Vrijeme je da se krene

Život je dragocjen i nepredvidiv. U to sam se uvjerila bezbroj puta, ali nikada kao prije gotovo godinu dana.

Slijediš jutarnju rutinu; popiješ kavu, spremiš se i kreneš na posao, putem pojedeš sendvič...sve kao i obično. I onda se desi da u jednom trenutku vidiš samo crninu u koju utoneš kao u bezdan. Nema ni boja, ni slika; tek povremeni zvukovi ili glasovi koje čuješ. Zvuk škara i dodir hladnog metala dok ti režu odjeću. Glas koji kaže - molim vas pomozite mi, ja ne mogu više. Kisik koji te guši, jer ti krv nezadrživo curi u grlo iz slomljenog nosa i sinusa. Bljesak svjetlosti na CT-u. Glas koji kaže - stavite šav, ovo jako krvari. Samo zvukovi koji povremeno dopiru do svijesti, bez slika i spoznaje što se desilo. Pa opet potoneš u ništavilo.

Probudi te stravična grmljavina i oluja usred noći, u nepoznatom krevetu. Pokušavaš otvoriti oči; lijevo oko ne sluša, uopće. Dodiruješ lice, osjetiš pod prstima da je poderano i naotečeno. Dodiruješ kosu, osjetiš pod prstima da je slijepljena i puna sitnih komadića stakla. Stravično boli dok dišeš. Pokušavaš shvatiti gdje si i što se uopće desilo. Slučajno rukom dodirneš nešto iznad sebe, i shvatiš da to nešto služi za podizanje u krevetu. Znači u bolnici si, a ne znaš ni što se desilo ni kako si tu završio.

Zašto sve ovo pišem? Jer je oporavak trajao i trajao. Tijelu je trebalo dugo; duši će trebati još duže. Došlo je vrijeme da se duboko udahne i krene. Da se vrati u svakodnevnu rutinu, koliko god to bude prije moguće. Da se svakodnevno putuje onim istim putem na kojem je gotovo ostao život, skrhan poput kristalne čaše. Ja želim i nadam se da ću uspjeti u nastojanju da - već nakon vrlo kratkog vremena - nadvladam strah koji me omata poput najgušće magle kad god pomislim da svakodnevno moram proći tim putem.

Poželite mi sreću. Poželite mi hrabrost. Poželite mi snagu.
Trebaće mi.

( iz ovoga su nas izvadili van, tek da steknete punu sliku )