San ljetne noći ( pardon, jutra )

Kad ideš na EEG nabije ti na glavu gumenu kapu poput one kroz koju su nekad izvlačili pramenove, natrpa kantu nečeg što izgleda ko gel i pospaja elektroda ko za smaknuće na električnoj stolici.

Pa ti kaže:
- Udobno se smjestite na stolici, žmirite i opustite se maksimalno koliko možete. Nemojte treptati.
Stolica je idealna, zavališ se ko Mehmed paša Sokolović. Al onda počinju problemi. Naravno da kreneš treptat nakon pet sekundi. Pa ti fali sline, pa ti se kašlje, pa ti se kiše, ide ti se na zahod i ko zna šta sve ne.
Onda u cilju skretanja misli sa onog što ne smiješ radit, zamisliš se u nekoj fensišmensi kavani, punoj ljudi, žamora glasova, Franka Sinatre koji pjeva "Fly me to the moon" i konobar ti donosi čaj od šipka s medom i limunom i krasan komad nekakvog kolača.
Kad eto k stolu frajera, isti Clooney; bijela košulja, tamno odijelo, zaslijepi te osmijehom i pita jel slobodno sjest.
Da ja vidim ko će ti zabranit, zlato materino, sjedi i pitaj me šta god želiš.
- Otvorite oči i dišite duboko. Duboko disat.
Pa kud mi to govoriš? A, to je sestra. Kud je baš sad upala, majko mila. Što si ono pitao, zlato?
- Žmirite, normalno disat.
Čekaj...ti si doktor? A ne, to opet sestra nepozvana ulazi u misaoni proces. Kud se uvijek upetlja baš kad ne treba.
Objašnjava da nije, žmiče vrećicu od šipka i limun da ja ne moram, tu je da olakša snimanje. Koje snimanje, pa ja sam sjela popit čaj i pojest komad kolača teži od mene.
Opet blještavi smiješak. Jebate, trebaće mi maska od varioca ko u Flešdensu.
- Nemojte mi zaspat.
Izludiće me ta sestra. Gdje smo ono stali...a da, o kakvom snimanju pričaš? I kako se zoveš?
Otvara usta, taman će mi reći....
- Otvorite oči. Nalaz je za tjedan dana. Idemo gospođo, skidamo kapu...

Boli nju šta ja nisam doznala ime i šta nakon skidanja kape izgledam ko pokisla kokoš. Jebeš takvu pretragu.