Idemo se opet malo pozabavit lektirom. Slijedi prvi dio drugog kvartala.
Pa ćemo krenut s Anom Karenjinom.
Kodno ime: Mica preljubnica ( inače supruga i majka prokušanih vrlina ). Eto koji problem nastane kad se udaš za dosadnjakovića. Muž službenik državnog aparata, racionalan, ladan ko špricer. I šta joj je drugo preostalo neg da se na jednom balu zatelebači u grofa Vronskog? Tu počinje ruswaj; grof joj naime otvoreno prizna svoju ljubav ( jel ima takvih danas, majko Božja? ), pa ona pobjegne u Moskvu. On za njom. Pa u koji god fini salon Ana uđe, sudari se s njim na vratima. Tu i ispaćeni supružnik sazna, pa bil se ona malo smirila i bila diskretnija. Bi, kak ne bi. Ostala trudna s Vronskim, tolko o smirivanju. Muž se neće rastat. Vronski oće da ona ostavi muža. Muž ne da sudbinskom muškarcu da je posjećuje ( e je bio frajer, svaka mu čast ), i ona iza poroda odluči zdimit sa Vronskim u Italiju. E al patila je za sinom i vrati se u Rusiju. On za njom, pa opet na selo. I od tih svih povuci – potegni, putovanja, bježanja i lovice ona malo ko postane histerična, pa opali po morfiju i baci se pod vlak.
I ne bacila se, kosti su joj pojeli obojica, i ovaj za kojeg se udala i ovaj u kojeg se zatelebačila. ( Mislim da se razumijemo, bilo bi bolje da je njih dvojicu bacila pod vlak pa živjela s djecom, al ko bi joj to utuvio u glavu. A i taj Tolstoj, najlakše sve natovarit na ženu il je pod vlak bacit. )
Idemo se momentalno posvetit njenoj velikoj ljubavi, Alekseju Vronskom.
Kodno ime: Oficir i (malo manje) džentlmen. Taj je samo letio za suknjama, dok nije naletio na Aninu suknju pa pao ko gnjila kruška. Jer kad se takav zatelebači, onda samo možeš mislit kakav je bio Anin šos. Možda je ispočetka i mislio da šta mu ona može, al bome kako se zakuhavalo bilo mu je sve jasnije da je nadrapo al skroz. Išlo je dotle da je slijedio Anočku kud god je probala pobjeć . Ja moram priznat da mu je to veliki plus u mojim očima; nije glumato da ga boli briga i da mu je svejedno kud će ona. Čim vidi da Ana pakira torbe, odma i on za njom. Čak se probo i ustrijelit kad je Anin muž pristo dat kćeri od Vronskog svoje prezime, al eto nije Tolstoj dao da Vronski ode u vječna lovišta na taj način. Meni je žao šta je Tolstoj skroz držo mušku stranu, pa je Anu gurno pod vlak a ne jednog od njih dvojice ( al on je ipak ruski klasik, ko sam ja da mu zamjeram ).
Ajmo preć na platonsku muzu. Laura de Noves.
Kodno ime: Mica platonikus, izumrla vrsta al naskroz. Nju je Petrarca ugledo na uskršnjoj misi i pomutio se skroz naskroz. Nije mogla koraka napravit a da on ne viri iza nekog grma, stalno je bio u zasjedi. Pa ak krene u šetnju – eto njega ko slučajno je naišo baš tuda; ak krene u crkvu već on sjedi u sakralnom objektu i skrušeno moli. Ja sam sigurna da bi ga, da je skužila, presrela i pitala – dobro, šta oćeš ti, jesi normalan više; on bi zatečen pitanjem pao u nesvijest od njene ljepote i polijevali bi ga vodom da se dobije. A kad ga je krenulo pisanje...samo sonet za sonetom, a sve u slavu njene neviđene ljepote. Laura je sto posto udajom poprimila gadne karakteristike te nesretne familije De Sad; da nije, možda bi Petrarkina platonska ljubav i zaživjela. Al onda bi Laura okončala gadno, obzirom na vrijeme u kojem su živjeli. Ovako je za vijeke ostala simbolom ljubavi koja se samo gleda i vreba i kojoj se pišu soneti, jer nemre do nje nikako doć.
Da ko bi drugi sad uslijedio neg Francesco Petrarca.
Kodno ime: Žilorezni detektiv. E šta se taj napatio, majko moja mila. Pa se uslijed patnje i nešta soneta iznapiso. ( Srećom tad još nije zaživio lik Siniše Vojkffya, jer da je - Petrarca siromak ne bi ni zaustavljo curenje krvožilnog sustava, piso bi dok ne iskrvari naskroz od silne ljubavi. ) Ajde šta se napatio; al šta se načeko i zasjeda napostavljo, gore od NKVD-a. Pa taj je tri četvrtine života proveo vireći iz grmlja jel Laura izlazi iz kuće. Dam lijevu ruku u vatru da je imo problem s komarcima, cuckima i ljudima kojima je uništavo živu ogradu dok je kršio za njom po živicama da ga niko ne vidi. Pa kad dođe doma, prvo se isplače a onda udri pisat o svojoj jedinoj ljubavi. Kak mu nije palo na pamet uzet neki buketić cvijeća, pa joj prić i reć – dobar dan, kisdihand, dajte da vas pogledam izbliza? Lakše mu je valjda bilo riskirat da u proljeće pobere krpelja u zelenilu il da ga napadne neko pašče na koje je nagazio forsirajući tuđe cvijetnjake. E moj Petrarca; zapamtilo te tek po pustom zaljubljenom uzdisanju.
Post je objavljen 15.05.2018. u 20:18 sati.