Ko još normalan kuha sarmu u petom mjesecu? Recimo ja ( dobro, nećemo sad baš u dubiozu o tome jesam li normalna; reklo bi u vicu - možda jesam, al sigurno nisam ).I to zato šta moj najdraži frajer od pet godina sarmu traži za doručak, ručak i večeru. On već zna da je Ogulin, citiram, "jedan veliki grad iz kojeg će stići kupus koji ćemo kiseliti za sarmu". Prema našoj zajednički osmišljenoj strategiji, i sam kapetan Kuka je inzistirao da se na brodu sarma često kuha, jer ju je on najviše volio jesti ( ne pitajte otkud to, dala bi se i od toga napisat kraća priča ).Pa na svaki upit što bi najradije jeo, uglavnom je odgovor sarma.
Kad god radim sarmu, sjetim se divnih običaja vezanih za kiseljenje kupusa u mojoj rezidenciji u Brezju.
Gotovo svake godine okupila bi se ista ekipa, dvije tete i dva tetka ( jedni s mamine, drugi s tatine strane, valjda da se kupus bolje skiseli, šta li ) i moji starci. Pa se dan prije pribavi logistika u vidu svega šta je potrebno za kiseljenje - sol, papar u zrnu, vino i nešto žere ( posljednje dvoje valjda zbog bolje fermentacije kupusa ). Za jelo il lovački ( nekih kobasica i sira ) il nešto na žlicu, da se barem malo uspije zaustavit brzo djelovanje što vina, što žere.Pripremi se i zaliha šta zavoja, šta flastera, šta onih gumica za nataknut na prst, ak dođe do krvnog stradavanja da se može radit dalje.
Tata je obično noževe nabrusio tak jako da već u četvrtoj minuti padne prva žrtva rezanja kupusa, koja onda il lijepi flaster il mota prst zavojem il natakne gumicu na prst, zavisno o kutu posjekotine i količini krvarenja. Već nakon par minuta pada i druga žrtva, pa se obavlja i druga trijaža, a ubrzo se ukazuje pomoć i trećem unesrećenom. Trebam li reć da su unesrećeni svake godine bili iste osobe, muški sjekači kupusa, koji bi se onda primili kartanja i jela, pa kasnije i harmonike i pjesme ( ako bi tetak ponio harmoniku, a uvijek ju je imo u gepeku od fiće, ak zatreba da ne mora ić doma po nju ). Cure bi jamrale i očistile glavice i srezale sav kupus same, strpale ga u bure, i onda još zajedno sa ranjenicima pjevale do neko doba, uz uvjet da ranjenici prvo prevuku bure tamo gdje je već trebalo stajat.
I svake godine tako, ista priča. Ritual koji je bio neizbježan i nije moglo bit drugačije. Već dugo nema tog rituala, i moram priznat da mi ponekad i fale te jesenske radosti. ( Ja kupus kiselim u glavicama, riješim sve za tili čas, i mogu vam reć da se kupus jednako brzo skiseli sa i bez kartanja i harmonike. )
Post je objavljen 25.05.2018. u 10:54 sati.