. Malo mi bio priglup naslov, al ajde gledaću, šta mi preostaje ( nisam bila upućena da film traje svega dvjestodvadesetčetri minute, zagubio se Studio negdje po kući, a teleteksta tad nije bilo da provjerim, tak da nisam pripremila sve neophodno za gledanje – kikiriki, štapiće, tekućinu za lokat i tri role toalet papira zbog posljedica gledanja filma ). Građanski rat američkog Sjevera i Juga tematika; ajde, moglo bi bit dobro.
Odmah na prvu skužim da je Scarlett takva kakva je - eto mene pa sad svi izvolte gledat samo moju pojavnost i sve šta uz nju ide, i nedajbože da neko drugi bude u centru pažnje jer ću mu otvorit suncobran u jednjaku. Dečki svi lome šta vratove šta noge za njom, a ona uzdiše samo za jednim. Nažalost je taj jedan bio mrtvo puvalo, blijed ko čovječja ribica i mlitav ko sirova hrenovka ( Ashley se zvao, za one koji velikom greškom prirode nisu gledali ovu epopeju ).
Na nekakvoj roštiljadi kod Ashleya sazna Scarlett da će se Ashley oženit sa Melanie, muka je spopada al nemre ništa promijenit. Na toj istoj roštiljadi prvi put ugleda i Rhetta, al nema se kad baktat s njime jer joj je zlo šta se bljedoliki ženi. Pa se iz inata uda za nekog lijevog Charlesa, prvog koji joj je pao šaka. Ode on u rat i vrate ga sa nogama naprijed, pogino valjda u trećoj minuti. Udovica, nemre nikud mrdnut.
Poslalo je onda tetki u Charleston da se ko malo oporavi od žalosti, pa organiziran bio neki bal za prikupljanje love za južnjačku vojsku, i tu nju Rhett izvrti plešuć. Ona u crnoj krinolini pleše ko da se snima Flešdens, a tetka koja ju je dovela u devet nesvijesti od skandala. Ashley isto otišo u rat, Melanie ostala trudna, pa će je Scarlett sama i porodit, šta je to za nju ( a i nije imo ko drugi, svi se razbježali ).
Kad su sjevernjaci nadrli naskroz, Rhett ih odveze na Taru, imanje njenih roditelja. Bijeda, muka, kopaj, ori, svaštanešto; i Scarlett da spasi imanje uda se po drugi put za zaručnika svoje sestre, Franka, koji je imo dovoljno novaca da sve bude kak treba. Ni taj nije dugo poživio, siromak; ko da joj je uklelo te muževe.
I onda dolazi moja najdraža scena, kad Rhett dolazi da je zaprosi, a ona ( opet ) u dubokoj crnini pije ko smuk, i kad joj jave da je on stigo šprica kolonjsku vodu u usta da se ne čuje na maligane i posrće u krinolini pred njim ko metiljava. Uda se za njega, al Ashley stalno visi tu negdje i nonstop se glože oko tog prozirnjaka. Dobiju i krasnu curicu, koja strada na poniju i sve kreće nizbrdo.
Melanie nabrzo umire. Na samrtnoj postelji moli Scarlett da pazi na Ashleya, i kad ona to prenese Rhettu čovjeka prebaci u treću dimenziju. Odlazi kući, a ona ( al ničim izazvana ) skuži da u biti voli tog svog Rhetta dušom i tijelom. Trči doma da mu to i kaže, al ga zatiče na odlasku, gdje on na vratima izgovara čuveno „Frankly, my dear, I don't give a damn“ i odlazi u maglu, ostavljajući nju da blekeće iz petnih žila.

Ja u šoku. Kraj filma, ide odjavna špica, a ja nemrem vjerovat da je tak završilo. Meni oči ko sarme od blejanja, naplakala se više od Scarlett i sad on ode?! Nisam zaspala do koje dobe noći ( prvo trajo film dulje od opsade Lenjingrada, a onda me nasekiro kraj ). Dotuklo me naskroz. Čak ni činjenica šta je snimljen nastavak gdje se njih dvoje ponovo spetljaju meni nikad nije umanjila bol i nevjericu kod ponovnog gledanja ovog filma ( ima se to na dva dvd-a pa tu i tamo bacim oko, čisto da provjerim jel Rhett možda na kraju ipak osto kod kuće ).

komentiraj (39) * ispiši * #

petak

svibanj

2018

Sijem žito, raste grahorica

Eto će se u subotu oženit mali princ Hari, i to holivudskom ženskom. Šta bi se on bakto s domaćim curama koje nisu glamurozne ; on je potego preko bare po buduću vojvotkinju.

Malo sam čeprkala po friškim vijestima oko tog spektakla, pa mi zapelo za oko par sitinica.
Prva sitnica je da kraljica mora odobrit vjenčanicu. Znači nećeš ti majci obuć ono šta ti hoćeš; ajmo da ja vidim opravu, pa ako ja odobrim e onda će se i šivat i nosit. I šta ak se desi da mlada zapne – oću i oću evo baš tu, a kraljici se ne sviđa? Šta onda? Dovest petnajst šnajdara i priredit hrpu Burdi i kojekakvih časopisa da se njih dvije usaglase oko haljine, pa da oni navrat nanos šivaju? Jel moguće da oni ne znaju da nije dobro da iko s mladencove strane vidi opravu prije vjenčanja ( uključujući i baku, pa nek je stoput kraljica )? Navodno vjenčanica mora bit tradicionalna, s dovoljno detalja uočljivih iz daljine i odgovarat osobnosti mladenke. Kolko ja vidim, tu ima posla za četri kraljice a ne za jednu.
Drugo, ispaćeni mladenkin otac neće doć na vjenčanje. Ko imo je nekih problema s paparacima, pa ga dekno srčani i nemre nikak se pojavit. I saće je navodno majka vodit do oltara. Ja sve čitam pa ne vjerujem. Toga nema ni u Burundiju, da mater izručuje mladenku. Jel nema ona brata, il kuma, il nekog muškog da je prevede od točke A do točke B? Baš mater mora s njom do oltara? Ko da nije dosta šta se i haljinu mora odobrit, još da joj ova putem nabraja i pametuje i razjari je do te mjere da još božemeprosti da gas i utekne iz crkve. I eto situacije neviđenih razmjera.
Treće, afterparti je u Vindzoru za nekih šesto ljudi, služiće im kanape sendviće i nešta za popit. Kuvar kaže da su mladenci tražili britanske namirnice ( pa nabrojo šparoge, paradajz i grašak ). To znači da će ljudi kući iz svatova doć gladni u toj mjeri da će jest ravno iz frižidera, šta sirovo šta konzervirano. ( Nekih dvjesto ide poslje na večeru, al šta će ovih četristo? Napravit 56 prometnih jer su obamrli od gladi? Il nosit sa sobom jelo, jebeš kanape sendviće, toga trebaju tačke da se bar malo najedeš ).
Četvrto, mladenac je na dijeti i u teretani. Neće mlada kraj sebe pred oltarom spodobu obješene trbušine. Ajmo dečko – jogurti, smutiji, dvopek ak si dosta vježbo u teretani, ak nisi nema ni dvopeka. Eto ti pa ženi američku čačkalicu, saće jest tekuće dok je živ jer ona jako pazi na izgled. ( Jedino ak se ne snađe pa ne bude jeo u špajzi dok ona ima bjutislip. Pa se sjebe i uđe mastan do koljena u sobu; e onda za kaznu nema jest tri dana. )
Peto, navodno će na afterpartiju posluživat hrvatska vina. E ovo me razveselilo. Nek probaju šta je buke. Al bilo bi im pametnije da su i jelovnik uzeli hrvatski. Pa za predjelo soparnik, pršut, sir škripavac, ajvar, narezaka za onesvijestit se, pogačice s čvarcima. Pa kasnije večera zna se – bar šest slijedova, od kojih je zadnji gulaš u praskozorje. Samo onda bi se uflekali ko bijesni šta ajvarom šta gulašom, pa ne bi fotke bile glamurozne.

Nikad nemoš imat sve.

komentiraj (35) * ispiši * #

četvrtak

svibanj

2018

Medikament sa širokim spektrom primjene

U našem se podneblju koristi jedan, moglo bi se reći, univerzalan lijek za sva pobolijevanja.

Riječ je o rakiji, u širim narodnim masama poznatoj i kao Šljivomicin, dakle već je u nazivu vidljivo da je riječ o lijeku sa svojstvima što analgetika, što antibiotika i ko zna čega sve ne. Spektar primjene vrlo je širok, pa se tako rakija preporučuje za liječenje:
- zubobolje ( ne mućkat pa pljunut ni za Boga; proguta se i poslije dvije-tri čovjek zaboravi da uopće ima zube )
- zapletaja crijeva ( uobičajena doza je pet do šest manjih čašica zbog jake boli, jedino je problem što se onda umjesto crijeva zapliće jezik )
- migrene ( u zamračenoj prostoriji deknu se jedna ili dvije, i eto boljitka već nakon desetak minuta )
- reumatskih oboljenja ( za bolove doziranje po potrebi, za masiranje dobro natopljeni oblozi koji se u slučaju krajnje nužde mogu ižmikat u čašu i popit )
- problema s vidom ( bilo da je riječ o dalekovidnosti ili kratkovidnosti, nakon par čašica vidi čovjek od rođene kuće do Berlina )
- tjelesnih oštećenja uslijed djelovanja propuha, za koji znamo da je gotovo smrtonosan ( leći u vodoravni položaj i lijek ostaviti što bliže krevetu, ako se bol pojača )
- gripe ili prehlade ( e tu se lijek skuha i pije vruć, što više to bolje, zbog preznojavanja )
- kamenaca svih oblika i vrsta ( obzirom da se radi o jakim bolovima, lijek se uzima bez pretakanja u čašu, direktno iz ambalaže )
- uganuća, iščašenja i lomova ( i tu se preporučuje udarna doza, opet zbog jakih bolova; ako treba ić na kirurgiju, iza konzumacije lijeka žvakat Ervejvs žvakaće, da se kirurg ne složi na pod kad pacijent puhne prema njemu )
- svih oblika straha ( doziranje po potrebi; ko recimo mora u avion a nemre se ni na ljestve popet, nakon šta lijek počne djelovat mogo bi se popet na Ajfelov toranj i to s vanjske strane )
Zapravo nema oboljenja gdje ovaj osvježavajući napitak ne donosi poboljšanje. Naravno, za nuspojave nemojte ić ispitivat u ljekarnu il kod svog liječnika; pitajte onog tko je napitak flaširao kolika je jakost i koju dozu preporučuje.

Mogu još dodati, kao veliki ljubitelj šumskih stvorenja, da je rakija u lovu spasila više životinja nego sva društva za zaštitu zajedno ( divan citat, morate priznati ).

( fotka - Internet, piše "Bez brige" )

komentiraj (47) * ispiši * #

srijeda

svibanj

2018

Kad mama intervenira...

Ja sam od malih nogu bila pobornik istine, istine i samo istine. Doista, povremeno bi me omeli u tom naumu, ko šta će uslijedit evo sad.

U trećem razredu osnovne održavo se neki seminar na našoj školi, pa su onda učitelji bili i po satovima svojih kolega, nebil naučili štogod pametno. Našu je učiteljicu zapalo održat ogledni sat razredne zajednice, tema - proslava rođendana.
Tu se sve uvježbalo do u tančine, uključujući i to da ja otvorim taj sat ko precjednik razreda ( iako nisam bila, al eto bila sam lajava pa nek lajem onda i tom prigodom ) i povremeno se uključujem, znate ono - evo saćemo pogledat slike, pa šta sve treba bit na rođendanskoj proslavi osim slavljenika, pa jel se smije torta načet prije puhanja u svjećice i te stvari. Išlo sve glatko da glatkije nije moglo bit.
Doista, ja sam mami pripomenula da mislim da to nije u redu i da šta bi ja otvarala sat kad nisam precjednik, a ona je rekla - ionak stalno laješ, još par rečenica te neće ubit. Kad već kolegica misli da trebaš, e pa izvoli majci otvarat sat. I da znaš da ćeš ga kvalitetno otvorit, jer sam i ja na seminaru i biću i na tom vašem satu.
Na dan D dobila ja ko modni dodatak bijelu mašnu na pletenicu i natjerala me da obučem haljinu. Nemoš vršit precjedničku funkciju u hlačama i majici. Dakle, kad je u učionicu nahrupila cijela ta kamarila - ravnatelj, pedagog, buljuk učitelja...mene poprimilo ludilo u vidu panike, i ja se razblejim i kažem učiteljici - ja to nikak nemrem pa da me ubijete, nek otvori sat pravi precjednik. Žena oko mene - ma kak ti to ne bi mogla, pa on nije ni vježbo, pa šta da ja sad radim...
Vidi moja mama da je eksces u tijeku, dođe do moje klupe i šapne mi - sad me dobro slušaj; imaš tri i pol sekunde za prestat blejat, ispuhat šmrklje i obrisat se,i marš gore pred ploču otvarat taj sat, jer ak te ja budem dizala ostaće od kose samo mašna, jel ti jasno? Prestajem ja blejat, pokušavam objasnit da me strah te gungule, ona opet kaže - jel ti još nisi krenula pred ploču? Nemoj da ti ja pokazujem šta je strah.
Ništa, red se bilo dić i takva zaplakana, crvenog nosa, izać pred svih njih i otvorit sat i pozdravit kamarilu i dalje šibat dogovorenim redom. I išlo je ko podmazano.

( A gdje neće ić, dosta krajičkom oka pogledat u mamu. Govorila bi i na kineskom da sam morala. Jedino joj nikad nisam oprostila šta mi je onemogućila da istrajem u borbi za istinu; bilo bi zanimljivo gledat kak se pravi precjednik znoji pred pločom umjesto mene. )

( nije tematski povezana s pričicom, ali je mama jako voljela ruže...ovdje moja rožica grli oblake :)

komentiraj (38) * ispiši * #

utorak

svibanj

2018

Lektira 2

Idemo se opet malo pozabavit lektirom. Slijedi prvi dio drugog kvartala.

Pa ćemo krenut s Anom Karenjinom.
Kodno ime: Mica preljubnica ( inače supruga i majka prokušanih vrlina ). Eto koji problem nastane kad se udaš za dosadnjakovića. Muž službenik državnog aparata, racionalan, ladan ko špricer. I šta joj je drugo preostalo neg da se na jednom balu zatelebači u grofa Vronskog? Tu počinje ruswaj; grof joj naime otvoreno prizna svoju ljubav ( jel ima takvih danas, majko Božja? ), pa ona pobjegne u Moskvu. On za njom. Pa u koji god fini salon Ana uđe, sudari se s njim na vratima. Tu i ispaćeni supružnik sazna, pa bil se ona malo smirila i bila diskretnija. Bi, kak ne bi. Ostala trudna s Vronskim, tolko o smirivanju. Muž se neće rastat. Vronski oće da ona ostavi muža. Muž ne da sudbinskom muškarcu da je posjećuje ( e je bio frajer, svaka mu čast ), i ona iza poroda odluči zdimit sa Vronskim u Italiju. E al patila je za sinom i vrati se u Rusiju. On za njom, pa opet na selo. I od tih svih povuci – potegni, putovanja, bježanja i lovice ona malo ko postane histerična, pa opali po morfiju i baci se pod vlak.
I ne bacila se, kosti su joj pojeli obojica, i ovaj za kojeg se udala i ovaj u kojeg se zatelebačila. ( Mislim da se razumijemo, bilo bi bolje da je njih dvojicu bacila pod vlak pa živjela s djecom, al ko bi joj to utuvio u glavu. A i taj Tolstoj, najlakše sve natovarit na ženu il je pod vlak bacit. )

Idemo se momentalno posvetit njenoj velikoj ljubavi, Alekseju Vronskom.
Kodno ime: Oficir i (malo manje) džentlmen. Taj je samo letio za suknjama, dok nije naletio na Aninu suknju pa pao ko gnjila kruška. Jer kad se takav zatelebači, onda samo možeš mislit kakav je bio Anin šos. Možda je ispočetka i mislio da šta mu ona može, al bome kako se zakuhavalo bilo mu je sve jasnije da je nadrapo al skroz. Išlo je dotle da je slijedio Anočku kud god je probala pobjeć . Ja moram priznat da mu je to veliki plus u mojim očima; nije glumato da ga boli briga i da mu je svejedno kud će ona. Čim vidi da Ana pakira torbe, odma i on za njom. Čak se probo i ustrijelit kad je Anin muž pristo dat kćeri od Vronskog svoje prezime, al eto nije Tolstoj dao da Vronski ode u vječna lovišta na taj način. Meni je žao šta je Tolstoj skroz držo mušku stranu, pa je Anu gurno pod vlak a ne jednog od njih dvojice ( al on je ipak ruski klasik, ko sam ja da mu zamjeram ).

Ajmo preć na platonsku muzu. Laura de Noves.
Kodno ime: Mica platonikus, izumrla vrsta al naskroz. Nju je Petrarca ugledo na uskršnjoj misi i pomutio se skroz naskroz. Nije mogla koraka napravit a da on ne viri iza nekog grma, stalno je bio u zasjedi. Pa ak krene u šetnju – eto njega ko slučajno je naišo baš tuda; ak krene u crkvu već on sjedi u sakralnom objektu i skrušeno moli. Ja sam sigurna da bi ga, da je skužila, presrela i pitala – dobro, šta oćeš ti, jesi normalan više; on bi zatečen pitanjem pao u nesvijest od njene ljepote i polijevali bi ga vodom da se dobije. A kad ga je krenulo pisanje...samo sonet za sonetom, a sve u slavu njene neviđene ljepote. Laura je sto posto udajom poprimila gadne karakteristike te nesretne familije De Sad; da nije, možda bi Petrarkina platonska ljubav i zaživjela. Al onda bi Laura okončala gadno, obzirom na vrijeme u kojem su živjeli. Ovako je za vijeke ostala simbolom ljubavi koja se samo gleda i vreba i kojoj se pišu soneti, jer nemre do nje nikako doć.

Da ko bi drugi sad uslijedio neg Francesco Petrarca.
Kodno ime: Žilorezni detektiv. E šta se taj napatio, majko moja mila. Pa se uslijed patnje i nešta soneta iznapiso. ( Srećom tad još nije zaživio lik Siniše Vojkffya, jer da je - Petrarca siromak ne bi ni zaustavljo curenje krvožilnog sustava, piso bi dok ne iskrvari naskroz od silne ljubavi. ) Ajde šta se napatio; al šta se načeko i zasjeda napostavljo, gore od NKVD-a. Pa taj je tri četvrtine života proveo vireći iz grmlja jel Laura izlazi iz kuće. Dam lijevu ruku u vatru da je imo problem s komarcima, cuckima i ljudima kojima je uništavo živu ogradu dok je kršio za njom po živicama da ga niko ne vidi. Pa kad dođe doma, prvo se isplače a onda udri pisat o svojoj jedinoj ljubavi. Kak mu nije palo na pamet uzet neki buketić cvijeća, pa joj prić i reć – dobar dan, kisdihand, dajte da vas pogledam izbliza? Lakše mu je valjda bilo riskirat da u proljeće pobere krpelja u zelenilu il da ga napadne neko pašče na koje je nagazio forsirajući tuđe cvijetnjake. E moj Petrarca; zapamtilo te tek po pustom zaljubljenom uzdisanju.

komentiraj (40) * ispiši * #

Gas, gas

Daj recite vi nešto stariji, jel se sjećate onih divnih vremena kad se vozilo u autobusima bez klime?

Bili oni mali prozorčići ( rekli bi naši stari kukrli ) koji su se eventualno mogli otvorit ak nije iza tebe sjedio neko jako nadrndan pa se nonstop bunio da kak mu puše, da mu smeta, da jel mora baš bit otvoreno etcetera etcetera. Tad su po autobusu hodali i kondukteri u plavom mantilu s onom malom kožnom torbom, pa fino naplaćivali karte, a ne ko sad; dok se vozač poveže sa sustavom ode mast u propast, pa iz Zegea kući putuješ sat i četrdesetpet minuta po suhoj cesti, prije bi pješke došo.
Al tad se i pušilo u autobusima; na svakom je sjedalu sa stražnje strane bila pepeljara, pa meraka kad ti dođe da zapališ, pa izvadiš cigarete i pušiš ko kreten, skupa sa ostalim ovisnicima koji ne mogu dočekat da bus stane. Dima ko na Hejselu il Maksimiru, nožem možeš rezat kockice ak ti je dosadno.
A vozači...e oni su bili faraoni. Nedodirljivi. Friz u 90% slučajeva fudbalerka, al žestoka ( znate ono - kratka šiška, koso iznad uha, a iza lepršavo ko da je maneken za Šaumu, dužine do ramena...vunderšen, ne znaš s koje bi strane prije kreno gledat u frizuru ). Ljeti uglavnom ručnik oko vrata, da znoj ne curi štokuda po robi. Nokat na malom prstu uglavnom lijeve ruke fajn dugačak i pedikiran, e da bi poslužio u slučaju da faraona zasvrbi uho il da po potrebi očisti nos ak ima sinusnih problema. Oni koji nisu imali pušten nokat u te su svrhe koristili rezervni ključ od busa il auta. Pa kad mu ususret dolazi drugi bus, ovlaš popravi ručnik i ispruži polukružno desnu ruku na pozdrav kolegi vozaču, sveudilj pazeć da ne sleti s ceste i time ugrozi svoje putnike, svoju najveću dragocjenost. Iz radija su uglavnom odjekivali narodnjaci; pa neće valjda slušat Vivaldija il Baha, da se prepadne kad jako krenu gudači pa il naglo prikoči il se spizdi s ceste u pokušaju da promijeni stanicu; sigurnije je bilo odma razvrnut neku folk paradu jer se uz to vozi ko po loju. Košulja uglavnom uvijek lihtblau, sa ušivenom oznakom prevozničkog poduzeća.

Ma tad se putovalo tisuću puta bolje neg danas, mogo si vidjet čuda veća neg u muzeju moderne umjetnosti. I nije bilo mobilnih uređaja, nisi se moro bojat kak će šofer shendlat istovremeno volan, mjenjač i tačskrin mobitela, jer mora bit i aktivan na društvenim mrežama dok vozi ( šta ak mu je neko komentiro fotku a on ne odgovara odma na prvu; to ne može bit ).

( fotka s Interneta, naravno, i ovo je prastari Mercedesov bus, al baš je zgodan )

komentiraj (40) * ispiši * #

ponedjeljak

svibanj

2018

Ono kad znaš past niz stepenice

Znate šta ću vam reć?

Mi pod hitno moramo iznać načina da na Eurosong šaljemo pjevače koji znaju past niz stepenice. Evo za primjer Izraelke; nakon polufinalne večeri cura se od silne sreće smandrljala niz štinge ( i to onak, kaskaderski, jedva je zadržali zaštitari ) i doktori je malo ko pregledali da može pjevat u finalu i bome ona odnijela pobjedu. ( Mislim, ništ joj nije ni bilo, ima amortizere bolje od tegljača ). Da je naša predstavnica pala niz štinge ne bi je skrpalo osam ortopeda onakvu kilavu i tanku, ošla bi i kičma i lijevi kuk i desna ruka, ostala bi invalid radi jebenog Eurosonga.
Dalje, kostim mora bit ko da ju je lično oblačila Moira Orfei. Znači kombinacija boja rozacrvenocrnobijelo, sa nazovimo ih šišmiš rukavima, crni mider po sredini, šosić onak nešta kraći po formi, pa grilonštrample i sad ga jebi ne znam kakve je cipele imala, a nemrem vidjet na slici. Mejkap isto ko da ju je lično šminkala Moira Orfei, pa se zaigrala al jako. ( Samo flajbaj, jaki su reflektori pa da mejkap izdrži i direktan udar satelita, a i da oni u zadnjem redu vide da je u pitanju dramatik luk. ) Kosa obligatno mora bit u...kak bi se to nazvalo, dvije polupundže, sa crvenim dodatkom u vidu pramenova, e da bi bilo pasent sa crvenom bojom kostima.
Još malo dalje, sve navedeno podrazumijeva veću kubikažu. Da bi se takav kostim dobro iznio, treba imat al poprilično materijala za ugurat unutra. Da bude onak, kostim popunjen do pred pucanje po šavovima ( šavove je preštepavalo u trinajst navrata, za svaki slučaj ). Srećom nije bilo gumba, da je nedajbože kihnula izbila bi jal oko jal zube nekom nesretniku šta je ćubio u prvom redu da izbliza prati natjecanje. Naš bi djevojčurak u tom kostimu ( koji zahtijeva veliki volumen ) izgledo ko nevidljiva Iva.

Pa bi ja molila one koji odlučuju o tome ko će nas predstavljat ubuduće na Eurosongu da sve dobro razmotre, i da se krene s pripremama već sad. Mislim, da se u nekom eminentnom šnajderaju sašije taj djetlić kostim i da odabrani pjevač il pjevačica stigne uvježbat pad niz stepenice i dizanje sa istih. ( Da je recimo Žak imo taki kostim i da je znao saplest se i past kak treba, mogo je u subotu prijenos Eurosonga ić iz Hrvatske. Ovak treba nać volumen i odradit sve na vrijeme, do iduće godine. ).

komentiraj (68) * ispiši * #

nedjelja

svibanj

2018

Pečem štrudlu, sedam kila germe...

Prvu orehnjaču / makovnjaču probala sam speć sa 16 godina. Mama je već bila bolesna, njena lijeva ruka nije slušala, a ja sam bila uvjerena da je dizano tijesto pisofkejk. Šta je to, zapis sa Mrtvog mora; pa da je tak teško niko ne bi ni peko gibanicu.

Mama onak puna obzira, veli - ma nemoj se patit, treba i vremena i truda. Reko - trud iz maj midl nejm, majko, saću ja to časom. Kud si sa receptom? Veli ona - ja ti to od oka sve stavljam, al nađi u onoj Svijetovoj maloj knjižici pa ajde, probaj.
Našla ja recept, pribavila sve i ajmo u realizaciju. Samelji orahe i mak; ide ko po loju. Za tijesto pripremi kvasac, friški naravno, smuti nek se diže. Pa u dublju posudu brašno, zeru šećera, žutanjke, koru od limuna ( sribala malo i kože na trenicu, srećom izmakla ruku na vrijeme da ne moram bacit pol kile brašna zbog krvarenja po smjesi ), rum. Kvasac bubni unutra, dodaj mlijeka po potrebi.
Zovi mamu, kolko je to po potrebi?
Pa onak, ni previše ni premalo.
Riješeno. E sad milo klajbaj kuhačom dok se ne pojave mjehuri. Mlati, mlati, još mlati...pa jedno dvadeset minuta, kad eto i mjehura. Milina. E sad pokrij krpom i nek se diže. Kolko, mama?
Dugo.
Dobro. E sad pofuri orahe i mak, ne previše mlijeka da ne bude prerijetko. ( Mak je neznatno plivo, al ajde, nabubala malo više cveba pa su popile ). Kad se tijesto diglo, kad sam ja to istresla na radni stol...ode na sve strane, ko da je živo. Mama, to će otić na pod, pomagaj.
Brašno i mijesi.
Kolko?
Dugo.
Pa mijesi pa mijesi. Pa još mijesi. Jedva nekako uspostavim željenu tvrdoću. E sad na dva dijela pa razvaljaj da bude četvrtasto, namaži filu i motaj. Mama, mekano je.
A mora bit, nije tijesto za krancle.
Ajde; namažem i smotam. E sad prebaci u pleh. Kad sam ja podvukla prvu, pa drugu ruku...kad je to krenulo vamotamo...mama kud sam s plehom, ode sve kroz ruke u smjeru poda.
Okreni se na desno, eto ga.
Bubnem prvi frkafuljak, sve sfafuljano ko da sam s poda pokupila; veli mama - ma poravnaj kolko možeš, biće jestivo. Biće jestivo?! Ja oću savršenu gibanicu ko tvoju. Veli ona - biće al ne sad. Ajde drugu. Ista stvar, još malo gora jer je mak neznatno plivo. Jao Bože...speklo se to, čak jako dobro, al kad sam narezala...onog zavijutka file nema ni u tragovima, izgleda ko da je zaozbiljno palo na pod pa neko žlicom pobro u pleh. Ja očajna. Mama prezadovoljna. Kaže, jako je fina; nije izgledna al je fina. Dok spečeš desetak puta biće ko grom.

Srećom nisam upisala za slastičara, istjeralo bi me nakon prve prakse.
( Sad ide zatvorenih očiju, ak nekog baš jako zanima ).

( fotka by dobar život, pričica napisana 2018. )

komentiraj (64) * ispiši * #

subota

svibanj

2018

Ljubav mora bit slijepa

Ljubav mora bit slijepa. U to sam sve sigurnija.

Ajde kad se zatelebače zgodni, prekrasni, vakinaki u zgodne, prekrasne, vakenake. Al kak se strefi situacija da se desi svemirska ljubav prema nekom ko je il ružan ko padavica, il sumanut, il to obadvoje zajedno ( šta je najgora moguća kombinacija )? Da ne bi ispalo da ja sad mlatim praznu slamu, daću vam najeklatantnije ( šta volim tu riječ ) primjere.
Evo, recimo, Eva Braun i Hitler. Kak se mogla zatelebat u molera / kvazislikara koji laprda o arijevskoj rasi koja vlada svijetom ( a izgleda ko da ga je probalo pobacit u sedmom mjesecu, pa nije uspjelo )? Pa je onda još povjenča u bunkeru i ubije iz pištolja za manje od 24 sata, dok je tinta na potpisima još bila mokra? To ko ispada da ona bez njega ni nos ne bi znala obrisat.
Il Rachele Mussolini i Benito; pa on je bio visok metar i poklopac od pekmeza i mlatio je rukama ko vjetrenjača dok priča, nemreš budali ni prić na metar ( o kroničnoj upali sinusa uslijed promaje izazvane mlataranjem neću ni pričat ). A tek šta je mljeo nebuloze, bilo ga je sigurno milina slušat. Negdje je nabrojalo da je imo 169 ljubavnica, znači nije slijepa bila samo sinjora Mussolini. Sigurno je dobro peglo veš.
Ili recimo Jackie i Onassis; pa Jackie je bosa bila viša od njega 5 centimetara, znači štikle lakunoć ( il ravni đonovi il puzat kraj njega ), a u krevet je vjerojatno išla po mrklom mraku i u sobu bez špigla, jer ak ga vidi...sini munjo, udri grome. Zato je stalno i nosila one ogromne crne sunčane očale. Vjerujem da je samo pogled na njega bio dovoljan da ima migrenu četri tjedna.
Jel treba još? Evo recimo Jagger; izgled plus alkohol plus droga plus medna usta dovoljno velika da te proguta ko vuk Crvenkapu, u jednom cugu ( a žena i cura je promijenio ko sultan Sulejman; jel moguće da su sve imale dioptriju minus šesnajst? ) Il im je možda pjevo, to je još gore kad razjapi ralje.
Pa Stane Dolanc; kombinacija Jaggera ( laloke ), Onassisa ( očale plus ljepota, za pare ne pitaj ) i Vasilija Aleksejeva ( težina 160 kg; taj je čovjek brate dizo tristo kila a da nije ni trepno...mislim lako je dizo s tolkom kilažom al svejedno ). Ja sam sigurna da je njegova uboga ženica ulazila u šlafcimer uz velike mjere opreza, s vijencem češnjaka oko vrata i sendvićem od kile kruha u ruci, ak se umilno biće nedajbože probudi da ne proguta nju skupa sa spavaćicom.

I kad to sve sagledaš, ljubav mora bit slijepa; kod prekrasnih zato šta se zatelebače pa ne znaju gdje su šuplji, a kod ovakvih manje prekrasnih zato šta je kontra strana sljepovidna. Amen.

( napisano 2017., mjesec bome ne znam )

komentiraj (66) * ispiši * #

petak

svibanj

2018

Dao bi sto Amerika

10. svibnja Ljeta Gospodnjeg 1497. Amerigo Vespucci je s teškim uzdahom uzeo spakirane stvari i krenuo put Novog svijeta. I sve bi bilo dobro da nije počeo gubit živce već pri samom polasku.
Ajmo zamislit da je živio sa ženom koju je najmanje zanimao njegov istraživački duh.

žena: Pa jel ti već krećeš? Ajde pričekaj još pola sata, biće gotova pita s jabukama.
Amerigo: Nemrem čekat ni sekunde dalje. Šta nisi ranije spekla pitu, znala si kad krećem.
žena: Nisam stigla, jebiga. Ti ne pitaš ko je, uz sav ostali poso, skuvo da jedeš lagano prije puta da ti se ne povraća i opro sve te tvoje prnje i složio ih. Kad smo već kod prnja, zašto nisi ponio još gaća?
Amerigo: Reko sam ti već ne znam kolko puta. Ko će mi ih na brodu prat i krpat?
žena: Ja znam ko neće. A nećeš bome ni ti. Pa ima mornara, nek rifljaju. Nemoj mi samo reć da ćeš idućih ko zna kolko godina bit bez gaća?!
Amerigo: Ajde smanji doživljaj s gaćama, ja ne znam ni kud plovim, ni kak ću tam stić, ni oće me tamo ljudožderi u kotlu za gulaš zdinstat, a tebe pate gaće. Pa ja nemrem vjerovat.
žena: Znaš i sam kolko te pate hemeroidi. Ne budeš li se redovito prao i mijenjo gaće, biće tak veliki da će se i ljudožderima zgadit život. Zbilja, jesi ponio onu kremu za hemeroide?
Amerigo: Jesam, jebemu mater, u torbi je. I mogla si metnut neku manju posudu, zauzela mi je pol torbe.
žena: Pa kad ne znaš kolko ćeš se zadržat. A ak te sastavi a nemaš kreme, šta ćeš onda?
Amerigo: Piću s dečkima na palubi. Rum sve liječi. Šta ja znam šta ću.
žena: Jesi ti siguran da ćeš uopće pogodit tam kud trebaš plovit? Na koju stranu uopće ideš?
Amerigo ( vidno živčan ): Za nosom idem, jebala te više strana, moram krenut. Daj da se pozdravimo pa idem.

Poljube se na vratima, on otvara vrata i kreće niz ulicu. Ona s neodobravanjem maše glavom, pa se sjeti i vikne za njim:
- Oćeš mi pisat odande?
On se u nevjerici okreće, gleda u nju i odgovara:
- A čime da ti pošaljem pisma, gusko? I šta ti vrijede kad slabo znaš čitat, navodno pišem ko nogom? I mislim da ti gori ona pita s jabukama, ide neki dim iz kuhinje.
Ona bezglavo trči u kuhinju; on nastavlja put niz ulicu i mrmlja sam sebi u bradu:
- Da pisat pisma...ajme luđakinje. Meni se o glavi radi, a ona bi da joj pišem iz Nedođije. Fala cijelom katoličkom kalendaru pa me sad neće bit par godina. Uz malo sreće, možda je satare kuga dok se ikad nekad vratim.

komentiraj (46) * ispiši * #

četvrtak

svibanj

2018

Nastavak lektire

Obzirom na interes pokazan za lektire, evo ću u ovom tekstu podrobnije analizirat muške aktere koji se mogu povezat sa jučerašnjim ženskim likovima. Nema smisla da se ode dalje dok se to ne obavi.

Pa ćemo krenut od Leona Glembaya.
Kodno ime: Edvard Škaroruki. Filozof i slikar koji je na obiteljsko okupljanje stigo iz jednog jedinog razloga – da svima pokvari veselje i napravi nered epskih razmjera, ko šta je i uslijedilo. Barunicu al nikako nije mogo prokuvat jer je i on petljo s njom. Pa je s njom petljalo još njih podosta, a njegov ispaćeni otac poletio je oženit ko da se bomboni dijele. Pa se Leon namrtvo s njim isposvađo nakon što je izlajo o jadnoj barunici svega i svačega, a stari to čuo pa mu pozlilo i rokno. Pa je barunica krenula istjerat pravdu verbalnim putem i izgovorila Leonu šta pas s maslom ne bi pojeo ( između ostalog da su svi Glembayi ubojice i hulje ), a naš Leon škare u junačku desnicu i proburazi je manirima Džeka Trbosjeka. Eto ti pa laj još, ak možeš. Poludio od njenog nabrajanja, ko što bi i sama.

Idući je na tapeti Ivica Kičmanović.
Kodno ime: Neron z' bregov. Nekad bio bistar dečkić pa ga roditelji dali u grad bogatom meceni, e da bi završio škole. Pa stasao u zgodnog mladog juratuša i zbario Lauru, štićenicu istog tog luštrišimuša, šta će mu kasnije na nos izać. Potjeralo ga iz mecenine kuće nazad na brege kad se prokljuvilo da on ordinira oko Laure; ona riješila mecenu glave, pa za Ivicom na friški zrak, pa na divljaka živjeli sve dok ga nije potjerala nazad u škole. Dok je on po školama, ona smotala prvog susjeda, pa našla još jednog iza njega i odmetnula se u hajdučiju. Ivica skužio da tu sreće nema pa će eto oženit kćer svog susjeda. Kad eto Laure u svatove i sa družbom pomlati mladu i familiju. Ivica bokče preživi, postane registrator, al se malo izmako kontroli i u naletu ludila zapali i papire i registraturu i ode sve u dim. Poludio i on, ko Škaroruki.

Pa nam dolazi Marko Labudan.
Kodno ime: Šta je muškarac bez brkova. Gizdavi fićfirić, šumar par ekselans, ujedno i lomitelj ženskih srdaca. Nikad on Janicu ne bi ni pogledo da njegov šef, gospon nadšumar, ni rekel kak je ona breza med bukvama. Pa eto da udovolji šefu oženi on Janicu i dovede je u tešku sirotinju. Na njenu bolest i smrt gleda onak – sve bu bilo kak Bog dade. Pa osam dana nakon sprovoda moro bit barjaktar u svatovima; šta će mladenci, nisu oni krivi šta je on friški udovac. I sve je bilo donekle dobro dok nije domaćim dečkima prepizdilo šta Marko tandrlja i pleše s njihovim curama; pograbili se i on po mrkloj noći kroz šumu kući po pušku. I skoro pred kućom ugleda Janicu, svu u zlatu, visoku i nasmiješenu. Pa se smrzlo govno u njemu, nikud dok pijevci nisu zapjevali. I onda skuži da je to breza. Htio je i posjeć, al je prokljuvio koiko je grešan i bijedan. E on mi je al baš smrad od čovjeka.

I osto nam je Siniša Vojkffy.
Kodno ime: Zaljubljeni dobrovoljni davalac krvi. E pa da mi je neko prije čitanja Zagorke reko da tak neki muškarac se može zatelebačit, ja bi mu se nasmijala u brk. Al kad sam pročitala „Gričku vješticu“, bome sam se zapitala. Pa on je Neru volio više od svega na ovom svijetu. Hodo za njom po tim coprnjačkim mjestima, spašavo je na sve moguće i nemoguće načine, svaki dan po krvotoku kopo da dođe do materijala za pisat pisma ljubljenoj, spasio je s lomače galopirajući u crvenom odijelu ( ko Dino Dvornik, mislim boja odijela ). Ma satro se za njom i zbog nje. I fala nebesima pa je ona to prepoznala ( doista, Zagorka je to razvukla u više od 382 nastavka al ajde – vjenčali se i imali još 382 nastavka do kraja; štaš, žena kad piše o ljubavi i opasnosti onda su to tri ruska klasika u jednom djelu ). Jer da nije il bi iskrvario il bi poludio na najjače, gore od sva tri već navedena luđaka i ubio vjerojatno i samu Zagorku, jer ga pati i živit mu ne da. ( Predmnijevam da je do kraja života darivao krv potrebitima, jer jednom davalac – uvijek davalac krvi ).

Ovime je završen prvi dio lektirnog opusa. Za dalje ćemo vidjet, dok se malo oporavim od svih trauma koje sam morala iznapisat.

komentiraj (34) * ispiši * #

srijeda

svibanj

2018

Žene kroz pera pisaca

Kad te post frendice ponuka na promišljanje, onda se moraš malo osvrnut na ženske likove u hrvatskoj književnosti.

Ajmo krenut od barunice Castelli - Glembay.
Kodno ime "Mica s nekoliko lica". E ta je imala ne bipolarni, nego iljadupolarni poremećaj. Vođena motom "para vrti svijet" nastojala je zbarit imućne onak malo derutne dedeke, a onda šta padne pod ruku ( naravno, ono šta nju zanima, pa neće trošit šarm i vrijeme na nešta neupotrebljivo i oku neugodno ). Usput o sebi stvara sliku bespomoćne ljepotice kojoj jedino taj već neko odabrani može pomoć da riješi sve svoje probleme. Zapravo je riječ o zvečarki koja samo čeka da joj se dovoljno primakne pa da ga eutanazira. I nemoš vjerovat kolko ih je posrnulo pred njom ( mogo je Krleža baš i smanjit doživljaj ).

Pa recimo hajdučica Laura.
Kodno ime "Mica zvana Robin Hud". Pazio je luštrišimuš, pa joj to sve bilo dosadno i bezveze ( star, debel, neupućen u bilo šta korisno za nju ). Pa prešla na ubogog juratuša Ivicu. Pa došla u brege i tam napravila cijeli ruswaj. Pa na kraju ošla u hajduke, jer je to bilo najdinamičnije ( bolje i to neg okapat kuruze i trsje i must krave, ko sve druge žene po bregima ). Nekak mi se čini da je i Kovačić imo izvitopereno mišljenje o ženama - il ružne ko padavica, il sumanute ko bostonski davitelj.

Pa krhka, nježna, lijepa Janica.
Kodno ime "Mica upropaštena naskroz". Nije vidjela dalje od nosa. Vidno polje joj oštetio šumar, koji ju je oženio sam zato jer je njegov šef nadšumar konstatiro da je nadaleko najljepša, breza među bukvama. I onda se uda, i umre joj djetešce odma iza poroda, i divna roditeljica njenog šumara je odma potjera da napasa krave - nema ležanja; ona pokisne i razboli se skroz i umre, i dalje željna ljubavi. Da je Kolar živ, zadavila bi ga golim rukama šta joj je priuštio takav i život i kraj. ( To ko po njegovom ljubav ni ne postoji, ma prestrašno ).

I za kraj ovog presjeka Nera.
Kodno ime "Mica vještica". Neviđene ljepote i pameti, vrlo zainteresirana za rješavanje vještičjeg problema, dovodi se u opasnost al nonstop. Da nije bilo konjanika u crvenom, zapalilo bi i nju na lomači. I nikak skužit ko joj piše pisma, i to krvlju. ( E to je ljubav, kad frajer svaki dan preruje po venama pa pero u venu pa piše...malo je spuki, al eto, da se naglasi snaga neuzvraćenih osjećaja ). E onda ona skuži, pa sve divno i krasno, nikad ljepših mladenaca. Al još tovar peripetija iza toga, jer Zagorka je morala enciklopedijski pisat, srećom bio hepiend pa ajde.

Ako bude interesa, mogu ja i nastavit kroz lektire. Za prvi put je dosta.

komentiraj (81) * ispiši * #

utorak

svibanj

2018

San ljetne noći ( pardon, jutra )

Kad ideš na EEG nabije ti na glavu gumenu kapu poput one kroz koju su nekad izvlačili pramenove, natrpa kantu nečeg što izgleda ko gel i pospaja elektroda ko za smaknuće na električnoj stolici.

Pa ti kaže:
- Udobno se smjestite na stolici, žmirite i opustite se maksimalno koliko možete. Nemojte treptati.
Stolica je idealna, zavališ se ko Mehmed paša Sokolović. Al onda počinju problemi. Naravno da kreneš treptat nakon pet sekundi. Pa ti fali sline, pa ti se kašlje, pa ti se kiše, ide ti se na zahod i ko zna šta sve ne.
Onda u cilju skretanja misli sa onog što ne smiješ radit, zamisliš se u nekoj fensišmensi kavani, punoj ljudi, žamora glasova, Franka Sinatre koji pjeva "Fly me to the moon" i konobar ti donosi čaj od šipka s medom i limunom i krasan komad nekakvog kolača.
Kad eto k stolu frajera, isti Clooney; bijela košulja, tamno odijelo, zaslijepi te osmijehom i pita jel slobodno sjest.
Da ja vidim ko će ti zabranit, zlato materino, sjedi i pitaj me šta god želiš.
- Otvorite oči i dišite duboko. Duboko disat.
Pa kud mi to govoriš? A, to je sestra. Kud je baš sad upala, majko mila. Što si ono pitao, zlato?
- Žmirite, normalno disat.
Čekaj...ti si doktor? A ne, to opet sestra nepozvana ulazi u misaoni proces. Kud se uvijek upetlja baš kad ne treba.
Objašnjava da nije, žmiče vrećicu od šipka i limun da ja ne moram, tu je da olakša snimanje. Koje snimanje, pa ja sam sjela popit čaj i pojest komad kolača teži od mene.
Opet blještavi smiješak. Jebate, trebaće mi maska od varioca ko u Flešdensu.
- Nemojte mi zaspat.
Izludiće me ta sestra. Gdje smo ono stali...a da, o kakvom snimanju pričaš? I kako se zoveš?
Otvara usta, taman će mi reći....
- Otvorite oči. Nalaz je za tjedan dana. Idemo gospođo, skidamo kapu...

Boli nju šta ja nisam doznala ime i šta nakon skidanja kape izgledam ko pokisla kokoš. Jebeš takvu pretragu.

komentiraj (57) * ispiši * #

ponedjeljak

svibanj

2018

Deklarativni non-stik

Dakle, apropo non-stik tave.

Kupiš jer piše da se na nju ne kelji ništa jer je nekeljiva. Pa sveudilj radosno prioneš skinut deklaraciju koja te i privukla, jer izrijekom tvrdi da se u tavi nemre zalijepit i da oćeš, kadli eto problema. Deklaracija ko da je urasla u teflon.
Probavaš noktima, prvo lagano da ne oštetiš teflon. Onda malo jače jer vidiš da baš i neće ić, pa pukne nokat na kažiprstu koji je najbitniji za guljenje. Onda ostatkom nokata na najjače, jer si bijesna šta sad moraš odsjeć sve nokte. Ništa. Lak s noktiju je otišo do kraja, a možda se neznatno skino i rub deklaracije.
Dobro, ak ne ide grebanjem možda će ić kemijskim putem. Pa riljaj, guli, lijevaj W5, čarli, domestos, vim, arf, mister muskolo. Progrizlo sudoper, al etiketa ne mrda. Pjene ima za sedamnajst kanti al ništa se ne dešava, deklaracija je trajna ko trovremenski Taft.
Žica za ribanje ne dolazi u obzir, ode teflon koji se onda kod svakog korištenja ovlaš umiješa i u kajganu il jaja na oko pa malo pojačaš i željezo u krvi ( nije ko da si pojeo tanjur kelja, al daj šta daš; i to sve zbog deklaracije koju ne bi skino ni direktan udar groma ).
To mora bit neko ultraturbosuperradioaktivno ljepilo, koje u dodiru s vodom ozrači ko nuklearka u Fukušimi. Na rendgen više nema bar deset godina. Jedino ak se jaja il palačinke ne peku prek deklaracije, imaš usput i trovanje olovom uz zračenje ravno onom u spomenutoj nuklearki.
Pa kad udariš u mrakaču svijetliš ko Sjevernjača, da svi cucki uteknu čim se ukažeš na dvjesto metara.

A sve samo zato jer ti je baš trebala teflonka u kojoj se nemre zakeljit ni u ludilu.

( photo by imgur.com )

komentiraj (41) * ispiši * #

nedjelja

svibanj

2018

Ko se zadnji smije...

E pa s Mišel nema zajebancije, ko šta se vidi na priloženim fotkama. Dura dok može ( da ne bude baš na prvu partibrejker ), al kad joj padnu klapne ona brzopotezno rješava situaciju.

Fotka broj 1 - plavuša s prekriženim nogama je jako duhovita, do te mjere da bi se ispaćenom Mišelinom supružniku mogo pročitat broj od cipela da se još malo jače raskesio; Mišel sjedi ko vudu vrač, stisnutih usta, i ja jasno vidim njene misli - ajme kako ću ti se najebat majke sam da dođemo kući, milo moje ( milo majke svoje ).
Fotka broj 2 - e sad je na redu selfi, supružnik je prislonjen uz plavojku; iz Mišeline glave isijava - o dabogda oslijepili od fleša, davamjebemmajkuobadvoma, ajme kak će ti prisjest selfi, pa spavaćeš sa podbočenim kapcima mjesec dana.
Fotka broj 3 - sad je i plavuša raskešena do daske, supružnik u poluvoleju prema njoj, Mišel je okrenuta prema njima s još više stisnutim ustima ( ako je to uopće moguće) i pokušava ispaćenom supružniku mentalno poslat poruku da će mu kroz ta raskešena usta rukom iščupat jetru i pojest je i zalit dobrim Chiantijem čim pređu kućni prag.
Fotka broj 4 - Mišel podiže rukave na opravi, muž postaje smrtno ozbiljan i pita se kak nije uspio iščitat njene mentalne poruke, i pita se oće ga sad stvarno izubijat tu pred svim tim ljudima il će plavojki počupat kosu s glave; prekrižio je ruke, ko nemam ja ništa s tim, pa žena me samo htjela nasmijat i napravit selfi.
Fotka broj 5 - došlo doba da se zamijene stolci; ozbiljnost je na vrhuncu, supružnik šuti ko drek za grmom a plavuša ima pogled tipa - šta oćeš, pa samo sam bila pristojna, dok Mišel pogledom govori - ajde samo pisni, prevuću ti usta prek glave, kučko bijedna.
Fotka broj 6 - supružnik se naglo zainteresiro za događaje tamo negdje dolje, Mišel sjedi okrenuta leđima prema plavojki ( misaoni proces isijava toliko prijezira da se kroz komp može opipat, govoreći - tipkaj, tipkaj, budi sretna šta ti ruke nisam iščupala ), a plavuša se izgleda dopisuje s najboljom frendicom ( "Jebate, skoro sam upecala precjednika, imam i selfi s njim, al poveo je onu svoju blesu pa mu nisam uspjela dat broj hendija. Glupa je ko točak" ).
Fotka broj 7 - plavojka više nema mobilni uređaj, promišlja kak je moguće da je on baš taki papak i diže se zamijenit mjesta baš kad ju je krenulo; Mišel sjedi slavodobitno i uspravno ko kraljica od Sabe, a mužić joj ljubi ruku ( ulizuje se, šta će drugo, da mu ne iskopa oči na licu mjesta ).

E sad vas ja pitam - šta bi vi napravile da ste bile na Mišelinom mjestu? Verbalni delikt, krvni delikt il zamjena stolaca, da se vidi ko je gazda?

( fotke by "The Power of women" )

komentiraj (24) * ispiši * #

subota

svibanj

2018

Ahtung, sirena na stolu

Ja ne znam kak meni uspije uvijek naletit na nešto čemu se onda čudim ko Hamurabijevom zakoniku, al eto naletim pa onda to čudo i opišem, da se ne čudim samo ja. Kad nemreš spavat onda kojekuda kopaš pa iskopaš, između ostalog, fotku koja te ubije u pojam.

Alzo, žena sjedi ( mislim sjedi; zavaljena je na bok uslijed zahtjevnog kostima ) na stolu prepunom štokakvih morskih plodova obučena ni manje ni više neg u sirenu. To je zlatan gornji dio ( kolko sam uspjela vidjet, izgleda prilično tvrd, ko recimo oklopi gladijatora u areni il Breda Pita u Troji, a ima se i divnih zlatnih lanaca koji su šta zavezani oko vrata, šta vise onak ležerno prek trbuha ), to je šljaštećenaglocrveni donji dio sa impozantnom perajom, to je nekakav ukras na glavi koji podsjeća na busen trave friško izronjen iz morskih dubina pa nakeljen na njenu umilnu glavu.
E sad...mene uopće ne muči koja je svrha tog kostima, ja imam sasvim druge dileme. Kad se nekako uspiješ utrpat u to šljašteće čudo, šta onda? Imaš dva nosača koji jedva čekaju tvoj mig da te prenesu od točke a do točke b? Il imaš ispod jebene peraje rupu za noge pa sa stisnutim nogama ševrdaš okolo ko gejša, moleći Svevišnjeg da te niko ne zapne laktom, jer ti ne gine ortopedija.
Sjela bi? E pa neš sjest; zavali se bočno i kad se trebaš ustat dva tri puta se zazibaj dok se ne uspraviš, i pazi da te peraja ne pretegne na kontra stranu jer si opet u problemu, pogotovo ak silaziš sa stola punog morskih plodova, odoše i rakovi i školjke i morske alge ( i mnogo mnogo kamenog cvijeća ).
Šta kad moraš na zahod? Pa nemreš cijeli dan ne pit ni kap tekućine, a dok uopće dođeš do zahoda, pa dok se uvučeš u zahod, pa dok smandrljaš sa sebe taj krojački eksces...ode sve niz peraju pa na pločice. Dobro je ak je priša za malu nuždu ( jako volim ovaj izraz ), al ak je ono drugo...pa sve skidaj sa sebe i peri u lavabou, pa nemreš ižmikat peraju jer je puna spužve il kog već boga da stoji onak kak pravoj sireni peraja i treba stajat. O mirisu neću ni mislit ( uvijek možeš reć da je jako zagušljivo jer ima puno ljudi ), al kak objasnit zašto si mokra, ko ronila si u zahodu jer si prava sirena?
Kak sić niz stepenice, sjedećke ( ajde uz stepenice možeš pomalo i puzat ak je sašiveno tak da ima bar malo lufta za noge sa strane, al niz stepenice nemreš puzat nikako ) Šta kad se noge preznoje u tom divnom umjetnom materijalu, pa kreneš hodat; kud si ionak nesigurna na nogama, tud se te oznojene noge oš neš skližu ko mutave jedna od drugu.

Ma prestrašno. Da zaključim – nit sam toliko maštovita, nit sam toliko osebujna da bi bila sirena. Ni na pet minuta. Ni za Breda Pita il još bolje Balibega, obučenog u Posejdona.

komentiraj (41) * ispiši * #

petak

svibanj

2018

Insomnija 2

Sinoć prvo visinske pripreme za pokušaj spavanja; tableta, pa visokofrekventno predavanje samoj sebi tipa - ti to možeš, tvoji su kapci teški, spava ti se tolko da ćeš zaspat još dok se pokrivaš etceteraetcetera.

Nakon visinskih priprema legnem, ušuškam se, promišljam smirujuće slike medvjeda kak spava ko zaklan u brlogu, kadli na terasi kreće koncertni spektakl mačaka. Prvo tiho, pa sve glasnije i glasnije; dreče one koda ih je neko u žeru stavio. Nastojim ne slušat, orijentiram se na medu, al džabe, jer mačje kuge sad već tolko urlaju da mi sve slabo dolazi.
Ništa, diž se iz kreveta pa ću ih potjerat s terase, bijesna ko ris jer se ponašaju ko da nemaju nemaju kalendar ( kad je ikad bila veljača, nek izvole poštivat pravila) . Otvorim polako vrata, uzmem klompu i bubnem na terasu; čuje se kak frkću i drapaju po mrakači, napuštajući terasnu lokaciju.
Ja svečanim korakom u krevet, ko slavodobitnik Sinjske alke, kad eto njih pod prozorom od spavaće sobe, prošla gamad oko kuće pa udarila na tu stranu. Dreče još jače neg na terasi, ko vele - e pa sad slušaj šta čula nisi, neš spavat jer neš, imamo situaciju za razriješit a ti se šmirglaj sa svojim uspavljivanjem.
Ležim ja u mraku, slušam deraču i mislim - pa dobro Bože zašto si me napustio? Jel ja sad opet moram ustajat i izlazit van? Daj ih nekud okreni dalje, ne spavam kak treba već mjesecima, ak se opet dignem neću zaspat do preksutra. Derača je sad već takva da bi gluhi uspjeli čut.
Ajmo dizanje, nalij vode u lavor ( da ne bacam klompe po cvijetnjaku, jebiga ), izađi u dvorište i šljas vodu u pravcu derače. Lome kroz čemprese i odoše u nepoznatom smjeru.
Ulazim u kuću, sjednem zapalit jednu jer mi se naravno više uopće ne spava, i sjetim se mačka Toma iz crtića koji naflajbanoj mački pod prozorom šiba serenadu; pa jel bi bilo previše tražit od ovih naših uličnih mačaka da malo prosviraju, kad već ne daju spavat da barem slušaš neku mjuzu a ne urlike dostojne gladnih lavova u areni?
Ležim u dnevnom boravku i pušim i čujem mrcine na pol ulice kak se drelje, al dobro bar su odmakle od mene. Pa mislim bil išla na jutjub tražit Toma, da bar malo ublažim deraču...odustajem jer to znači palit svjetlo, pa komp, pa vamotamo.

Liježem i pokrivam se po ušima, i mantram - tvoji su kapci teški i tvoje uši su začepljene, mačke uopće ne postoje. Strašno.

komentiraj (57) * ispiši * #

četvrtak

svibanj

2018

Jel ljubav zbilja na selu?

Otkud uopće počet? Malo sam konfuzna al ajde...uz malo truda ispašće to dobro.

Naime, ja ne znam kolko vi pratite ( i jel pratite ) onaj divni šou na RTL-u " Ljubav je na selu". Kakav naziv, takva i koncepcija; potencijalni ženici, koji nikako ne mogu pronać adekvatnu mladenku, prijave se lijepo na RTL, pa sretnicima koje odaberu dođu u goste tri potencijalne mladenke, koje onda dokazuju koliko su sposobne skupljat jaja i čistit kokošinjac, jašit preko žičane ograde, ulazit u devinjak ( ne bi vjerovali, al neki frajer stvarno ima deve ), kopat po vrtu, i šta ja znam šta sve ne rade e da bi ženik bacio oko na ponajbolju kandidatkinju i usrećio se za vijeke vjekova ( amen ).
I slučajno ja jprekjučer štračim po teveu, i kliknem na RTL, kadli tamo raspašoj u "Ljubav je na selu". Jedan od kandidata je neki čovjek klase optimist iz Benkovca, blago rečeno prilično čudnog veltanšaunga a bogami i ponašanja. I sad su sve tri kandidatkinje na hrpi, ko šatro čiste neka govna iz kokošinjca, a njegova ispaćena majka predsjeda komisijom i nastoji da sve bude po peesu.
Par riječi o ispaćenoj majki. Višeslojno je obučena ( za sve meteorološke prilike ), glasa dubokog ko da popuši tri kutije Drine bez filtera na dnevnoj bazi. Sve ostalo možete vidjet na slici ( majka je na desnoj strani, ne znam zašto su lijevo stavili Stakija, pa nije joj on sin. )
Dakle, dok majka ko predsjednica komisije pokušava ustanovit koja najbolje barata kokošjim govnima, dotle budući ženik jednoj od kandidatkinja zaozbiljno pregledava poprsje. Onak ležerno, ko sve kroz šalu. Dotična kandidatkinja, u kožnim hlačama i povišim petama, našminkana ko za snimanje epskog spektakla o Kleopatri, ne opire se previše njegovim pokušajima da opipom odredi koji broj grudnjaka nosi. E onda majka spazi sa čime se on zanima, i kreće njen monolog da šta on radi, da jel ga ona tak odgajala, da nek izvoli bit pristojan, da ga sram može bit etceteraetcetera.
Iza toga slijedi obraćanje ostale dvije kandidatkinje, koje izgledaju vrlo splašeno ( sad ne znam jel to uslijed njegovih ručnih aktivnosti po trećoj kandidatkinji il su i inače takve ). Obje su mišljenja da je ova treća namiguša koja eto njima pokušava ispred nosa otet zlatnu kreditnu karticu. Vidno su uznemirene i boje se da će one morat kući, a da će ova pregledana ostat i udat se zaozbiljno.
Majka konstatira da iskreno sumnja da pregledana kandidatkinja uopće zna hodat po crnoj zemlji, i da joj se nikako ne sviđa to šta njen jedinac radi pred očima svekolike javnosti.
A ženik, sa blaženim osmijehom kakav je moro imat Kolumbo kad je otkrio Ameriku, trtlja da kak je to malo šala, malo zbilja i da je eto super šta se prijavio.

Pa vas molim, ak nemate baš pametnijeg posla, pogledajte to kad ste u prilici. Jedino sat vremena prije popit recimo praksiten ( najjača dozvoljena doza ), da se ne uznemirite previše. I dobro bi bilo da djeca ne gledaju, šta zbog vida šta zbog svega drugog.

komentiraj (43) * ispiši * #

srijeda

svibanj

2018

Kad te žalost savlada

Jel iko od vas ikad bio na sprovodu u Nedođiji, tam gdje lisica raznosi poštu a vuk telegrame, i to kad je suha cesta? Znate ono, prava ruralna sredina, pa su običaji skroz kontra od onog šta ste navikli gledat?

Ja jesam, dosta puta, i uvijek odslušala naricanje koje je u takvim sredinama mast hev; nema šanse da se nekog zakkopa a da se za njim ne nariče iz sve glave. Pa onda tu bude svašta, pogotovo ak umre neko il jako star il omražen od strane većine familije i susjeda. U tome je slučaju za iznimnu gradaciju boli nužan i alkoholni pripravak.

Pamtim jednu zgodu kad je umro bakutaner od nekih bliže devedeset kvrga, i sad snaha ( da ko će drugi ) dekne jedno tri, četri rakije, i kaže ženama koje kuhaju za karmine - žene, ja sad odo gore naricat, pa me pustite jedno deset, petnajst minuta, pa dođite po mene da me ko odvučete od lijesa, ono - nemoj, smirila se, i tak to. I ode ona gore uz odar, i udri nabrajaj ko da je izgubila sve na ovom svijetu, ori cijelo dvorište. A kuvarice jednoglasno usvojile amandman da neće niko ić po nju, nek blekeće dok ne ostane bez glasa; al poslale gore emisarku da izvidi situaciju, ona bacila oko, vratila se k njima, veli - eno se satra od jauka, proplakalo sve šta je u kući, tu i tamo se obazire da vidi jel ikog od nas ima po nju, pa kad vidi da nema broji i dalje. I tak je nabrajala jedno dvadeset minuta, i onda skužila da ovima ne pada na pamet doć po nju, pa se pušući nos povukla, sišla dolje k njima i u napad - vi vake vi nake, jesam rekla da me dođe neko odvuć za maksimum petnajst minuta, krmače jedne. One zakocenile, kažu - ma bilo nam žao prekidat, nek čuje selo kak se nariče za svekrvom.

Druga zgoda desila se kad je umro čovjek za kojeg su jedva dočekali da ode na drugi svijet kolko je pogan bio, i njegova žena po rakiji e da bi dostojno jaukom popratila njegov odlazak. Do sprovoda se sašila ko maturalna haljina, više su je nosili neg šta je hodala. Slabo narod i razumio šta nariče, svako malo neko pita - šta je rekla, to je trebo simultani prevoditelj ko u Europarlamentu. I dođu kući na karmine, i oće ona takva sumanuta nosit juhu na stol. Spotakne se na prag, razbije se ko lubenica, pun pod mrkve i rezanaca i govedine; ljudi jednoglasno donijeli zaključak da žena koja žali iz srca mora i past s jušnikom punim kipuće juhe od silne žalosti.

A da ne velim da još uvijek ponegdje u tragovima ima profesionalnih narikača, koje su za određenu svotu spremne krenut i u raku za pokojnikom. Pa ko voli...

komentiraj (41) * ispiši * #

utorak

svibanj

2018

Da nam živi grah

Prvi maj uvijek je započinjao budnicom, da čime drugim.

Kako je gradska limena glazba nekoć imala prostorije u blizini, u cik prvomajskog jutra pod mus bi poiskakali iz kreveta ( ajde se nemoj probudit kad na pedeset metara zračne linije u šest ujutro zapraše "Budi se istok i zapad" il koju već prigodnu pjesmu ). Onda se stari raspsuje da šta mu znači Prvi maj i neradni dan kad ga pleh glazba digne dok još ni pijevac nije provirio iz kokošinjca. Pa se popije kava i ode se na biciklu do grada, provjerit dokle su stigli puhači i eventualno popit nešta sa dečkima s posla ( koje je isto tako do dana iz kreveta uskrsla limena glazba ), a da bi se još svečanije obilježio međunarodni praznik rada.

Prvomajski grah je priča za sebe. Ak se ne natovariš graha, ko da i nije bio Prvi maj. I zanimljivo mi je kak svi koji dođu jest imaju neki prigovor ( preslan je, neslan je, ima malo mesa, špek je premastan, e sad da je mladog luka, ja volim ciklu na salatu s grahom ) a bar dvaput idu da im se zagrabi. Meni se nikad nije dalo gurat tamo gdje se već dijeli, pa uvijek nastojim skuhat grah za tu prigodu.
Jedne godine skuhaću ja grah dan ranije, pa ću sutradan samo salatu napravit. Da mi baš bude neradni praznik rada. Pristavim grah, procijedim ga, dodam neka suha rebra, i saću ja trknut do grada kupit još nešta, i ostavim uputstva - grah lagano kipi, ne treba ništa dodavat, samo ostavit da kipi tak kak je dok se ja ne vratim ( a vraćam se nabrzo, ajlbibak ko i Terminator ). Jel može? Može komforno.
Dolazim ja u dvorište, osjeti se do ceste miris progorelića. U kuću nemreš ni uć kolko se osjeti. Pred ulaznim vratima, na sigurnoj udaljenosti, turbozagorena ranjgla sa onim šta je trebalo bit grah sa suhim rebrima. Reko šta je bilo?
Ma ništa nije bilo. Malo je grah zagorio.
Čekaj, pa kak je zagorio?
Pa eto zagorio je. Baba smanjivala i pojačavala, i mislila je da je smanjila al je pojačala; otišla u vrt po mladi luk i dok se vratila u ranjgli se sve zapeklo.
Dobro, gdje si ti bio? A eto susjed me zovno, trebalo mu nešta pomoć, nisam znao da ona šerafa po plinu, i tek kad je počelo smrdit prek ceste skužio sam da je zagaranje u tijeku.
Pa jesam rekla da ne dirate?
Pa jesi ( al ko da nisi ).
Pa se sutradan roštiljalo, malo smo si pomoćni kuhari i ja bili na vi al ajde. Ranjglu se bacilo. Kuću se luftalo još par dana ( jer su eto sve pozatvarali, ko da neko nešta ne ukrade, dok su bili na terenu a dok se grah pretvaro u zagorenu crnu tvar ).

Pouka priče? Sretan vam praznik rada, ak kuhate grah ne ostavljajte ga pod nadzorom neodgovornih i nesposobnih pomoćnih kuhara.

komentiraj (49) * ispiši * #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	svibanj, 2018					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Neodoljivo, za žene

Kad sklizneš s jastuka

Kad na dan D iskrsne situacija

Sedma umjetnost ( II )

Preobražaj

Čajanka mimo protokola

Kiseli, pa motaj

Reakcije na naglu preobrazbu

Kad se plastičar zaigra

Vrijeme je da se krene

Šta su sve napričali...

Ono kad ja padnem niz stepenice

Sedma umjetnost

Sijem žito, raste grahorica

Medikament sa širokim spektrom primjene

Kad mama intervenira...

Lektira 2

Gas, gas

Ono kad znaš past niz stepenice

Pečem štrudlu, sedam kila germe...

Ljubav mora bit slijepa

Dao bi sto Amerika

Nastavak lektire

Žene kroz pera pisaca

San ljetne noći ( pardon, jutra )

Deklarativni non-stik

Ko se zadnji smije...

Ahtung, sirena na stolu

Insomnija 2

Jel ljubav zbilja na selu?

Kad te žalost savlada

Da nam živi grah

Linkovi